Сјеничка конференција

Sjenička konferencija

13 jula 2017

Piše: Čedomir Antić

Ustanove bošnjačke nacionalne manjine u Srbiji obeležavaju „Sjeničku konferenciju“. Čudno je što to rade u julu, a ne u avgustu kada će se navršiti prvo stoleće od tog opskurnog događaja.

U jeku Prvog svetskog rata, avgusta 1917. okupacioni predsednik opštine Pljevlja pozvao je na sastanak ostale predsednike opština u graničnoj oblasti okupiranih Srbije i Crne Gore. Konferencija u Sjenici završena je usvajanjem jedne rezolucije. Okupljeni su od austrougarskih vlasti tražili da oblast kratkovekog Novopazarskog sandžaka – administrativne jedinice koja je postojala petnaestak godina tokom 19. veka, bez ikakvog državnog kapaciteta i političkog značaja – prisajedine Austrougarskoj.

Bošnjačko nacionalno veće i političari iz reda parlamentarnih stranaka ove manjine u Republici Srbiji, predstavljaju „Sjeničku konferenciju“ kao autohtoni izraz ne samo volje Bošnjaka, već i građana takozvanog „sandžaka“. Ispada da su ovi predsednici opština u Sjenici zasedali sa demokratskim legitimitetom i mandatom, pa su se opredelili da pristupe nekakvoj nezavisnoj državi Bosni. Bošnjački političari i oni koji pišu njihovu istoriju odlučno i potpuno odbacuju svaku pomisao da su okupljeni bili u službi austrougarskih okupacionih vlasti.

Postoji mnogo nelogičnosti i nedostataka u istorijskoj interpretaciji ovih događaja koje bošnjački autori nude srpskoj i crnogorskoj javnosti. Oni pokušavaju da istoriografiju stave u službu nacionalne uobrazilje i progande.

Moguće je imati nacionalnu ideju i kada je oslanjate na temelje istine. Dugovečnost i uspeh možemo očekivati tek kada o istoriji kritički pišu školovani istoričari a ne ostareli provincijski politikolozi kojima je najveća referenca koliko sinova su izrodili, ili bivše mule i mulaimi te lokalne penzionisane ćate…

Pođimo od početka: 1. Legitimitet. U Pljevljima su Srbi bili, i danas su, izrazita većina. Tako je 1917. godine bilo i u većem delu opština iz kojih su došli ovi muslimanski prvaci. Takođe, u oblasti koju nazivaju „sandžak“ Srbi su tada bili apsolutna većina. Spomenuti predsednici opština nisu ništa drugo do od austrougarskih okupacionih vlasti postavljeni činovnici. Da je tu bilo demorkatije valjda bi bio izabran i neki Srbin. Pritom, nigde i nikada predsednici opština nisu legitimno stvarali nove države niti otcepljivali čitave oblasti od međunarodno priznatih država. 2. Razlog. U vreme okupacije, za vreme Prvog svetskog rata, bez posebne dozvole nije bilo moguće ni putovati. Postojala je granica između Beograda i okolnih sela, decu su na toj međi ubijali da ne bi kući donela kantu masti ili par kila mesa i tako možda doprinela crnoj berzi ili odmogla ishrani stanovništva Austrije ili Nemačke. Uzgred, žandarmerija koja je tu bila angažovana bila je sastavljena velikim delom od bosanskih muslimana. Politička delovanja bila su moguća samo sa dozvolom okupacionih vlasti. Da nisu bili austrofili, muslimanski prvaci bi se pre našli u internaciji, u nekom od mađarskih logora, nego u Sjenici. Srpski austrofili, koji istina nisu imali tako dobar status kod austrougarskih vlasti, i za manje prestupe su hapšeni i zatvarani zajedno sa radikalskim prvacima. 3. Istorijski značaj. Bosna i Hercegovina nisu imale ni autonomiju ni državnost pre 1946. godine. Muslimansko stanovništvo BiH imalo je osmanski (turski), srpski ili hrvatski nacionalni identitet, današnje bošnjaštvo u to vreme nije postojalo. BiH nisu čak imale ni status ostalih austrougarskih krunovina (Hrvatske, Dalmacije, Češke…) koje su uživale sasvim ograničenu autonomiju i nisu imale demokratske ustanove niti državnost širu od formalne. BiH su bile najbliže statusu savremenih kolonija. Nezadovoljstvo upravom je pre 1914. bilo opšte, Srbi i muslimani su čak povremeno, uprkos svemu, ulazili u političke saveze. Ono što je svrstavalo bosanske i srpske muslimane uz Austrougarsku bio je strah od dalje demokratizacije koja bi vodila do ukidanja ostataka feudalizma. Takođe, činjenica da je sultan (koji je bio istovremeno i poglavar muslimana u svetu) stupajući na stranu Cetralnih sila proglasio i sveti rat (džihad), govori sama za sebe. 4.Vreme. Postavlja se pitanje, šta su Srbijom i Crnom Gorom nezadovoljni „oci velikobošnjačke države“ čekali od decembra 1915. do avgusta 1917. godine. U austrougarskoj „slobodi“ trebalo im je 20 meseci da se dosete svojih prava i ciljeva i artikulišu nezadovoljstvo vlašću srpskih država koja je trajala svega 37 meseci. Zanimljivo, pošto se tvrdi da Sjenička konferencija nije bila austrougarsko delo, da je ona usledila svega mesec dana posle Krfske deklaracije. Na Krfu su se predstavnici srpske vlade sporazumeli sa Jugoslovenskim odborom o principima posleratne ustavnosti kako bi ojačali svoje pozicije u uslovima izlaska Rusije iz rata, krize srpske vlade, Solunskog procesa i zastoja na frontovima.

Zato su besmislena sva nastojanja bošnjačkih nacionalista da od Sjenice naprave bošnjačku Filadelfiju. Oni sami znaju samo da maštaju o ovim događajima, o kojima strani autori naklonjeni Bošnjacima (Morison i Robertsova, Malkolm je i ne spominje) pišu škrto, tek po neku rečenicu. Od 25 učesnika konferencije poznata su imena njih trinaest !? Do sada nisu pronađeni strani izvori koji bi potvrdili njeno održavanje i mogući uticaj…

Reakcija srpskih vlasti na ovu proslavu je izostala. Brisel bi se ljutio. U Crnoj Gori takođe nema reči o proslavi. Očekivano.

(Napredni klub)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Brana says:

    Svaka čast Antiću.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *