Reprezentacija treba da prezentuje zemlju

Reprezentacija treba da prezentuje zemlju

17 септембра 2013

Dimitrije-Vojnov01Piše: Dimitrije Vojnov

Godinama se sportski stručnjaci žale kako međunarodne federacije pod pritiskom televizijskih stanica i sponzora kvare sport uvodeći pravila koja ga čine atraktivnijim za gledanje umesto da unaprede samo takmičenje. Nažalost, u poslednje vreme pojedine forme takmičenja gube na atraktivnosti baš kada se gledaju u direktnom televizijskom prenosu.

Problem je u tome što su reprezentacije počele da uvoze igrače iz drugih zemalja koje imaju višak kvalitetnih takmičara. Počelo je u košarci, dosta diskretno, pomalo su nam smetali Karlton Majers u dresu italijanske reprezentacije ili Mormon iz Jute, Šoun Bredli u dresu Nemačke. Međutim, to su bili igrači koji su ipak imali određene veze sa zemljama koje su predstavljali. Iako rođen u Britaniji, Majers ima i italijansko poreklo a Bredli je s druge strane rođen u Nemačkoj i sigurno je sa dolaskom Dirka Novickog u njegov NBA klub, nastalo određeno interesovanje za nemački dres, naročito jer mu je američki očigledno bio nedostižan.

Uskoro su međutim trgovine državljanstvima postale potpuno apsurdne. Tako je recimo nemački reprezentativni centar Kris Kejman, inače Amerikanac rodom iz Mičigena imao problema sa ocem koji nije prihvatio njegovo novo državljanstvo i kritikovao ga je javno. Kejman je iskoristio nemački zakon po kome se na osnovu etničkog porekla može dobiti državljanstvo i bazirao ga je na tome da su mu preci potekli odande.

Ključni problem u ovome što se danas dešava nije etnicitet. Naime, francuski igrači koji su vrlo često rođeni u Africi, ili holandski fudbaleri iz Surinama, bez ikakve sumnje proističu iz tamošnjih sportskih kultura.

Uprkos tome što su rođeni van Francuske ili Holandije, ovi momci su od rane mladosti ili detinjstva prisutni u tim zemljama i kada dođu do internacionalne scene oni reprezentuju tamošnje škole fudbala. Uostalom, postoji niz zemalja sa velikom populacijom emigranata kao što su Nemačka ili Francuska, i potpuno je prirodno da njihovi sastavi budu etnički raznovrsni, iako to ponekad dovodi do apsurdnih situacija kao što je slučaj braće Boateng, gde Kevin Prins igra za očevu domovinu Ganu a Žerom za majčinu Nemačku.

Problem je u tome što se u reprezentacijama raznih zemalja sve više pojavljuju stranci koji nemaju apsolutno nikakve veze sa tim sportskim kulturama. Na Svetskom prvenstvu u fudbalu tako, pored „prave“ reprezentacije Brazila imamo i niz Brazilaca raštrkanih po drugim reprezentacijama, u rasponu od onih kojima je dobrodošlo takvo pojačanje kao što je Hrvatska do nekih fudbalskih velesila poput Portugalije ili čak Nemačke. Slično se desilo i u košarci, Rusija je osvojila Evropsko prvenstvo predvođena Amerikancem Džon Robert Holdenom.

U početku su figure kao što je Holden imale kakve-takve veze sa zemljama čiji su dres nosili. Recimo, on je igrao za CSKA kada je postao ruski reprezentativac. Sada, međutim, imamo novi trend, da pasoše pojedinih zemalja dobijaju igrači koji ne samo da nemaju nikakve veze sa njima već nisu tamo igrali ni na klupskom nivou. Lester MekKejleb je rođen u Nju Orleansu i nikada nije igrao čak ni u makedonskoj ligi a ima njihov pasoš. Isto važi i za „Crnogorca“ Tajresa Rajsa.

Interes reprezentacija i samih igrača je jasan. Reprezentacije dobijaju kvalitet a igrači promociju i priliku za bolji angažman. Međutim, publika gubi.

Naime, umesto da takmičenja reprezentacija postanu sajmovi sporta na kojima gledamo ljude iz različitih kultura, sa različitim predispozicijama i talentima, mentalitetom i disciplinom, ponuđeno nam je nadmetanje u pridobijanju što boljih Amerikanaca za košarku odnosno Brazilaca za fudbal.

Na svu sreću, iako su Amerikanci prisutni u našoj klupskoj košarci i često su bili glavna pokretačka snaga pojedinih ekipa, još uvek nismo počeli da im dajemo naše pasoše i zovemo ih u reprezentaciju. Doduše, Fudbalski savez je pre nekoliko godina proverio raspoloženje naše javnosti kada se koketiralo sa idejom da Kleo postane naš reprezentativac ali ta ideja srećom nije prošla.

Baš zato, naša košarkaška reprezentacija na aktuelnom Evropskom prvenstvu zaslužuje velike simpatije. Pored njihove mladosti, talenta i borbenosti, imaju još jedan adut – spadaju među retke reprezentacije iz bivše Jugoslavije na čijoj se klupi instrukcije daju na maternjem jeziku. Kako god da prođemo na kraju, barem ćemo znati da smo to postigli sami i da smo publici pružili priliku da vidi kako građani Srbije igraju košarku.

(Novine novosadske)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u