SINIŠA KOVAČEVIĆ: Nisu moji pradedovi preplivali Savu i ginuli za Srbiju da bi me Pajtićeva policija legitimisala u Surčinu

SINIŠA KOVAČEVIĆ: Nisu moji pradedovi preplivali Savu i ginuli za Srbiju da bi me Pajtićeva policija legitimisala u Surčinu

8 априла 2013

Siniša KovačevićOvo se na srpskom jeziku zove veleizdaja, a za to se povlače političke, ali i druge konsekvence, kaže za „Novosti“ dramski pisac i narodni poslanik Siniša Kovačević, komentarišući najavu pokrajinskog premijera Bojana Pajtića da će u sredu Skupština Vojvodine izglasati deklaraciju o zaštiti ustavnih i zakonskih prava Vojvodine.

“Ako se to dogodi, ako se takav dokument izglasa, posle toga Pajtić ne treba da bude ni premijer, ni Pajtić, a parlament ne treba još dugo da bude parlament“ naglašava Kovačević. “Nisu moji pradedovi preplivavali Savu i ginuli u Srbiji da bi sada Pajtić formirao svoju policiju koja će me kod Batajnice i Surčina legitimisati kada idem na groblje u Sremsku Mitrovicu, gde su mi sahranjeni i otac i majka. Ja im to neću dozvoliti, neće im dozvoliti ni moji preci… Naročito neće moći da me legitimišu ako se zovu Jovan Popović, Petar Pavlović, ako govore moj jezik i slave Aranđela i Đurđevdan“, kazao je on.

U obrazloženju, Pajtić navodi da Beograd ne poštuje načela autonomije, ustavnih i zakonskih rešenja, slabi pravnu državu… Da li je ovo otvaranje “vojvođanskog pitanja“?

– Ja sam i po ocu i po majci Sremac sa dna kace. Sremci smo 26 generacija, od čega su 23 spavale na sablji – na levoj ruci bila je žena, a na desnoj sablja. Tako su Srbi u Sremu čuvali granicu. Za sve to vreme sanjali smo dva sna – san o ujedinjenju i san o oslobođenju. I kada smo dočekali ujedinjenje, sada kada smo Jedno – mentalni, emocionalni i politički patrljci usuđuju se da dođu na ideju da nas razbrate sa braćom. I to u trenutku koji je jedan od najtežih u političkoj istoriji Srbije i Srba. Autonomija je osvajana sabljom i krvlju. Nje ne bi bilo bez dobrovoljaca iz Srbije. Ona nastaje ne kao obest, nego kao nasušna potreba Srba da spasu jezik, identitet, veru, da izbegnu represivno menjanje imena, unijaćenje kao predvorje katolicizma…

Dok smo sanjali o oslobođenju i ujedinjenju, i da skinemo austrougarske bukagije sa nogu i duše, bili smo zagledani u plavet Cera i Avale, znajući da je tamo i Kosovo sa koga je došla većina Srba u Vojvodini, sa izuzetkom jednog broja iz Like i sa Korduna. Bili smo i obrazovaniji i bogatiji, a u pojedinim trenucima i brojniji od braće u matici…

Ali pitanje Pijemonta nije se postavljalo kao pitanje – znalo se da će to biti Srbija. Najhrabriji su maštali da to ne bude Beograd, nego Prizren, ali su političke okolnosti išle u prilog Beogradu. I onda smo uspeli da izvojujemo tu skupo plaćenu autonomiju, ali nam je taj mundir još krvav i pun rupa od sablji i metaka, prekrojen je – Beč ga je suzio, Pešta skratila, a onda su došli Brozovi šnajderi da urade finalne korekcije…

Grobovi mojih roditelja su u Sremskoj Mitrovici, znači ako sam tamo – ja sam autonoman u odnosu na Beograd, gde živim. I obratno, ako sam u Beogradu, autonoman sam u odnosu na Srem, gde mi je rodna kuća i gde su mi grobovi roditelja…

To je pomalo šizofrena situacija. Ako je razlika između Vojvodine i Srbije u mentalitetu i načinu na koji se kuva čorba, onda bi i Obrenovac trebalo da bude autonoman u odnosu na Šabac. Ovakva autonomija kakva je danas treba samo autonomaškim trutovima, političkim i ideološkim produžecima Broza i njegovih čauša, koji su generacijama navikli na privilegije, lovačke kuće na Fruškoj gori i po Banatu, na to da se može ubiti kapitalac u vreme lovostaja, na terevenke u sremskim birtijama, na tamburaške orkestre…

Da li je slučajno odabran trenutak ili je sve, zapravo, deo pritisaka na državni vrh u momentu kada on donosi najvažniju odluku u novijoj srpskoj istoriji?

