Shvatamo li šta nam se dešava?

Shvatamo li šta nam se dešava?

8 марта 2014

zeljko-cvijanovic-vPiše: Željko Cvijanović

1.

Praktično bez ispaljenog metka, Ukrajina se kao država raspala. Pre nego se posvetimo pitanju ko bi sledeći trebalo da se pripremi za to isto, bilo bi dobro – zbog onoga što će se događati u Srbiji – odrediti kada se to tačno dogodilo. Da li onog časa kad je, prvi put od raspada Sovjetskog Saveza, zaista pokušala da funkcioniše kao država, odnosno kad je Janukovič odbio Brisel, verujući da i on i njegova zemlja imaju snage da naprave izbor? Da li onda kad je Majdan na površinu izvukao duhove dubokih ukrajinskih podela? Ili onda kad se na Krimu i u istočnim gradovima pojavila sila koja je mogla da parira, demonstrirajući svu krtost Ukrajine?

Raspad Ukrajine, međutim, više je u njegovom uzroku nego u vremenu kad se dogodio. Jer Ukrajina samo je prva i najveća u nizu veštačkih satelitskih država nastalih kao plen hladnoratovskog finala, sa precizno određenim zadacima i svrhom. Ne, naravno, nije se ta svrha potrošila, kao što se početkom 90-tih potrošila svrha Jugoslavije. Radi se o tome da je takva Ukrajina mogla da funkcioniše samo na horizontu jedne sile, pa je pojava druge na istoku neizbežno stvorila otpor i, pod pritiskom dva vektora različitog smera, pucanje je bilo jedino logično. Pritom, Ukrajina je zemlja od skoro 50 miliona stanovnika, ne tako rđave industrije i velikog poljoprivrednog potenciijala. Rečju, čemu mogu da se nadaju jedna Moldavija, jedna Bosna i Hercegovina, Makedonija i ostale veštačke posthladnoratovske države? Čemu, kad se pojavi drugi vektor, može da se nada Srbija, koja nije veštačka država, ali sve više jeste satelitska.

2.

Na užas Zapada, Putin je objavio kraj tog projekta posthladnoratovskih satelitskih država i, dok se slonovi tuku u Ukrajini, trese se sve od Azerbejdžana i Turkmenstana do Bosne, Crne Gore i Albanije. Trese se utoliko više što je Ukrajinska kriza došla prerano, preko reda, što se najbolje vidi po tome kako je u manjoj meri otkrila snagu Amerike i Rusije, a u mnogo većoj njihove slabosti. Pokazala je kako Vašington, koliko god moćan da izazove krizu, nije u stanju da stabilizuje bilo šta. Vraćajući se unazad, ako to već nije bilo moguće sa Bosnom budući duboko iznutra podeljenoj, zar sili koja je na leđima iznela Maršalov plan nije bilo moguće da od malog gotovo monoetničkog Kosova napravi teritoriju koja će bar na površini napredovati i koju će medijski ekspoatisati kako su eksploatisali Zapadnu Nemačku tokom hladnog rata. Očigledno nije, svet se vratio u opasno vreme kad su sile istorije jače od ruku koje misle da ih stvaraju.

Rusija je, sa druge strane, pokazala veoma uzak arenal sredstava kojima može da parira. Iako i sama u problemima, to je bila ekonomija, to je bilo vanredno državničko umeće Vladimira Putina, i to je, naravno, rusko oružje. O čemu je ovde reč, videćemo već posle nekoliko meseci, kad se pokaže koliko Krim dnevno košta Moskvu i kad ta cifra pretekne cenu sve one meke moći, uključujući i majdanske snajperiste, koju je u Kijevu pokazao Vašington.

Eto razloga zašto sa Ukrajinom ne može ostati na ovome kako je sad iako nije van pameti da bi se i Putin i Obama danas, kad bi samo mogli, vratili na stanje od pre Evromajdana. Ali nijedna strana ne može da ostane na sadašnjim pozicijama, što znači da nas čeka dalje ubrzavanje procesa. Vašington ne može da prestane sa destabilizovanjem Rusije, u Donjecku, u Odesi, pa i u samoj Moskvi, zatim u Berlinu, londonskom Sitiju, pa u Kišinjevu, Sofiji i – budimo realni – Beogradu. Jer sve mu je to mogućnije, lakše i jeftinije nego da ekonomijom ubeđuje Kijevljane kako su izabrali pravu stranu istorije.

Putin, koji je uspešno provodio kutuzovljevsku taktiku čekanja i izbegavanja otvorenog sukoba, iscrpljujući protivnika, takođe je suočen sa ubrzanjem, kad bi se sve to moglo pokazati nedovoljnim. Zato neće moći da uživa sa Krimom u džepu, moraće da štiti Donjeck i Dnjepropetrovsk, moraće da pređe Dnjepar i zakuca se u Odesi, najistočnijoj tački Balkanskog poluostrva. Bez toga su mu vezane ruke ne samo u Moldaviji Pridnjestrovlju već i na celom Balkanu, koji mu znači i Južni tok. Zatim, one stvari koje bi Putin u samoj Moskvi uradio za godinu ili tri, uključujući i poslednji čin čišćenja sopstvene okoline, moraće posle Ukrajine verovatno odmah, sa svim rizicima koje to nosi. Njegove slabosti u Beogradu – a one nisu manje od onih u jučerašnjem Kijevu, takođe čekaju svoj red.

3.

Da je samo znao za poruke koje mu pred vrata nanosi Ukrajina, ne verujem da bi Vučić toliko insistirao na izborima. Ovako, ostaje mu da analizira Janukovičev slučaj i, naravno, da zaključi kako ovaj nije propao zato što nije bio dovoljno vešt, već zato što su se u jednom trenutku zategla sva užad, sa svih strana, odavno namaknuta na njegov vrat. Naravno, Janukovič je platio cenu svoje lakomislenosti, ali ne one od 21. februara, kad je potpisao sporazum sa opozicijom i evropskom trojkom, već one kad je slagao svoje račune u zapadnim bankama i kad se sa svojim domaćinima budalasto smeškao po Briselu, pun vere kako je Ukrajina toliko važna tampon-država da niko neće dozvoliti da propadne. Tek, malo je te užadi na Janukovičevom vratu, koja već nisu postavljena na Vučićev. Jedno od njih, najnovije, je arapska milijarda, da se ne lažemo, veoma povoljno dobijena, ali ne kao rezultat benevolencije našeg šeika, već kao politička investicija sa Zapada, čiji zadatak je da od Vučića pod pritiskom ne stvori političkog desperadosa, koji bi na svašta mogao da pomisli.

4.

Zahtevi koji će posle izbora biti postavljeni pred Vučića neće više uključivati faktor vremena, jer vremena previše nije bilo ni pre Ukrajine, a sad ga nema nimalo. To znači da će ti zahtevi biti brutalno jasni, da će morati da se ispunjavaju juče i da će, opet zbog nedostatka vremena, odmah uključivati i kaznu za neizvršenje. Sa druge strane, Rusima je oči u oči, obećao Južni tok, a svako ko misli da je njihova široka sovenska duša u prrilici da prašta neka sebi vrati Putinov ukrajinski film i neka gleda šta će narednih nedelja da radi kod kuće.

Naravno, i Vučić i svako ko ima tri čiste zna da bi – ako bi se ujutro probudio, rekao da neće u EU i zaigrao sa Rusima – imao građanski rat, u kome bi srpskih evromajdanovaca bilo manje, ali bi, kao u Kijevu, bili organizovaniji i brže bi potezali, i to iz oružja zaduženog za nedajbože ako Peti oktobar krene naopako, koje nikad nisu razdužili. Istovremeno, Ukrajina je Srbiji potrošila vreme za blage zaokrete, oni jedva da su još mogući.

5.

Dakle, do sada je pitanje preispitivanja srpske geopolitičke paradigme moglo da se svede na pitanje koliko Srbija još može ekonomski da izdrži. Pametan odgovor na to pitanje nije bio tek u sabiranju cifara, koje već dugo govore da ne može dugo, nego se krio i u stvarima mentaliteta, međusobne solidarnosti građana i drugim neekonomskim kriterijumima. A oni su govorili da može mnogo duže nego što brojevi kažu. Ovaj put, međutim, posle Ukrajine, političko vreme curi brže od ekonomskog, jer, ako je ista ta Ukrajina u spiralu ubrzanja ubacila Moskvu i Vašington, kako da ne ubaci Srbiju.

6.

Otuda, svaka patriotska politika danas neće biti u prvom redu stvar srca, kako se to ovde često tumači, već pre svega stvar inteligencije i mogućnosti zahvatanja široke slike. Jer, da se vodi probrisleska politika, inteligencija nije presudna, već samo sposobnost da se proguta što se ne guta i da se ne povrati, naravno, zadržavajući osmeh na licu. Tupav i inteligentan politički evropejac jedva da su se razlikovali. Sa druge strane, vreme je kad tupave patriote proizvode štetu nesrazmernu koristi koju mogu da proizvedu inteligentni.

Imperativ u vremenu koje dolazi biće zaustavljanje propadanja, ali samo takvo koje se neće platiti cenom unutrašnjeg sukoba. Iako u nekim drugim situacijama možda i moguće, u današnjoj je iluzorno graditi ideju o bilo kakvom oporavku otvaranjem starih rana. Nema mnogo mogućnosti da se to izbegne, ali jedna od njih jeste građenje nacionalne javnosti, slobodoljubive, nteligentne i široke, koja razume da interes za njom nema samo korpus njihovih političkih istomišljenika, već svih koji imaju strah od onoga što dolazi i interes za bilo kakvu budućnost.

7.

To znači da nam negovanje i zaoštravanje unutrašnjeg političkog sukoba, bez obzira da li to radimo iz gluposti, iz uverenja ili koristi, neće doneti ništa dobro, čak i kad smo sasvim u pravu, čak i ako smo fizički i brojčano jači. Možda se sad više da izgraditi na činjenici da i Voja Koštunica i Čeda Jovanović danas iskreno strahuju od budućnosti, iako svaki iz svojih razloga i na svoj način. Naravno, to ne znači da očekujem kako će njih dvojica jahati skupa, niti bih im to sugerisao, ali da će u najboljem interesu zemlje narednih meseci tačke saglasnosti tražiti i oni koji ne bi skupa čekali autobus, u to jedva da sumnjam. Jer od ovih i onih političkih opcija, pa i ovih i onih moralnih prilika, danas nad Srbijom lebdi još elementarnija podela – na one koji razumeju šta nas može snaći i one koji pojma nemaju. Jer kraj koncepta satelitskih država, započet Ukrajinom, preti nam tektonskim pomeranjima možda ne manjim od onih iz 90-tih.

(Standard.rs)

KOMENTARI



3 коментара

  1. vemi says:

    Posto Vas bije glas da ste Vucicev prijatelj, procitajte clanak njemu pre svega, gospodine Cvijanovic! Nasa je sudbina, za sada, u rukama Vucica i par njegovih satelita. Ne pita on narod referendumom sta hoce - EU ili Evroazijsku Uniju, vec radi za svoj interes (tj. interes nalogodavaca). Sto ce se to njemu licno obiti o glavu me ne brine, naprotiv, ali, ne zelim ni da pomislim na to da ce u Srbiji mozda OPET biti prolivanja krvi zbog izdajica zemlje!

  2. Lalica says:

    Tekst g.Ž.Cvijanovića,kad se pročita onako polako i uključi mozak,natera čoveka da dobro razmisli o situaciji u kojoj se nalazi Srbija.Mi smo potpuno raslojeno društvo.Na ulicama velikih gradova pritajeni evromajdan vreba.Stalno se ovi evrofanatici javljaju u različitim kolonama.Momentalno su prigrabili sve kulturne događaje u velikim gradovima.Ovaj njihov "kulturbund" je veoma aktivan.Danas gledam, pred Muzejom N.Tesle lica koja su potencijalni "majdanovci".Koliko se na brzinu moglo videti,te face već deceniju ipo žare i pale po svim "kolonama",u medijima pol.strankama.to su sve predstavnici tkz.druge Srbije.Danas kada nam trebaju zbijeni redovi i stvaranja srpskih kolona to ne možemo da ostvarimo.I dalje imamo dve i više definicija patriotizma.Jedni kažu da se patriotizam ne maže na hleb,drugi da je to stvar srca treći da je to stvar inteligencije.. Dobar tekst,ali kao i mnogi ostali novinari i drugi komentatori,niko nema "tri čiste" da predloži neko rešenje.Lako je reći ne valja ovaj,ne valja onaj.Proglašavanje pojedinaca za izdajnike ili satelite evropejaca,nije pametno.Konstatacija g.Cvijanovića:"Kad bi sutra Vučić rekao da neće u EU i zaigra na Rusiju,imali bi građanski rat.Srpski evromajdanovci su u manjini ali su dobro organizovanii brže bi potezali oružje,zaostalo posle 5.oktobra,za nedaj bože.To oružje nikad nije razduženo,Ukrajina je Srbiji potrošila vreme blagog zaokreta..".Ta konstatacija je potpuno pravilna.u njoj se krije i poruka,za sve nas.

  3. Dusan says:

    Добро јутро аутору, коначно почиње да схвата ствари. Треба да чита своје раније текстове и да види где је све грешио. Наши аналитичари тек сада схватају да постоје Агенције које скупљају информације, које их класификују, неке друге Агенције које анализирају информације и дефинишу стратегије. Наши аналитичари претпостављају да могу све то сами. Ипак су неки схватили да је то смешно.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u