РУСИЈА УЗВРАЋА УДАРАЦ: Ево како ће Американци ићи кући!

RUSIJA UZVRAĆA UDARAC: Evo kako će Amerikanci ići kući!

5 juna 2015

a37_21958161Piše: Filip Rodić

Ne bez razloga, Avganistan se naziva „Grobljem imperija“. Ova strateški važna centralnoazijska država od antičkih vremena predstavlja ozbiljnu prepreku za svaku silu koja je želela da zavlada tim prostorom. Još je Aleksandar Veliki, koji je za šest meseci osvojio i uništio Persijsko carstvo, pune tri godine bezuspešno pokušavao da pokori Avganistan. Pored ratničkog duha domaćeg stanovništva, teško premostiv problem za osvajače predstavljalo je i pitanje logistike. Logistike ne samo u smislu dopremanja trupa i vojnog materijala na ratište, nego i njihovog snabdevanja i, na kraju, povlačenja. U ovom smislu posebno je opominjuća epizoda koju su doživeli Britanci tokom svog prvog rata u Avganistanu (1839-1842) kada su morali da napuste Kabul i povuku se ka Džalalabadu udaljenom oko 180 kilometara. Iz Kabula je krenula kolona od oko 16 500 britanskih vojnika i civila, a u garnizon u Džalalabadu je stigao samo jedan preživeli.Sovjeti, koji su, takođe, u Avganistanu prošli dosta neslavno, nisu imali veliki problem, jer je SSSR imao neposrednu granicu sa ovom državom koju su čvrsto držali pod svojom kontrolom sve dok i poslednji njihov tenk, u kojem je bio komandant operacija u Avganistanu Boris Gromov, nije prešao most „Prijateljstva“ preko reke Amu Darje 15. februara 1989.LOGISTIČKA VEŽBANešto više od dvanaest godina pošto su Sovjeti napustili Avganistan i desetak godina pošto su aprila 1992. mudžahedini konačno osvojili Kabul i svrgnuli prosovjetskog predsednika Muhameda Nadžibulaha, Amerikanci su oktobra 2001, predvodeći koaliciju sačinjenu od Britanaca, Australijanaca i Kanađana, krenuli putem Aleksandra Velikog, Britanske imperije i SSSR-a i izvršili invaziju na Avganistan. U dolasku, kao ni svi njihovi prethodnici, nisu imali većih problema – invaziju je praktično podržao čitav svet, iako nije postojala eksplicitna dozvola UN (osim Rezolucije 1378 usvojene pet nedelja od početka invazije u kojoj se „osuđuju talibani“ i „podržava avganistanski narod u svojoj borbi protiv režima“). Talibanski režim je brzo svrgnut, ali su skoro celokupno rukovodstvo i najveći deo boraca uspeli da se povuku, što u planinski deo zemlje, što u neke regione susednog Pakistana koji prema njima gaji određenu i ne potpuno pritajenu blagonaklonost. NATO savez u sukob u Avganistanu biva potpuno uključen od avgusta 2003, u okviru operacije Međunarodne snage za bezbednosnu pomoć (ISAF).Odmah nakon invazije, Američke, a potom i NATO snage počinju da se suočavaju sa ozbiljnim logističkim problemima i pitanjem kako u ovu izolovanu zemlju dovesti svu opremu neophodnu za dugogodišnju mirovnu operaciju, odnosno kampanju protiv talibanske gerile koja se već pokazala kao veoma žilava. Za ovakav poduhvat postojala su tri načina – vazdušni, koji je izuzetno skup, ali najmanje rizičan, ruta preko Pakistana, koja je najpraktičnija, ali i najopasnija i takozvana „severna ruta“ koja gotovo u potpunosti zavisi od Moskve. U početku najkorišćenija je bila vazdušna ruta i ovaj poduhvat dopremanja vojske i opreme avionima na jednu lokaciju je treći po veličini u istoriji, posle vazdušnog mosta za Berlin (1948-1949) i prvog rata u Iraku 1990. Američki i NATO stratezi odlučili su se da, zbog cene, vazdušnu rutu koriste samo za isporuke smrtonosnog naoružanja čiji tranzit preko svojih teritorija zemlje na kopnenim rutama nisu želele da prihvate. Pakistanska ruta, koja je već bila obilato korišćena tokom sovjetskog rata u Avganistanu za prebacivanje američkog oružja i arapskih boraca u ovu zemlju, je najpraktičnija, ali ujedno i najrizičnija, jer se situacija od osamdesetih godina prošlog veka značajno promenila.Prvo, Islamabad i Vašington su u sovjetima i komunističkom avganistanskom režimu imali zajedničkog neprijatelja i zajedničke saveznike, dok su tokom invazije na Avganistan SAD udarile direktno na snage koje je Pakistan konsistentno i uporno podržavao tokom čitavog njihovog postojanja. Članica američkog Saveta za spoljne poslove i bivši politički oficir u Misiji UN u Avganistanu Kristina Fer navela je u aprilu da, „Talibani ne bi mogli da budu ovako smrtonosni i sposobni bez direktne vojne, diplomatske, političke i finansijske podrške Pakistana, koji im, pored toga, pruža i utočište na svojoj teritoriji“. „Bez ove značajne podrške Pakistana, talibani verovatno ne bi ni bili održivi kao gerilski pokret. Pored avganistanskih talibana pod vođstvom Mule Omara, Pakistan nastavlja da podržava i mrežu Džalaludin Hakani, koja je izvršila sofisticirane i smrtonosne samoubilačke operacije protiv američkih i NATO snaga u Avganistanu“, dodala je ona.

Iako iz diplomatskih i drugih razloga Pakistan ne može Amerikancima i NATO-u da uskrati tranzit, Islamabad je koristio svaku priliku da ga opstruira, uključujući i dve suspenzije dozvole za tranzit – jedne 2010, kada su u napadu NATO helikoptera na teritoriji Pakistana poginuli regularni pakistanski vojnici, i druge 2011, zbog sličnog incidenta u kojem su poginula 24 pakistanska vojnika. Tranzit je obnovljen tek u julu 2012, kada su se američki zvaničnici teška srca i na jedvite jade izvinili Islamabadu. Do tada je 85 odsto opreme išlo „severnim putem“, odnosno preko Rusije.

Drugo, pored evidentne mrzovolje Islamabada u omogućavanju NATO-u da razvuče svoje logističke linije preko teritorije Pakistana, na ovom putu postoji i izuzetno visoka opasnost od talibanskih napada na NATO konvoje. U Pakistanu je, naime, prema podacima Instituta za upravljanje krizama, od 2008. do 2014. izvršeno više od tri stotine napada na NATO konvoje u kojim je ubijeno 143 ljudi. Obim ovih napada značajno varira, ali navešćemo primer napada od 19. juna prošle godine kada su pobunjenici jednom punktu na pakistansko-avganistanskoj granici uništili 37 cisterni koje su prevozile gorivo za NATO snage u Avganistanu. U dva napada 2008, talibani su uništili 42, odnosno 96 cisterni i kamiona. Severna ruta, u kojoj je glavni oslonac Rusija, razvija se od 2009. upravo zbog sve većeg rizika koji je predstavljalo dopremanje opreme preko Pakistana. Transport NATO opreme preko ruske teritorije omogućio je dekretom tadašnji predsednik Ruske Federacije Dmitrij Medvedev. Ovaj put vodi od Rige na Baltičkom moru, železničkom prugom dugom više od pet hiljada kilometara kroz Rusiju do Kazahstana i Uzbekistana, gde roba ulazi u Avganistan. Pored prevoza železnicom, Rusija je NATO savezu otvorila i vazdušni koridor kojim je godišnje obavljano 4.500 letova zahvaljujući čemu je savez ostvarivao uštedu od 133 miliona dolara godišnje. I ne samo to – za razliku od Pakistana, Rusija nije imala problem ni sa tim da se preko njene teritorije prebacuje smrtonosno oružje. O važnosti ove rute najbolje govori činjenica da je ovim putem NATO snagama dopremljeno oko 20 posto više opreme nego rutom preko Pakistana koja je kraća i jeftinija.

NATO ISEKAO GRANU NA KOJOJ SEDI

Kada su čelnici NATO u aprilu prošle godine, na Samitu u Velsu odlučili da zbog navodne ruske agresije na Ukrajinu prekinu, odnosno suspenduju svu saradnju sa Moskvom, uključujući čak i borbu protiv narkotika u Avganistanu, koja je procvetala od američke invazije i povećala se za više stotina procenata i od koje bi, barem nominalno, svi trebalo da imaju koristi, Moskva je reagovala uzdržano i nije sebi očigledno neprijateljski nastrojenoj Alijansi uskratila mogućnost snabdevanja svojih snaga u Avganistanu. To nije učinila čak ni kada je postojala sasvim legalna mogućnost na kraju 2014. godine kada je istekao potpisani ugovor. Sada je, međutim, Moskva očigledno odlučila da je dosta, ponovo pokazala zube i obustavila i poslednji vid saradnje sa NATO, koji je očigledno Alijansi bio prekopotreban pa ga je previdela kada je donosila odluku o kažnjavanju ruskog agresora.

Treba, ipak, napomenuti da je ova odluka mnogo više simbolična, nego što će NATO dovesti u bezizlaznu situaciju. Činjenica je da će im otežati život, jer se izbor sada svodi na rizičan put preko Pakistana, koji takođe zbog sve zategnutijih odnosa na relaciji Vašington-Islamabad ponovo može biti prekinut u svakom trenutku, i na vrlo nepraktičnu rutu koja vodi od crnomorske obale Gruzije, preko Azerbejdžana do Kaspijskog jezera, pa dalje preko Turkmenistana i Uzbekistana do Avganistana. Ovo putovanje ugodno je skoro kao i ona vožnja autobusom iz filma „Ko to tamo peva“, jer podrazumeva nekoliko „presedanja“ a i prelazak preko nekih njiva, na primer onih u Uzbekistanu koje, takođe, sve nevoljniji da sarađuje sa Amerikancima.

Simbolika ovog, tako za Ruse karakteristično iznenadnog, poteza veoma je značajna. Moskva je prvo pokazala najveću moguću spremnost na saradnju sa Zapadom u ostvarivanju onoga što su Brisel i Vašington deklarisali kao svoj cilj – donošenje stabilnosti u ovu ključnu centralnoazijsku zemlju. U tom smislu, Moskva je, kao što smo videli, otišla dalje od nekih zemalja koje su bile tradicionalni američki saveznici, poput Pakistana, jer je dozvolila i transport oružja. Da bi ovu operaciju dodatno olakšala, Rusija je 2012. objavila nameru da napravi veliki tranzitni i skladišni centar za NATO u Uljanovsku, Lenjinovom rodnom gradu, što je, naravno, izazvalo čitav niz protesta unutar same Rusije.

I u ovom slučaju Rusija je ispala pouzdan partner koji ne sumnja u dobre namere druge strane i koji je ispunio sve u svojoj moći da se ostvari nekakav zajednički interes. Neki bi rekli da su Rusi ovim i još nekim preterano popustljivim potezima prema NATO pokazali da su naivni. Takav pogled bi, međutim, bio kratkovid, jer se iza toga krije poruka koju Rusija šalje ostatku sveta i koja glasi: „Pogledajte, mi smo u stanju da održimo reč i ispunimo dogovor čak i sa svojim potencijalnim neprijateljima. Vi, naši prijatelji, dakle, možete imati potpuno poverenje u nas.“ Takav je slučaj bio i sa ostalim sporazumima sa NATO, poput Sporazuma o konvencionalnim snagama u Evropi ili Sporazuma o antibalističkim raketama, koje je Rusija potpisala i kojih se držala do kraja, uprkos evidentnoj prevari sa druge strane. Rusija čvrstim držanjem do slova ovih sporazuma nije, međutim, ništa izgubila, nego je samo dobila na međunarodnom ugledu i poverenju, dok je Zapad iznova i iznova pokazivao svoju lažljivost.

Da nije naivnost u pitanju, pokazuje i činjenica da je Rusija od 2012. u međunarodnim institucijama insistirala na tome da Zapad otkrije svoje planove sa Avganistanom. Ovo pitanje postavljeno je i na sednici Generalne skupštine UN u septembru 2012. i nešto ranije tokom sastanka šefa ruske diplomatije Sergeja Lavrova sa generalnim sekretarom NATO Andersom Fogom Rasmusenom. Moskva je svoj stav iznela jasno – ako borba protiv terorizma mora da se nastavi, treba produžiti mandat koji je dao Savet bezbednosti UN, u suprotnom, u čemu je poenta zadržavanja zapadnih vojnika i baza u ovoj zemlji. Zamenik šefa ruske diplomatije Aleksander Gruško tada je rekao da je Rusija spremna na pragmatičnu saradnju sa Alijansom kako bi se rešio avganistanski problem na osnovu rezolucije Saveta bezbednosti UN. „Mi smo zabrinuti zbog karaktera međunarodnog vojnog prisustva u Avganistanu posle 2014. i zabrinuti smo zbog informacija da se trenutno grade nove baze u koje se mogu smestiti desetine hiljada vojnika. Sve ovo je izlišno, ako samo želimo da stabilizujemo situaciju u Avganistanu. Mi polazimo od pretpostavke da nema potrebe ni za kakvim suvišnim vojnim prisustvom u Avganistanu“, dodao je Gruško. I zaista, rok za povlačenje NATO i Američkih snaga iz Avganistana istekao je decembra 2014. Rusija je jednostrano do maja produžila mogućnost da se NATO i Amerikanci kući vrate preko njene teritorije. Odluka o ukidanju ove privilegije zapadnim snagama doneta je tek nakon što je formalizovan ostanak NATO snaga u Avganistanu i poslednjeg roka za povlačenje, jer je tamo ostalo ukupno oko 13 000 NATO vojnika, od čega 9 800 Amerikanaca u bazama u Kandaharu i Džalalabadu. Pravno pokriće za ovo dobijeno je tako što je vrlo kooperativni predsednik Avganistana Ašraf Gani u martu, tokom posete Vašingtonu, zatražio da SAD ostave vojnike u njegovoj zemlji. Predsednik Barak Obama, naravno nije mogao da odbije ovakvu molbu. Isto kao što ni Hitler ne bi mogao da odbije molbu maršala Petena 1943. da ostavi nemačke vojnike na teritoriji Francuske. Razlika je, međutim, u tome što su Nemci kada je zagustilo u Francuskoj mogli da se direktno vrate u otadžbinu, a pitanje je kako će NATO, s obzirom da u regionu ima sve manje prijatelja. Preko Irana, sigurno ne, sada znamo da neće ni preko Rusije, a s obzirom na iskustva s konvojima povlačenje preko Pakistana moglo bi izgledati kao i prelazak srpske vojske preko Albanije u Prvom svetskom ratu.

(Pečat)

KOMENTARI



3 komentara

  1. Boki says:

    JBG , ko nema u glavi ima u nogama...

  2. Paštrović says:

    Neće Rusija ni prstom da makne. Garantujem! Tako će da bude dokle god Ruje ulažu "veto"... na one koji nas i bukvalno JEBU!

  3. marko says:

    U AFGANISTABNU NATO JE PORAZEN I POBEDEN TALIBANI NEKADASNJI SAVEZNICI SU UNISTILI GERILOM NATO TRUPE 13 GODINA RATA .TALIBANI IMA 4 MILIONA U AFGANISTANU I 10 MILIPONA U PKLAOISTANUI SVI SE BORE PROTIV NATO TAJ RAT NATO NIKAD I NE MOZE DOBITI OSIM DA POBIJE 10 000 000 LJUDI ZA TO BI MU TREBALO 50 000 000 VOJNINA NEMOGUCA MISIJA TO NATO NIKAKO DA SHVATI DA DVE ZEMLJE RATUJU TU PROTIV NJEGA I SVI SU PORAZEN IU AFGANISTANU OD SOVJETA NEKAD DO SAD NATO -A

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *