Ruska diplomatska korida

Ruska diplomatska korida

28 avgusta 2014

Aleksandar PAvicPiše: Aleksandar Pavić

„O sudbini sveta, Evrope odlučuje se danas u Minsku. Čvrsto sam uveren u to da niko ne želi rat, a cilj moje posete je da uradim sve što je moguće da zaustavim krvoproliće. Interesi Donbasa će biti uzeti u obzir, a granična kontrola je trenutno moguća samo uz pomoć OEBS-a. Pozivamo da se odmah oslobode svi zarobljenici.”

Može se pretpostaviti da Petro Porošenko, čiji je identitet, po nekima, krhak koliko i politička tvorevina kojom predsedava, ne bi zvučao toliko pomirljivo na sastanku sa predsednicima država-članica Evroazijske carinske unije u Minsku – da stvari nisu krenule nizbrdo na vojnom planu u „antiterorističkoj operaciji“ koju je, pre više nedelja, pokrenuo u Donbasu. I taj deo filma je poznat svima koji su preživeli ili pratili prvi post-hladnoratovski građanski rat koji su izazvale zapadne sile, onaj u bivšoj Jugoslaviji. Dok još nisu bili propisno naoružani, obučeni, i finansirani, dok njihove nove „protivnike“, a dojučerašnje sugrađane, zapadni sponzori nisu u dovoljnoj meri finansijski i psihološki iscrpli posredstvom sankcija i mas-medijske demonizacije – „pro-zapadne snage“ bi naprasno postale vrlo zainteresovane za primirja, pa čak i „mirovne pregovore“, čim bi stvari zagustele na vojnom planu.

No, to svakako zna i ruska strana, koja je, opet, iz iskustva sa „demokratskim Zapadom“ naučila nešto drugo – da njih i njihove marionete, kad god je u prilici, drži za javno izgovorenu reč. Ne ulazeći u to koliko ta reč stvarno vredi. Tako je, npr. u septembru 2013. zaustavljena, bar dosad, neposredna (ali svakako ne i posredna) američka agresija na Siriju. Naime, rusko rukovodstvo je, po rečima novinara Vol strit žurnala, napravilo „sjajan potez“ tako što je iskoristilo „glupu grešku“ američkog državnog sekretara Kerija, koji je rekao da bi Sirija mogla da izbegne američki vojni udar jedino ako bi pristala da preda sve svoje hemijsko naoružanje „međunarodnoj zajednici“ u roku od nedelju dana. Uvidevši neposrednu opasnost od izbijanja mira, Stejt department je brzo pokušao da relativizuje ispad svog šefa, tvrdnjom da je njegova izjava bila samo „retoričke“ prirode, dok su verni Englezi odmah priskočili u pomoć, tvrdeći kroz usta ministra spoljnih poslova Hejga (koji je nekako uspeo da zadrži ozbiljan izraz lica) da se sirijskom predsedniku Asadu „posle svega“ ne može verovati. No, već je bilo kasno: ruski ministar spoljnih poslova Lavrov je skoro odmah javno pozvao Siriju da stavi sve svoje hemijsko naoružanje pod međunarodnu kontrolu, radi kasnijeg uništavanja, kako bi se izbegla mogućnost vojnog napada. Skoro istog trenutka je reagovao njegov sirijski kolega, nudeći Rusiji „potpunu saradnju u cilju uklanjanja bilo kakvog povoda za agresiju“.

I, šah-mat – bar u toj partiji geopolitičkog turnira. Jer, ipak bi bilo nemoguće, čak i za jednog američkog državnog sekretara, da tako brzo pogazi sopstvenu, javno izrečenu diplomatsku ponudu. Zapadnim državama je, ako će da koriste „meku moć“ u svoj njenoj raskošnoj punoći, neophodno bar minimalno održavanje privida u javnosti, da bi njihovi mediji imali dirke po kojima mogu da sviraju svoje fuge. Privida po kojem one igraju po opšte-prihvaćenim pravilima, kodifikovanim u Povelji UN i ostalim aktima na kojima bi trebalo da počiva međunarodno pravo. Privida po kojem su „demokratski političari“ odgovorni za javno izgovorenu reč, i rade ono što rade na „transparentan“ način, radi „opšte dobrobiti“. Na kraju krajeva, i sam Porošenko mora, bez obzira na ratnu (ne)sreću, da se pridržava tih pravila. Neka samo govori o „miru“, pa makar u isto vreme i jedinice koje on šalje gađale civilne objekte, činile masovne zločine i etničko čišćenje – i uslužni zapadni mas-mediji će imati s čim da rade.

A ruska diplomatija će, kad je već rešila da ga tretira kao legitimno izabranog (da više ne ulazimo u ocene takve taktike) – gledati da ga na svakom koraku „drži za reč“. Pa će tako i ruski predsednik, šta god privatno mislio o Porošenku, čak i da se nasmeje prilikom rukovanja u Minsku, i da kasnije strpljivo, po ko zna koji put, upozorava ukrajinsku javnost o ceni (165 milijardi evra) pristupanja EU-integracionim procesima umesto evroazijskih. Ali i da bude spreman za nove razgovore, šta god o njihovoj praktičnoj vrednosti mislio.

Naravno, u širem smislu, Rusija će nastaviti da se javno zalaže, kao što to radi već godinama i kao što je i ponovljeno u Minsku, „za jačanje saradnje EU i Evroazijske ekonomske zajednice“,kao i za „stvaranja jedinstvene ekonomske zone od Lisabona do Vladivostoka“. Naravno, biće cinika koji će na ovo možda reći: pa i to je samo javna diplomatska igra, Rusi to ne misle ozbiljno. Problem je u tome što nema nikoga na Zapadu ko je zainteresovan, ili ko bi se usudio da čak i pomisli da odgovori na ovaj „ruski blef“. Nema zainteresovanih na Zapadu da vide da li to Rusi stvarno misle ozbiljno kada predlažu da Evropa ispuni svoj puni potencijal, i proširi svoje ekonomske, pa i društveno-političke mogućnosti na čitavom, nepreglednom i neuporedivom prostoru od Atlantika do Pacifika (odatle, verovatno, Vladi Srbije inspiracija da se odrekne jedinstvene prilike da višestruko poveća srpski agrarni izvoz za Rusiju i ostatak EAS). Kao, uostalom što ih nije bilo ni da „testiraju ozbiljnost“ ponude tadašnjeg predsednika Medvedeva, o stvaranju prostora jedinstvene i nedeljive bezbednosti na potezu od Vankuvera do Vladivostoka. Njihova bojazan je razumljiva: moglo bi se ispostaviti da su Rusi iskreni, i da bi mogli da odgovore pozitivno. A tu bi se već izgledi za smirivanje svetske krize i širu deobu svetski resursa opasno povećali. Vaistinu, možemo, naravno retorički, postaviti pitanje: ima li uopšte Evropljana u EUropi?

Ne želeći da lipše do zelene trave u iščekivanju odgovora, ruska diplomatija će po svoj prilici, dokle god je moguće, nastaviti da igra svoju igru javne diplomatije, i na Bliskom istoku i u Ukrajini, praveći se kao da ima posla sa jednako posvećenim i verodostojnim sagovornicima, a zapravo svesna da je preuzela ulogu toreadora, i to poslednjeg mogućeg, u (međunarodnoj) areni. Naspram bika, odnosno pre minotaura, koji, nažalost, ne sedi.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *