Сирија

Sirija

20 septembra 2017

Piše: Čedomir Antić

Nakon što je uspela da se održi tokom prvih godina građanskog rata i strane agresije, Sirijska arapaska armija odana Bašaru El Asadu i vladajućoj Baas partiji, uspela je da povrati velike gradove. Uz pomoć ruske misije, flote i vazdušno-kosmičkih snaga, jedinice vojske, Republikanske garde, Hezbolaha i iranskih trupa vodila je jedan svetski rat. Globalni rat sveden na zemlju koja je deo kolevke čovečanstva i trebalo je da u svetu 21. veka – čovečanstvu sposobnom da stvori veštačku inteligenciju, dosegne tajne biološke besmrtnosti, pronikne u tehnologije molekula – bude simbol plodne raznovrsnosti i superiorne snage ljudskog roda. Nije bilo tako i u tom ratu sukobili su se sekularnost i religioznost, autoritarnost, dogmatizam, demokratija, sektarijanstvo, imperijalizam i kolaboracija… Često u raznim kombinacijama i na svim stranama. Prvobitni sukob basističkog režima i opozicionih, delom demokratskih grupa, prerastao je u borbu režima sa raznim ekstremnim islamističkim grupama, među kojima su najzad odsudnu prvagu odneli ogranci Al-Kaide – Al-Nusra front i Islamska država. Ove dve nekada savezničke formacije su do 2015. godine uspele da zauzmu većinu teritorije Sirije. U oblastima Islamske države zavedena je vladavina terora, formalno prikrivena šerijetskim pravom. Desetine hiljada protivnika, raznovernika i uopšte drugačijih brutalno su poubijane. Žene su otimane, silovane. Deca kasapljena. U javnim egzekucijama ljudi su spaljivani, minirani, obezgavljivani, u kavezima spuštani u vodu da se udave… Na čelu Islamske države našla se grupa verskih fanatika koji su mimo toga obične patološke masovne ubice. Iako iz početka pomagani od strane SAD i Turske, vođe Islamske države zatočene u sopstvenoj mračnoj i košmarnoj viziji ranog srednjovekovlja odlučile su da povedu rat protiv svih i za svog života uspostave svetski kalifat.

Rat je imao i nacionalnu komponentu, dok su alavitski primorci stajali čvrsto uz režim na čijem se čelu nalazi njihov saplemenik, većinski suniti svrstali su se u velikom broju iza raznih islamističkih i demokratskih vojski, dok su Kurdi na severu stvorili svoje snage i grupu samostalnih kantona.

Velike sile su se podelile, isprava je sve ličilo na raspad SFR Jugoslavije: čitav Zapad stao je na stranu opozicije, tzv. Slobodne sirijske armije. Režim, ali i njegovi privrženici Alaviti, šiiti, hrišćani, jezidi… uskoro su u moćnim demokratski zapadnim društvima viđeni kao kolektivno krivi i kulturno defektni zločinci. Velike sile prepoznale su svoje interese u teškoj borbi u koju je ušao narod Sirije. Prvih godina aktivne su bile SAD, Saudijska Arabija i Katar. Interesi SAD u Evroaziji – zavojevanje Irana, Ruske Federacije, potčinjavanje NR Kine i kontrola gasovoda od Katara spojili su se sa feudalnim, Vašingtonu odanim, vahabističkim ekstremizmom. Taj trend stogodišnjeg opkoljavanja Rusije i osvajanja izvora fosilnih goriva zaustavljen je odlučnim delovanjem Moskve i hrabrošću vojski odanih režimu u Damasku. Tokom proteklih dvadeset meseci one se uz rusku vazdušnu pomoć uspele da pređe hiljadu kilometara, pobede u epskim bitkama za Alepo, reku Eufrat i Deir Ez Zor. SAD su izvukle nešto stajući uz Kurde i omogućivši njihovu vojsku da zauzme zemlje do leve obale Eufrata. Ovaj, mogući završetak rata realnom podelom Sirije i suštinskom pobedom baasističkog režima, Rusije i Irana, za svet je možda najbolji ishod, ali otvara važno moralno pitanje.

Iako u međusobnom sukobu, velike sile prepoznale su na posletku u Islamskoj državi krajnje zlo. U Srbiji i srpskim zemljama dileme nikada nije bilo. Asada smo po raznim osnovama videli kao našeg sapatnika i saborca. Političari šalju podrške, ugledni novinari idu u Damask da bi mu na intrevjuu rekli kako ga narod Srbije podržava, novine njegove protivnike nazivaju „pacovima“ i označavaju kao „gamad“, a moja studentkinja Milica je svog zeca nazvala Bašar El Asad.

Ipak, prepoznavši naše muke i sabraću, sličnu našim mučenicima iz Krajine, Kosova iMetohije; dosetivši se kako bassiti pomalo liče na naše komuniste i socijaliste, danas zaboravljamo jednu činjenicu. Da: ID je najveće zlo posle nacizma, ali nepravda sudbine i nedela velikih sila učinili su da se sa ID-om velikom većinom poistovete suniti od Taurusa do Bagdada. Kako se to dogodilo? Mi imamo razumevanja za istorijskerazloge koji su omogućili da zlo nacizma nekada zacari među Nemcima… Možemo li onda razumeti sunite koji su doživeli gore i teže nepravde i to ne od 2011, ili 2003, već od 1918. godine…? Da li neko zaista misli da se do smrti u kotlu Hame, na uličnom ratištu Rake ili podeljenom gradu Ez Zoru, mesecima bore samo verski fanatici, manijakalne ubice i hiljade ludaka iz interbrigada? Bore se ali kao manjina uz jedan narod za koji nije bilo mesta u planovima velikih sila… Zato, bez obzira što treba da imamo mnogo simpatija zato što Sirija nije podelila sudbinu Jugoslavije, što prirodno podržavamo tamošnje hrišćane, ne treba da pođemo tragom bezdušnog uopštavanja koje danas nije onako jednoglasno kao nekada u odnosu na Srbe, ali je takođe podstaknuto od velikih sila koje malim narodima nikada nisu donele mnogo sreće.

(Napredni klub)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *