Ruska knjižara kao garant obnove duhovnog zbliženja

Ruska knjižara kao garant obnove duhovnog zbliženja

25 децембра 2013

TurlakovSlikaPiše: Slobodan Turlakov

U jednom sovjetskom ratnom sovjetskom filmu, biće da se zvao „Voz ide na istok“. jedna starica s tugom kaže: „Sve ide na Istok, ništa na Zapad!“ prateći svojim tužnim pogledom povlačenje na Istok.

I mi bismo danas mogli sa istom tugom da kažemo, „Sve na Zapad, ništa na Istok“, gledajući i osećajući da se sav naš intelektualni, umetnički, literarni, naučni, obrazovni … život okreće prema Zapadu, i milom i silom. Nikad Zapad nije postao veći Zakon, kako reče Skerlić, nego u ovo naše vreme.

Zapad nema alternativu, kako se govori od 5. oktobra. Bivši ministar prosvete Obradović, u svoju pohvalu, ali i na svoju sramotu, rekao je pred smenjivanje, „što se tiče školstva mi smo već u EU“. Drugim rečima, celo je naše školstvu, svu njegovu 200 godišnju skupljanu tradiciju uništio, što se dokazuje i u alarmantno niskom položaju koje naše školstvo ima prema ostalom u svetu.

A bili smo godinama među prvima.

Naši su diplomirani studenti odavno već na istaknutim mestima u nauci i u praksi širom zapadnog sveta. Čitave generacije, na egzaktnim naukama, dobijali su strane stipendije još tokom studija! A danas, blagodareći Obradoviću, imamo skoro najveće školarine, škola je postala izrazito klasna, što se pokazuje i sve većim brojem privatnih univerziteta, pa čak i gimnazija. Obradovićevim zakonom izjednačeni su u pravima studenti državnih i privatnih univerziteta, mada se zna da je do diplome, pa i doktorata, daleko lakše doći na privatnim. Šta ćemo sa tolikim silnim doktorima „nauka!“.

I svuda tzv. menadžment!

Jednostavno rečeno, Bolonja nas je upropastila, mi ne možemo više da prepoznamo naše školstvo, ali se znaju njegovi ministarski upropastitelji, počev od alkoholičarskog rekonvalescenta Gaše, koji se hvalio da je ukinuo učenje ruskog jezika, tog „poslednjeg ostatka boljševizma“ (!) u Srbiji, preko Vuksanovića, do Obradovića… Dakle, ni jednog Srbina!

Ono što se nije upisalo na državne univerzitete, jer nije uspevalo da položi prijemne ispite, što dokazuje koji je to nivo znanja sa kojim se upućuju na privatno školovanje, to ide na strane škole, na kojima su čak školarine manje, negde čak i besplatne, sa nadom da će po povratku, ako se vrate, lakše doći do posla i zarade. Naravno, to su oni iz bogatih porodica ili pak deca političkih funkcionera, koji između ostalog, koriste i te i takve beneficije.

Sve je to u našem životu znano i vidno, ali ono što je najgore, što garantuje sigurnu i potpunu propast, to je uništeno protekcionaškim školstvom, koje sa svojom propašću vuče i celo društvo, ubrzavajući propast i same države. Oni koji vladaju vrše takvu selekciju, da i onaj sloj još držećih i znanih i zaslužnih profesora, bivaju sputani i zaobiđeni. Dovode se neki strani sumnjivi eksperti, onemogućavajući domaće da zauzmu pripadajuća im mesta. Naravno, u tom i takvom postupanju nema ničeg čudnog i neprirodnog. Nivo onih koji vladaju određuje i njihovu okolinu, a da ne govorimo o tome, čak i kad bi bili sposobniji i sami lično obrazovaniji, oni su se popeli na vlast uz određene uslove koje imaju da ispune svojim stranim sponzorima sa Zapada i tamošnjih moćnih država. To je jedan proces koji će biti teško zaustaviti i uputiti ga na pravi put, jer nikome koji odlučuje nije u interesu bilo kakvo ispravljanje, bilo na strani, bilo u zemlji.

Svakog ko misli dobro ovoj državi, raduje izvesna privredna pomeranja ka Rusiji, koja je ne samo Južnim tokom, pokazala veliku spremnost i gotovost da se nađe na pomoći Srbiji.

Razmišljajući o našem školstvu i o svemu onom što iz njegovog stanja proizlazi, nije teško doći do pitanja, može li Rusija, svojom inicijativom, da nam u tom pogledu i smeru pomogne. Ako, recimo, u moru privatnih univerziteta, između ostalih i jedan koji se zove Evropski univerzitet, što Rusija ne bi otvorila jedan – Ruski univerzitet, koji bi svojim podrazumevajućim kvalitetom, u mnogo čemu učinio izlišnim gomilu tih privatnih, koji su od obrazovanja napravila posao, tj. najokoreliji biznis!

Blagodareći izbeglim Rusima nakon Oktobarske revolucije, naš je mladi Univerzitet (1905) bio silno osnažen, ne samo u egzaktnim naukama (Bilimović, Hlitčijev, Saltikov, Piouljski, Farmakovski…) već i u humanim (Ostrogorski, Taranovski…), pa što se ne bi sad mogao, gostujućim profesorima (na po jednu školsku godinu, bar), ustanoviti jedan ruski naučni centar, koji bi svojim rezultatima ukazao na put i našim državnim univerzitetima, koji su počeli da posustaju pod teretima nedefinisane Bolonje, koja je svojim usmerenjem direktno protiv našeg iskustva i tradicije.

Sem rečenog Ruskog univerziteta, trebalo bi naći načina da naša mladež odlazi na studije u Rusiju, pa samim tim da ojača direktne intelektualne veze izmešđu nas i te moćne slovenske zemlje, koja bi u svemu trebalo da nam bude uzor.

Sledstveno tome, nije teško doći do jednog zaključka – kako bi se naša školska mladež, i ne samo ona, upoznala sa stvarnom moći u saznanjima i u umetničkim uzletima; dakle kako u naukama, tako i u sferi humanističkog stvaralaštva Rusije, nužna nam je bar jedna velika i mnogostrana ruska knjižara, u centru Beograda. Tamo gde je bila do Rezolucije IB-a, na Terazijama, blizu bivšeg Protokola. Njenim sadržajem, u knjigama iz širokog spektra intelektualne delatnosti, snimcima u digitalnoj tehnici: rečnika, enciklopedija, priručnika, pa čak i u originalnoj ruskoj kompjuterskoj preobilnoj tehnici… a da ne pominjemo rusku klasičnu literaturu, na kojoj su se duhovno vaspitale čitave generacije srpskih intelektualaca… dakle, takva jedna ruska knjižara jasno je da nam je potrebna koliko i korisna, i za njeno uspostavljanje Rusija bi mogla biti i trebalo da bude zainteresovana, jer bi jedan slovenski, pravoslavni narod, koji po svom duhovnom preseku od iskona teži njoj, vratila na one pute sa kojih je od 1948. i 5. oktobra gurnuta niza stranu.

Mi smo za ovu ideju zainteresovali dr Nenada Popovića, koji ima razgranate poslove u Rusiji, koju je on prihvatio, ali ne znamo koliko njemu lično treba vremena da je ostvari, što je inače izjavio da hoće i da želi. Mogućno je u tom pogledu osnovati jedan odbor imućnijih i zainteresovanih ljudi, koji shvataju nužnost i hitnost ostvarenja te zamisli, i bilo bi dobro kad bi se dr Popović zainteresovao i za njegovo uspostavljanje. Ko zna, možda bi u tom smeru moglo mnogo da učini Društvo rusko–srpskog prijateljstva, na čelu sa neumornom Ivanom Žigon… Uvereni smo da bi se našlo dosta zainteresovanih poslenika, a tu bi mogla da bude i Srpska pravoslavna crkva.

A svakako, i Ruska ambasada.

Mnogo toga se govori i piše sa političkog stanovišta, što je, nema sumnje, potrebno. Ali, ovim što smo rekli o nužnosti Ruske knjižare, jedan je konkretan korak, koji bi obezbedio širok i trajan susret kulture naših naroda, koji bi mogao da se i u Moskvi ostvari, otvaranjem Srpske knjižare, narodnog usmerenja, pa samim tim, koji pospešuje i zbliženje Srpskog i Ruskog nacionalnog bića.

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u