– Ovakav tajming ne bi izabrao ni Hašim Tači. Ne znam da li je to Pajtić uradio spontano ili ga je neko savetovao. Ako i Dragan Đilas zna za to, onda je i Demokratska stranka istorijski i politički odgovorna. O promeni ustavno-pravnog položaja u ovom momentu govori onaj u čijoj je ruci 13 godina i nož i pogača. Onaj koji je Vojvodinu doveo do prosjačkog štapa. U Vojvodini, koja nije bila gladna ni za vreme velikih kuga, danas imate sirotinjske kuhinje, po vojvođanskim selima škole su prazne, a kuća sa 50 ari placa sa voćnjakom i kompletnom seoskom ekonomijom prodaje se za dve-tri hiljade evra – u cenu je uračunat i porodični album sa fotografijama i babina uspavanka. Zašto poziciju Vojvodine nije menjao ranije, kada je mogao.

Zbog čega je pokrajinsko rukovodstvio podleglo pritisku spolja i postalo instrument pritisaka na državu?

– Ovakva politička svinjarija u potpunosti korespondira sa izdajom – ili ste pasionirani izdajnik ili ste debelo ucenjeni. Možda neka strana služba ima neke podatke koji mogu nekoga da odvedu na robiju zbog muljanja oko privatizacija recimo, ili imaju nečije sumnjive fotografije sa dečacima ili devojčicama, ili još nešto maštovitije, što meni sada ne može na pamet da padne.

Kolike su šanse da Vojvodina krene u secesionizam, ako takav pokret ima moćne sponzore spolja?

– Nama se država raspada. A secesionizam u Vojvodini ima šanse ako se pitaju ovakvi politički patuljci. Ako su jogurti pre dvadeset godina završili posao, sada ćemo koristiti nešto tvrđe – uzećemo pavlaku. Ne može nešto što je duboko ukorenjeno u emocionalni sistem gotovo svakog Srbina iz Vojvodine biti izbrisano rukom preko noći.

EKREM I BOJAN

IMAMO nacionalnu zaokupljenost akademicima sa „Farme“ i iz „Velikog Brata“ i njihovim postupcima. Da bi se narod potpuno anestezirao po pitanju Kosmeta, bila je potrebna i „koska oko Vojvodine“. S jedne strane Ekrem, s druge Bojan, ko će o Kosovu uopšte misliti.

ŠAJKAČA JE VOJVOĐANSKA KAPA

Objasnite mi, u odnosu na koga da budem autonoman. U odnosu na moj jezik, moj narod, mog patrijarha, na vlastitu veru, u odnosu na kulturni model koji su nekim čudom pravili vojvođanski Srbi, pa je tako Ivan Jugović, odnosno Jovan Savić Somborac napravio univerzitet, Sterija Popović pozorište, Dimitrije Davidović prvi ustav… To je samo početak dugačkog spiska na kome bi bili i osnivači diplomatije, muzičke umetnosti, slikarstva… Šajkača je vojvođanska kapa, pesmu „Sa Ovčara i Kablara“ spevali su vojvođanski dobrovoljci koji su prelazili u Srbiju da ratuju…

(Lj. Begišić – Novosti)

KOMENTARI



3 коментара

  1. radomir says:

    potpisujem i stavljam glavu na i za ovaj tekst.

  2. gojko says:

    Politicari poput Pajtica Canka i Kostresa govore da Beograd pljacka Vojvodinu,Ja sam odavno rekao da Novi Sad i njegovi politicari pljackaju Vojvodinu.Oni imaju svaki po dve plate najmanje njih nije briga kako narod zivi,da nacionalne manjine imaju veca prava nego Srbi.Neka gospoda pokaze javno svoju imovinu i bankovne racune,pa da narod vidi ko koga pljacka u Vojvodini.

  3. Дејан says:

    Како нам се карте деле и како сте ви из ДССа покретни, изгледа да су наши прадедови узалуд гинули. Пишете саопштења, а кад треба акција или неки скуп, нигде вас нема.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u