SDP-ovi stričevi iz pozadine

SDP-ovi stričevi iz pozadine

10 maja 2014

Denis_RomacPiše: Denis Romac

Točno je, Milanović još uvijek ima većinu u stranačkom predsjedništvu, kao i u Saboru, no veliko je pitanje bi li Milanović danas dobio potporu Glavnog odbora stranke, tijela koje je jedino ovlašteno raspisati nove izbore za stranačkog šefa.

Smjena ministra financija samo je ponovno ukazala na glavni Milanovićev defekt: on nije demokrat, nego autokrat. Kao i svi autokrati i on odluke donosi bez savjetovanja, očekujući pokornost i lojalnost. Iako je tvrdio kako je o Linićevoj smjeni konzultirao stranački vrh, pokazalo se da nije govorio istinu.

Za Milanovićeva mandata stranačko predsjedništvo ionako je pretvoreno u neformalni debatni klub koji bi, da može, najradije ukinuo. Važne odluke donose se drugdje. Kao što ne mari za tijela stranke, Milanović ne mari previše ni za druge institucije demokratskog društva: parlament, predsjednika države, Ustavni sud…, koje uglavnom doživljava tek kao smetnju ili ograničenje vlastite moći. Svaka moć, prema izreci lorda Actona, ima tendenciju kvariti ljude, a apsolutna moć kvari apsolutno. Pogotovo u rukama autokrata.

Zastrašujuće je što većina SDP-ovih čelnika smatra kako premijer ima pravo donositi odluke koje čak ne mora ni obrazložiti u stranci, kako je to znakovito primijetio šef Sabora Josip Leko, koji svaki put kada mora komentirati poteze stranačkog šefa to čini s knedlom u grlu i strahom u glasu, kao da će ga u slučaju samo jedne pogrešne riječi odvesti pod giljotinu. To svjedoči o mizernoj razini demokracije u SDP-u: šef ima pravo činiti što god ga je volja, ta pobijedio je na izborima! Iz toga proizlazi uvjerenje da su izbori jedini trenutak kada se u demokraciji čuje glas građana, koji u četiri godine između izbora moraju biti kuš, jer njihovi politički odabranici uživaju apsolutni mandat i nedodirljivost.

No riječ je o iluziji naših lažnih demokrata. Iako se čini da Milanović može raditi što god hoće – i on, kao i svi autokrati, valjda vjeruje da će trajati vječno – te da će se loše provesti onaj tko pokuša ograničiti njegovu samovolju, riječ je o varljivom dojmu. Zašto bi u zemlji u kojoj se sve raspada, ekonomski i moralno, jedino vlada ostala stabilna i čvrsta? U Europi je puno takvih primjera. Zadnjih nekoliko kriznih godina mnogo je premijera koji su pali kao žrtve krize i vlastite nesposobnosti: u Francuskoj, Portugalu, Irskoj, Slovačkoj, Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, Nizozemskoj… No za Hrvatsku i Milanovića možda je najilustrativniji slučaj Boruta Pahora, koji je svojom nesposobnošću i narcisoidnošću (zvuči poznato?) pune tri godine upropaštavao zemlju, sve dok se nisu pojavili famozni »stričevi iz pozadine«, koji su Pahoru osmislili alternativu na ljevici, pred tadašnjim liderom desnice Janezom Janšom, koji je bio u usponu i prijetio preuzimanjem vlasti.

Nakon svoje dvije i pol godine na vlasti Milanović je točno na istom mjestu na kojem je onda bio Pahor. Svojom nesposobnošću i arogancijom – koji u posljednje vrijeme poprimaju alarmantne razmjere – uspio je politički oživjeti čak i jednog Karamarka, koji je prije samo nekoliko mjeseci bio klinički mrtav. Iako se sve češće spominju prijevremeni izbori, temeljita rekonstrukcija vlade, s promjenom premijera, bolja je i manje rizična opcija. SDP-ovi stričevi iz pozadine, ako ih ima, moraju požuriti. U rujnu prošle godine Milanović je poručio kako ima lošu vijest za pesimiste: bit će bolje. No danas, sedam mjeseci kasnije, Hrvatska je, ne računajući Cipar, najgora u Europi. A tada i Karamarko može postati »alternativa«.

(Novi list – Rijeka)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *