Samo kontrola i rigorozne kazne za korupciju mogu da izleče Srbiju

Samo kontrola i rigorozne kazne za korupciju mogu da izleče Srbiju

2 новембра 2013

DSC_4073_KordicPiše: Miloš Kordić

Deca se otrovala hranom u svojim osnovnim školama. Najpre to beše udarna vest. A onda se vest u medijima pretvori u događaj dana. I ne jednog dana. Na televizijama i radio-stanicama zaredaše izveštaji i javljanja s lica mesta, studiji puni stručnjaka, govore roditelji, deca, direktori škola, lekari u bolnicama u koje su smeštena otrovana deca… Novine odmah, sutradan, reaguju: teku priče o svemu tome kako je bilo i od čega je moglo da bude. Šta je od hrane, a ona je bila u pitanju, moglo tako brzo da izazove veoma komplikovane probleme kod dece?

I odgovor je brzo stigao – šta je, od čega je. Nije bilo tako strašno. Deca su se oporavila i otišla svojim kućama. I u ponedeljak će, verovatno, u školu.

I nadležni inspektori su brzo reagovali – po pozivu su otišli kod onih koji pripremaju hranu toj deci. I krenuli su u snimanje čitave situacije: gde se ta hrana priprema, koliki je taj prostor, kakvi su uslovi za pripremu tolikog i tolikog broja obroka, ko njima nabavlja namirnice, gde ih nabavljaju itd.

I sad ovde počinje prava priča. A na ovu priču ponukala me je priča jednog doktora iz inspekcije o tome kako oni uglavnom reaguju po pozivu. Odnosno kad se nešto dogodi. I, za pretpostaviti je, kad se otvaraju takvi i njima slični objekti.

Pa priča teče dalje. Deo detinjstva i velik deo mladosti proveo sam u malom gradu u kome je radila jedna od najpoznatijih mesnih industrija u nekadašnjoj Jugoslaviji. Fabrika je bila posebno poznata i priznata (i ne samo u Jugoslaviji) po svojim suhomesnatim proizvodima. Po, recimo, zimskoj i tirolskoj salami, presovanoj šunki, kranjskim kobasicama, čvarcima…

Budući da su među onima koji su kupovali proizvode te fabrike (čiji je rad počeo u 19. veku) bili i Amerikanci – oni prozvodnju onoga što su kupovali, a kupovali su i za Sjedinjene Države odvozili presovanu šunku, nisu prepuštali bilo kakvim slučajnim greškama ili bilo čemu što bi moglo da se desi u toku proizvodnje sa šunkom namenjenom njima, Amerikancima: oni su u fabrici imali svog čoveka. I taj je u tom gradiću živeo sa svojom porodicom. A živeo je u kući koju su meštani zvali Američka vila. I svi smo poznavali te Amerikance. I oni su nam bili nešto sasvim normalno. I to u socijalističkoj zemlji. I u vreme kad se ta naša zemlja pomirila, tri godine posle Staljinove smrti, sa Sovjetskim Savezom.

Amerikanac je odlazio u fabriku kao i svaki drugi radnik, bio, bdeo, kontrolisao tok proizvodnje – od ulaska sirovine u taj tok, pa do pakovanja presovane šunke u lepe trouglaste limenke.

I ne dao Bog da nešto nije bilo u redu!

A možda ova priča počinje i ovde – pitanjem: imaju li stotine hiljada dečjih obroka koji se pripremaju širom Srbije bilo kakvu svakodnevnu kontrolu? da li je bilo kakva inspekcija, kontrola ili bilo šta od toga upućena u to gde se nabavljaju prehrambene namirnice za pripremu hrane za decu (i školskih i predškolskih ustanova, i za studentske restorane, naravno)? zbog čega to mora da se rešava nekakvom tenderskom papirologijom, umesto da predstavnici korisničkih ustanova, sa inspekcijama, lekarima, stručnjacima za hranu obiđu, razgledaju, da se uvere na licu mesta. I da se odluče za onoga ko je zaista najkvalitetniji, ko ima uslove, ko može da garantuje da će to biti ono što će biti i najkvalitetnije, najbolje. A ne da se srećni dobitnik kao najjeftiniji, odnosno takozvani najpovoljniji izvlači iz koverte. Pa šta bude – biće. I dokle ćemo da imamo poverenje kad se neko bira ili postavlja na određenu veoma odgovornu dužnost, a nemamo poverenje u njega kad treba da nabavi toaletni papir?!

Jer danas kad se priče o genetski modifikovanoj hrani valjaju na sve strane, a Vlada ćuti, kad ministar uvozi radioaktivno đubrivo koje je završilo po ko zna koliko njiva, pričati danas o tenderima za sve i svašta – nije ništa drugo nego bacanje ovom napaćenom narodu prašine u oči.

Samo kontrola i rigorozne kazne za korupciju mogu da leče i izleče Srbiju. U suprotnom, trovanjima, i to mnogo masovnijim, s težim posledicama, možemo i dalje da se nadamo. A s trovanjima koja su se, na primer, dešavala pri kraju prošlog veka ova zemlja i nema baš neka lepa iskustva. Stoga je ubek bolje, kao što i narod kaže, sprečiti nego lečiti!

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u