Република Српска – Западна Србија

Republika Srpska – Zapadna Srbija

5 marta 2019

Piše: Nenad Kecmanović

Kako se zove zemlja u kojoj žive zapadni Srbi? Dodik je naziv „Zapadna Srbija” umesto RS lansirao kao odgovor na bošnjačku pretnju apelacijom pred Ustavnim sudom BiH da Srpska promeni ime. A sudijski kolegijum sa troje inostranih sudija i dva iz nacije predlagača, kao i uvek do sada, lako bi preglasao srpske i hrvatske.

Priča, međutim, počinje davne 2004, dok su u RS još ozbiljno shvatali nezavisnost sudske grane vlasti u BiH i naivno sledili njene odluke. Tako je vlada u Banjaluci po opisanoj proceduri preimenovala Srpsko Sarajevo, Srbinje, Srpski Brod i sl. Bilo je to za prethodne vlasti u RS i Dodik je prošle godine u predizbornoj kampanji sugerisao srpskim Sarajlijama da lokalnim referendumom to promene. Ali to bi sada valjalo učiniti u desetak opština širom RS, a pre nego što se i počelo iz Sarajeva su se osilili da zaprete denominacijom Republike.

UDRUŽITI ZAHTEVE

Zašto? Pandorina kutija se otvara odozgo, a ne odozdo, pa zahtevi za promenu imena nisu išli nadole ka nazivima ulica i trgova koji mogu da iritiraju uglavnom samo one malobrojne drugonacionale koji žive u jednom ili drugom entitetu. Išli su prema gore i nazivu celog entiteta, kako je pisac ovih redova prognozirao već 2016, a onomad podsetio Dnevni avaz. Napisao sam još pre dve godine na ovom mestu da će sledeći bošnjački zahtev biti da se i RS preimenuje u Federaciju Srba, Bošnjaka i Hrvata i učinio korak dalje, jer iz Sarajeva još nije izdiktirano kako srpski entitet ubuduće mora da se zove.

Dodikova reakcija „ako vam se ne sviđa RS, dobićete Zapadnu Srbiju” samo je nastavak njegovih javnih molbi Vučiću da u razgovorima u Briselu i Vašingtonu pomene i Republiku Srpsku. Poruka je višesmislena. Može da znači razmenu KiM za RS, što u matici izaziva burno negodovanje, pa to više i ne pominje. Može, takođe, da bude shvaćeno i kao ojačavanje Vučićeve argumentacije da ne da KiM, jer pominjući RS podseća „međunarodnu zajednicu” da, otme li južnu pokrajinu Srbiji, mora da pusti i „manji entitet” da ode iz BiH.

Najzad, može da bude protumačeno i kao udruživanje dva srpska zahteva: ne damo KiM i hoćemo RS kao nezavisnu državu. Možda je ovo poslednje i najadekvatniji odgovor na dvostruke standarde Zapada, na koje već decenijama uzalud upozoravamo svet apelujući na doslednost, pravo, zdrav razum. Umesto polemike, treba prihvatiti njihovu „logiku” i insistirati istovremeno na oba zahteva jer na osnovu dva principa koji se priznaju u međunarodnim odnosima imamo pravo na oboje. Na KiM imamo ustavnopravni i istorijski argument, a na RS imamo teritorijalno-etnički i međunarodnopravni. Dakle, ne KiM van Srbije i ne RS u BiH, nego i KiM u Srbiji i RS van BiH.

Ako pravo Srbije na KiM kao kolevku srpske duhovnosti i državnosti ostavimo van diskusije, valja podsetiti da je posle secesije Slovenije i Hrvatske, prva opcija Srba u BiH bila „ostanak u Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i republikama i narodima koji to žele”. Takvo opredeljenje je potvrđeno sa 98 odsto glasova na plebiscitu održanom u decembru 1991, ali u Vašingtonu i Briselu nisu obratili pažnju. Međutim, dva meseca kasnije rezultat bošnjačko-hrvatskog referenduma o secesiji je međunarodno priznat, iako izlazak iz Jugoslavije, i to po zvaničnim podacima, nije bio podržan od ustavno neophodne dvotrećinske većine. Posle tri i po godine građanskog rata i spolja iznuđenog od Beograda priznanja granice Srbije na Drini, Srbi prečani su stvorili Republike Srpsku u okviru BiH, koja je i verifikovana Dejtonskim sporazumom. Bila je to tek druga, ili rezervna opcija.

ZAPADNA SRBIJA ILI SEVEROISTOČNA BOSANSKA

Srpska je, međutim, uprkos potpisima sve tri nacionalne strane u BiH i najvišim garancijama predsednika i premijera velikih sila, neprestano i spolja i iznutra osporavana. Zato nije neobično da se javila ideja o traženju treće opcije. „Zapadna Srbija” ne mora da znači povratak na prvu opciju, odnosno na ujedinjenje sa „maticom”, nego stvaranje druge srpske države, kao što i Albanci, uz podršku SAD i EU, stvaraju drugu nacionalnu državu.

Istina, prva opcija i danas je opredeljenje srpskog naroda „preko Drine” i na referendumu 2019. pobedila bi sa procentom ne manjim nego na plebiscitu 1991. Ne zaboravimo da su uoči ujedinjenja u prvu Jugoslaviju mnoge opštine u BiH iskoračile ispred političara da se direktno prisajedine Kraljevini Srbiji. Indikativno, pravo pograničnih opština da se priključe susednoj republici postojalo je u Ustavu SRBiH sve do pred raspad SFRJ, kada je odlukom Skupštine ukinuto da dve trećine BiH ne bi bilo priključeno Srbiji i Hrvatskoj.

Političko vođstvo u Srpskoj mora da vodi računa o spoljnim i unutrašnjim pretnjama i rizicima. No, pošto iz Sarajeva negiraju čak i dan rođenja i ime Republike, zapisane u njenom rodnom listu, onda se valja boriti ne samo za vraćanje otetih izvornih dejtonskih nadležnosti „manjeg entiteta”, nego i glasno razmišljati o alternativama. „Zapadna Srbija”, kako god je shvatili, jedna od njih bar kao upozorenje zlovoljnim komšijama. „Zapadna Srbija” da Srpska ne bi postala „Severoistočna Bosanska”.

(Politika)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Kulak says:

    Republika Srpska.Jednostavno fenomenalno.

    • Dani says:

      Zaista fenomenalno!!Ime Republici Srpskoj je dao nas poznati(pokojni)glumac Danilo Lazovic.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *