Savetnici ili portparoli

Savetnici ili portparoli

6 marta 2013

marinko-m-vucinicPiše: Marinko M. Vučinić

U vreme jednopartijskog samoupravnog socijalizma političke i poslovne karijere često su se okončavale dobijanjem utešnog savetničkog mesta ili slanjem u diplomatsku službu. Posle velikih i dramatičnih političkih zaokreta, jedino ako se nije radilo o ljudima koji su bili smenjivani i izloženi političkom progonu, većina isluženih političkih kadrova završavala je u Savetu federacije ili su postavljani u zavetrinu savetničkih funkcija. To su bile više počasne uloge i pokušaj da se velike kadrovske smene obave na što bezbolniji način.

Ponovnim uvođenjem višepartijskog sistema, i već u vreme vladavine Slobodana Miloševića, savetničke funkcije sve više dobijaju na značaju i uticaju i postaju deo vladajuće državne nomenklature. Posle oktobarskih promena 2000. dolazi do izuzetne ekspanzije uticaja savetnika (predsednika republike, premijera i ministara) , tako da s puno argumenata možemo govoriti da je uspostavljena nova grana paravlasti oličena u savetokratiji.

Ako je nekada postavljenje na mesto savetnika predstavljalo očigledni kraj nečije političke karijere danas se dešava upravo suprotno – mesta savetnika označavaju početak meteorskog uspona pretežno mladih ljudi koji dolaze, po pravilu, iz stranačkih redova kao odani i provereni kadrovi koji do tada većinom nisu imali gotovo nikakvu ozbiljniju ulogu u političkom, društvenom i naučnom životu naše zajednice. Tako dobijamo poseban spoj juvenokratije (vladavine mladih takozvanih partijskih lavova) koji takođe postaju istaknuti deo funkcionisanja vladajuće oligarhijske državne i stranačke strukture.

Ono što odlikuje sada već uspostavljenu savetničku kastu je što nije reč o ljudima koji bi po svojoj stručnoj vokaciji trebalo da rade pre svega ekspertske savetničke poslove, već se javljaju kao univerzalni politički glasnogovornici, a često i kao ljudi koji demonstriraju svoju autonomnu moć i uticaj vršeći na taj način dužnost  „nadministra” i doprinoseći slabljenu ionako krhkih demokratskih institucija i jačanju vaninstitucionalnog političkog delovanja.

To se može tumačiti kao bujanje  „sive političke zone” (slične narasloj i nekontrolisanoj  „sivoj ekonomiji”) u kojoj se gube osnovna demokratska načela i institucionalni kapaciteti za stvaranje stabilnog demokratskog društva. Kada analiziramo ko sve obavlja razne savetničke funkcije jasno se može sagledati da su uticajna savetnička mesta još jedan veoma pogodan kanal ne samo za političku trgovinu već i za namirivanje stranački pouzdanih i odanih ljudi bez obzira na to što ne ispunjavaju elementarne uslove da obavljaju te funkcije.

Tako smo došli u paradoksalnu situaciju da se savetničke funkcije dele nekompetentnim, diskreditovanim i nedoraslim partijskim kadrovima koji nemaju radnog, profesionalnog, stručnog, a ni ozbiljnog životnog i političkog iskustva, što bi svakako trebalo da odlikuje ljude koji učestvuju u kreiranju strateških pravaca u razvoju našeg društva. Svedoci smo da su neki savetnici u središtu ozbiljnih afera koji narušavaju ne samo njihov moralni kredibilitet već dovode u pitanje legitimitet državnih organa i državne politike u pojedinim oblastima i ministarstvima. Umesto takve uloge savetnika mi na političkoj sceni imamo silesiju političkih japijevaca koji osim marketinški i  „pijarovski” naučenog nastupa ne mogu stručno obavljati savetničke dužnosti.

Posebno je zanimljivo da oblast spoljne politike postaje pravi rasadnik savetnika koji se nikada ranije nisu bavili, ozbiljno i profesionalno, ovim segmentom političke stvarnosti koji zahteva veliko znanje, iskustvo i sposobnost da se prate i na pravi način tumače globalni trendovi razvoja savremenog sveta.

Međutim, savetnici za spoljnu politiku predsednika republike postaju mladi ljudi koji osim što su provereni i odani stranački kadrovi, i ljudi od posebnog poverenja, nemaju iza sebe nikakvog ozbiljnog iskustva ili dokazanih stručnih kompetencija za obavljanje ovako odgovorne funkcije. Ovo je samo nasleđen metod rada koji je funkcionisao i u kabinetu bivšeg predsednika Borisa Tadića.

Savetnici za spoljnu politiku postaju oni koji nisu napisali nijedan referentan tekst ili naučni rad iz ove oblasti. Zato se čovek često može zapitati da li mi uopšte danas imamo ministra spoljnih poslova kada posle sastanka državnog rukovodstva o pregovorima koji se vode za rešavanje kosovskog pitanja izjavu daje Marko Đurić, savetnik za spoljnu politiku predsednika Republike Srbije Tomislava Nikolića. U Ustavu je jasno određeno da je vlada nadležna i odgovorna za kreiranje i vođenje spoljne politike a ne kabinet predsednika republike i njegov savetnik za spoljne poslove koji je po svemu sudeći preuzeo i ulogu portparola Ministarstva spoljnih poslova. Ovakvim dezavuisanjem ustavnih ovlašćenja vlade urušava se neophodnost izgradnje stabilnih Ustavom i zakonima uspostavljenih institucija a stvaraju se i deluju vaninstitucionalni centri moći u kojima savetnici postaju politički uticajniji od izabranih predstavnika naroda.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *