Rusija zaslužuje aplauz

Rusija zaslužuje aplauz

16 септембра 2013

Bosko JaksicPiše: Boško Jakšić

Profesor Marko Ričeri, generalni sekretar Instituta za političke, ekonomske i socijalne studije iz Rima, nije jedini koji je nagovestio pravi diplomatski triler i najveći međunarodni uspeh Rusije u eri Vladimira Putina.

„Rusija preuzima konkretnu ulogu dok mi slušamo da Putin ponovo stvara SSSR”, rekao je on na „Davosu istoka”, ekonomskom forumu održanom nedavno u ovoj poljskoj banji čiji je jedan od panela bio posvećen odnosima Rusije i Zapada.

Prošlo je tek nekoliko dana, a Kremlj je iskoristio Siriju da bi uverljivo pokazao da Rusija ne samo da ima svoje interese na Bliskom istoku, već i da ume da povuče konkretan potez od globalnog značaja.

Moskovsko sponzorisanje sporazuma po kome će vlast u Damasku svoje hemijsko oružje staviti pod međunarodnu kontrolu, da bi kasnije bilo uništeno, zakočilo je arhaičnu vežbanku američke unilateralne militantnosti – vojni udar na režim Bašara el Asada.

Da li je ovo rezultat novih prioriteta ruske spoljne politike koje je Moskva prvi put posle 1991. prihvatila ovog februara?

„Rusija se uspostavlja kao autoritarna regionalna sila, delom i kao globalna sila”, procenjuje Aleksej Gromiko, doktor političkih nauka i zamenik direktora Instituta za Evropu Ruske akademije nauka.

Slično mi kaže i bivši italijanski premijer Masimo d’Alema: „NATO ima ne samo vojno, već i ideološko lice, pa Rusija očekivano nastupa odlučno, definišući svoj sistem kao nezavisni centar moći koji počiva i na ’mekoj sili’”.

Dug je bio put od uvredljive Volterove opaske da „Rusija nije Evropa” do formule „meke sile” o izbegavanju novog rata na Bliskom istoku koji je doneo masovne pohvale Moskvi.

Američki lider mogao bi Putinu da bude zahvalan što je, barem za neko vreme, izbegnuta još jedna američka avantura – operacija u koju je Obama ulazio poput klatna, bez preteranog entuzijazma i gotovo bez saveznika u svetu, na Kapitol hilu i među Amerikancima. Zahvalnice, naravno, neće biti. Rivalstvo je prejako, sujete takođe.

Dok je Obamina administracija premeravala širinu i dubinu protivljenja ratu, stvar je kulminirala opaskom državnog sekretara Džona Kerija o „neverovatno maloj” mogućnosti izlaska iz krize time što bi se Sirija odrekla arsenala hemijskog oružja. Rusija je zgrabila priliku. Asad se odmah složio.

Rusija je kovertirala svoj kredibilitet posrednika. Možda se stvari tu i ne zaustavljaju. Izraelski „Haarec” nagoveštava da će Damask Putinu predložiti postupni plan koji uključuje ubrzavanje sirijskih predsedničkih izbora predviđenih za 2014. Podrazumeva se da Asad ne bude kandidat. „Malo je šampiona demokratije u Siriji”, priznaje i Putin u tekstu objavljenom u „Njujork tajmsu”.

Moskva je svojim predlogom otvorila nova vrata Bliskom istoku. Stvarnost je zbližila Vašington i Moskvu – i jedni i drugi žele političko rešenje, spaja ih averzija prema džihadistima u usponu, shvataju da će što duže traje konflikt region postajati sve nestabilniji.

Otvorena su i nova vrata poboljšanju američko-ruskih odnosa koji su na nizbrdici. Uzalud je u prvim danima Obamine administracije tadašnja državna sekretarka Hilari Klinton u Moskvu nosila simboličnu kutiju s crvenim dugmetom – za „resetovanje” međusobnih odnosa.

Dve zemlje od tada postojano uklizavaju u rivalstvo koje neke podseća na vreme Hladnog rata. Tim opasnije jer se Kina bavi sobom i svojim reformama, dok je Evropska unija zakupljena krizom i recesijom.

Mnogo međusobnog nepoverenja je, poput neeksplodiranih bombi, zaostalo iz rata. „Zapad nije ispunio obećanja data Mihailu Gorbačovu da se NATO neće širiti na istok”, kaže mi ruski akademik Mihail Nosov, upozoravajući na antirusku „fobiju” novih demokratija Istočne i Centralne Evrope. „Zapad treba da razume prostor Rusije i sfere njenog uticaja.”

Koliko su odnosi delikatni, pa i neočekivano emotivni, potvrđuju i neka američka reagovanja na pomenuti Putinov tekst u kome Amerikance poziva na uzdržanost na Bliskom istoku i upozorava ih na opasnost osećaja „izuzetnosti”.

Predsednik Predstavničkog doma bio je „uvređen”. Jedan senator kaže da mu se „povraćalo”, drugi je članak ocenio kao „uvredu inteligencije prosečnog Amerikanca”.

Iako mi se pre čini da je „uvreda inteligencije sveta” pokušaj uveravanja SAD da su iscrpljeni svi mirni načini da se odgovori na navodnu odgovornost Asadovog režima za napad hemijskim oružjem kod Damaska, pokazalo se, još jednom, da veliki ne trpe kritike.

Ko ima pravo da drži lekciju bilo čemu Made in USA? Amerikanci vole da veruju da je onaj ko ne postupa kao prijatelj, što znači da ih sledi, automatski neprijatelj.

Sve je propraćeno podsećanjem da je autoritarni Vladimir Vladimirovič – kome su tekst majstorski napisali koristeći omiljenu američku retoriku, logiku i argumentaciju – dao privremeni azil američkom obaveštajcu Edvardu Snoudenu, da proteruje nevladine organizacije, da „Pusi rajots” trpa u zatvor i zabranjuje gej prava.

Pri tom zaboravljaju da je Obama izjavio da se Rusija vraća „hladnoratovskom razmišljanju i mentalitetu”, da je Putina nedavno opisao kao „đačića u poslednjoj klupi” i da je, zbog razlika oko Sirije, demonstrativno odbio da se s njim sastane u četiri oka uoči samita G20 u Sankt Peterburgu.

Poslednji događaji potvrđuju istoriju, a učiteljica života kaže da Rusija niti je stalni prijatelj, ni stalni neprijatelj Amerike.

Zar Moskva nije odabrala Ameriku, a ne Britaniju koja je kontrolisala Kanadu, da joj proda Aljasku? Caristička Rusija je u 19. veku bila veliki saveznik. A zar u vreme američke revolucije 1776. i u 19. veku Engleska nije bila najveći neprijatelj Amerike s kojom je jedva izbegla rat 1861?

Onako kako su SAD i Britanija prevazišli duboko nepoverenje, i Vašington i Moskva mogu da pokušaju da oporave svoje odnose duboko narušene još od vremena boljševičke revolucije 1917.
Sirija je, možda sam preveliki idealista, jedna takva prilika.

Mogla bi da bude amalgam novog pokušaja „resetovanja”. Pod uslovom da Putin ne insistira na trijumfalizmu mirotvorca, a da Obama, ojačan kapitalom odlučnosti, odustane od ratobornosti koja mu, ako ništa drugo, ne pristaje.

Zalečiti dugoročne posledice Hladnog rata znači odbijati da se manje razlike interpretiraju kao dramatične. Priznati da je diplomatska inicijativa Moskve sjajan, racionalan i konstruktivan potez nije poraz Amerike. Tako ga tumače samo pobornici rata.

Trebalo bi da je u američkom interesu da angažuje što više zemalja, one moćne pre svega, u očuvanju svetskog mira. Tako bi Amerika prestala da bude meta.

Ukoliko ruski lider uverljivo isposluje da Damask svoje hemijsko oružje prepusti uništavanju uz kontrolu UN, onda bi Amerikanci trebalo da budu prvi koji će mu zahvaliti i poslednji koji će lamentirati zato što im je neko oduzeo momenat slave na koji niko nije pretplaćen.

Putin u svakom slučaju zaslužuje aplauz. Barem onakav kakav se čuo kada je Obama dobio Nobelovu nagradu za mir.

Ili će se sve završiti onako kako kaže kineska poslovica: Dva čoveka spavaju u istom krevetu, ali imaju različite snove.

(Politika)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u