Skerlić, sto godina posle

Skerlić, sto godina posle

7 маја 2014

Jovo-BakićPiše: Jovo Bakić

Petnaestog maja navršava se vek od smrti najvećeg književnog kritičara kojeg je Srbija ikada imala. No, osim što je bio izuzetan književni kritičar, uprkos ogrešenju o Vladislava Petkovića Disa, Skerlić je bio i neprevaziđeni ideolog radikalne demokratije. Uvidevši da razvitku demokratije i civilizovanog života u Srbiji s kraja 19. i početkom 20. veka smetaju kako autoritarne tendencije poslednja dva Obrenovića, tako i kapitalizam u nastajanju, te imperijalizam Austrougarske, mladi Skerlić (umro je prerano, u naponu snage, kada je imao tek 37 godina) iskreno se i beskompromisno borio kako protiv autoritarnih težnji vladara i lukavih političara (poput Nikole Pašića), tako i protiv „bankokratije” (termin je on skovao) njegovog vremena i imperijalizma Austrougarske i Rusije.

Prvobitno je, upijajući misli Svetozara Markovića, pripadao Socijaldemokratskoj stranci, ali njegova racionalna priroda, protivna svakoj težnji da mu slobodnu misao neko zarobi, nije mogla prihvatiti marksistički dogmatizam tadašnjih socijalista. Otuda se morao povući iz ove stranke, iako je zadržao mnoge ne samo prosvetiteljske, već i levičarske ideje: antikapitalističko zalaganje za jednakost, protivljenje svakoj iracionalnosti, a naročito crkvenom autoritetu (zbog toga je 1905. godine otvoreno bio protiv uvođenja Teološkog fakulteta na Univerzitet u Beogradu), težnja da se tada uveliko nepismeni, pothranjeni i u alkoholizmu ogrezli narod prosveti i civilizuje, kritički nacionalizam čiji je cilj ispravljanje uočenih mana sopstvenog naroda, internacionalizam, iskazan u borbi za jednakost malih i velikih nacija, i borba protiv imperijalizma.

No, osim toga, Skerlića njegov izraženi, iako kritički, nacionalizam nije omeo da uvidi da je narod kojem pripada nedovoljno jak da se izbori sa svim problemima koji su Srbiju i ostale zemlje u kojima su Srbi živeli tištili, pa je stoga smatrao da tek složan rad Srba i Hrvata, pa i Bugara i Slovenaca, može doneti dobra u borbi protiv imperijalizma antisrpski i antijugoslovenski usmerene Habzburške monarhije. Zato je neumorno osuđivao iscrpljivanje srpske i hrvatske štampe u „idiotskim raspravama o krađi jezika”. Shvatao je, naime, da bez saradnje Južnih Slovena Balkan ne može pripadati balkanskim narodima, već će nesumnjivo biti moneta za potkusurivanje velikih imperija. Stoga je, gnušajući se „profesionalnih patriota”, ubedljivo naveo sopstvene razloge za zagovaranje jugoslovenstva: „Za naše male narode ima svega dva puta: ’biti ili ne biti’, složiti se, sjediniti se, pa živeti i razvijati se, ili ostati rastrzan surovim, ubilačkim međusobnim borbama, provoditi dane u nominalnoj nezavisnosti, i očekivati dan kada će se postati ili ruska gubernija ili austrijska provincija”. Nažalost, dok je Skerlićeva generacija ostvarila u Kraljevini SHS (Jugoslaviji) istinsku, a ne samo nominalnu nezavisnost, i dok je generacija posle njegove ponovo uspostavila tu nezavisnost nakon potpunog gubljenja nacionalne slobode u Drugom svetskom ratu, generacija kojoj pripada pisac ovih redaka proćerdala je solidan kapital koji su joj preci ostavili i došla je u situaciju da bira između sličnih alternativa onima koje su vladale pred Prvi svetski rat.

Ne treba se čuditi; ko ne izvuče pouke iz sopstvene prošlosti, najčešće je osuđen na ponavljanje grešaka. Skerlić bi izvesno neizrecivo tužan bio da može da vidi kako su imperije, uz svesrdnu pomoć samih u nacionalizmu sasvim propalih Južnih Slovena, razorili državu čije stvaranje nije dočekao, a o kojoj je razborito govorio i pisao pre stotinu i više godina. Verovatno bi u očajanju gledao šta su potomci, nesrećni piromani, uradili, kako ništa nisu naučili, kako ih ponovo treba prosvećivati, jer jednako piju i usko nacionalistički misle kao i krajem 19. veka. Uistinu, jugoslovenska ideja je zavladala akademskom omladinom pred balkanske i Prvi svetski rat. Tada su Skerlićevi radovi bili najčitaniji u Narodnoj biblioteci, a danas su to knjige voditeljki TV emisija laganog sadržaja.

Skerlić ne može da nas vidi, što je dobro i za njega i za nas. Pitanje je, međutim, da li ovaj i budući naraštaji imaju snage da se suoče sa svom nevoljom u koju ih je uskogrudi nacionalizam bacio i da li iz teškog istorijskog poraza mogu izvući odgovarajuće pouke? Dobro je što su trenutno vodeći ljudi Srbije napustili nacionalističke iluzije njihove mladosti, pa i san o „ruskoj guberniji”, ali nije utešno što se nameće volja demagoga koji slede diktat kapitala, svejedno da li arapskog, srpskog, ruskog, američkog ili nemačkog.

(Politika)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u