Скидање маски

Skidanje maski

3 maja 2018

Piše: Nikola Vrzić

Skoro da možemo da odahnemo, neizvesnosti se izgleda bliži kraj. Što, doduše, znači da nam onda sledi sledeća neizvesnost, no, korak po korak, fokusirajmo se najpre na tekući, nimalo preuranjeni a svakako lekoviti, proces skidanja maski pred finalizaciju ove runde naše večite kosovske bitke.

PRIŠTINSKA PLATFORMA 

Priština i njeni zapadni prijatelji, a tvrde da su i naši iako znaju da im ništa ne verujemo uz obilje dokaza za to nepoverenje, konačno su, naime, ozvaničili svoje namere i tako prestali da se prave da pojma nemaju šta to tačno od nas traže dok traže da potpišemo pravno obavezujući sporazum o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa s državolikom tvorevinom koja je nastala na teritoriji naše južne pokrajine i na kršenju međunarodnog prava.

„To je svakako naš cilj… Nadam se da će Kosovo u bliskoj budućnosti biti članica UN“, rekao je prošle nedelje, podsećamo sad na to, vršilac dužnosti zamenika pomoćnika američkog državnog sekretara koji se trenutno zove Metju Palmer. A isto nam je to, još u novembru prošle godine, poručio i nemački ambasador u Beogradu Aksel Ditman: „Sveobuhvatna normalizacija odnosa po nama uključuje i saradnju na međunarodnom nivou. Nemačka je priznala Kosovo i stoga podržava njegovo članstvo u međunarodnim organizacijama… To važi i za Ujedinjene nacije.“

A budući da je Kosovo „deo kluba zemalja koji predvodi Amerika“ (Ramuš Haradinaj, predsednik Vlade Kosova), i da su citiranim izjavama svojih zvaničnika i Amerika i Nemačka očigledno odlučile da i javno obelodane svoju nameru da Kosovo uguraju u Ujedinjene nacije, Priština je postupila po komandi i, prošlog četvrtka, usvojila „državnu platformu za finalizaciju briselskog dijaloga Kosova i Srbije“, javio je američki Radio Slobodna Evropa. Taj dijalog, stoji u dokumentu, treba da se završi postizanjem sporazuma s Beogradom „koji će Kosovu omogućiti članstvo u Ujedinjenim nacijama i svim ostalim relevantnim međunarodnim organizacijama“, a uz to i „međunarodno obavezujućim pravnim sporazumom, putem kojeg treba da dođe do recipročnog priznanja Kosova i Srbije (…) uz poštovanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta“.

Odnosno, kako je sumirao kosovski vicepremijer Enver Hodžaj, prenosi i to Slobodna (američka) Evropa, „tri glavna cilja platforme (jesu) recipročno priznanje Kosova i Srbije, članstvo Kosova u Ujedinjenim nacijama te unapređenje evroatlantskih odnosa“.



ZAJEDNICA SRPSKIH OPŠTINA 

A gotovo, tako da se izrazimo, kolateralno, pošto su već naši dijaloški partneri iz Prištine počeli da skidaju maske kojima su do sada sakrivali svoje prave namere, saznali smo i kakvu su sudbinu namenili Zajednici srpskih opština, podsećamo, jedinoj kakvoj-takvoj kompenzaciji koju je Prvim briselskim sporazumom trebalo da dobijemo u zamenu za gašenje svih naših institucija u našoj južnoj pokrajini.

Eh… „Moje mišljenje je da se Asocijacija (srpskih opština) može uspostaviti u momentu kada Kosovo postane članica UN. Svaki unilateralan potez u vezi sa tim će samo oštetiti proces i stvoriti nepotrebna odlaganja“, rekao je prošle nedelje već spomenuti vicepremijer Hodžaj, da bi ove nedelje to precizirao, poručivši (opet „Slobodna Evropa“) da „Kosovo ne treba da žuri da formira ZSO i ona treba da postane funkcionalna kada Kosovo dobije stolicu u Ujedinjenim nacijama kao punopravna članica. ’Pošto Asocijacija (ZSO) ima za cilj da unapredi položaj Srba na Kosovu, ja sam mišljenja da njeno formiranje de fakto treba da se dogodi paralelno sa učlanjenjem Kosova u UN, kada Kosovo bude dobilo pravni status i puno međunarodno priznanje’, kaže Hodžaj“ a preneo je američki radio. Isto će, pa i još rezolutnije, i Blerim Šalja, politički savetnik predsednika Kosova Hašima Tačija: „Neće biti Asocijacije/Zajednice bez obavezujućeg sporazuma… Ovo je pitanje koje će se zaključiti u pravno obavezujućem sporazumu i ne može da se odvoji ili tretira kao posebna tema, već će završiti, prirodno, kao jedan od aneksa obavezujućeg sporazuma.“

Da slučajno ne bude nesporazuma: Prvi briselski sporazum predviđa formiranje ZSO-a i tačka, to jest ovim sporazumom formiranje ZSO-a nije uslovljeno sklapanjem bilo kojeg drugog sporazuma. Kroz reči Hodžaja i Šalje Priština otvoreno najavljuje svoju nameru da prekrši (odnosno, da nastavi da krši) sporazum koji je postigla s Beogradom. A to se pak ima čitati i kao čvrsta garancija da će se na istovetan način odnositi i prema svakom budućem (eventualnom) sporazumu s Beogradom, pa ko voli… Drugim rečima, prvim sporazumom u Briselu i naročito njegovom potonjom implementacijom dali smo im sve što je od nas (tada) traženo a zauzvrat nismo dobili ništa, to jest dobićemo ponešto tek ako pristanemo da izgubimo baš sve, i zbilja, šta reći nego svaka čast…

IMPLEMENTACIJA I PLANIRANJE 

U svakom slučaju, reagujući na objašnjenja Hodžaja i Šalje o pravim razlozima zbog kojih ZSO već nije formirana – da bi im, jel’, to poslužilo kao pregovarački adut za naredni sporazum – predsednik Srbije Aleksandar Vučić ispravno je konstatovao da „Priština nema nameru da ispuni svoje obaveze iz Briselskog sporazuma i to i ne krije“, tako da je – što se toga tiče – on još samo ostao dužan ovdašnjoj javnosti da joj objasni zašto je Beograd žurio da ispuni svoje obaveze iz Briselskog sporazuma iako je jasno video da svoje obaveze Priština ne ispunjava, odnosno zašto naše ispunjavanje dogovorenog nije bilo koordinisano s njihovim ispunjavanjem dogovorenog, uostalom, kako je u osnovi i predviđeno Planom implementacije Prvog briselskog sporazuma. Hoćemo da kažemo da smo propustili lepu priliku da im damo mnogo manje nego što smo im dali u zamenu za isto, dakle ništa.

Kudikamo važnije od toga, međutim, komentarišući prištinsku (mogli smo da napišemo i vašingtonsku, ili berlinsku, i da ne nabrajamo dalje) platformu koja od Beograda zahteva pristanak na ulazak Kosova u Ujedinjene nacije, Vučić je rekao: „Ako je platforma koju je predložila vlada samoproglašenog Kosova ono što Priština nudi kao rešenje za normalizaciju, onda ne znam o čemu uopšte žele da razgovaraju.“ I dodao da takve ideje „dijalog čine besmislenim“.

Da li je time zapravo poručio da Beogradu ne pada na pamet da pozitivno odgovori na ključni zahtev Prištine i njenih zapadnih nalogodavaca? Pošto su na ovaj zahtev – da se saglasimo s ulaskom Kosova u UN, sa svim propratnim posledicama u vidu otvaranja mogućnosti za legalno stvaranje „Velike Albanije“ – na ovaj su dakle zahtev, takva mu je priroda, moguće samo dve vrste odgovora, potvrdan ili odričan. A kakav bi morao da bude srpski odgovor, može da se pročita u upravo objavljenom nacrtu nove Strategije nacionalne bezbednosti Republike Srbije, koja će zameniti prethodnu iz 2009. godine.

STRATEGIJA NACIONALNE BEZBEDNOSTI 

Reč je, inače, o „najvišem strateškom dokumentu čijim sprovođenjem se štite nacionalne vrednosti i interesi Republike Srbije“, predstavljajući „polaznu osnovu za izradu drugih strateških i doktrinarnih dokumenata, dokumenata javnih politika i normativno-pravnih akata u svim oblastima društvenog života i funkcionisanja državnih organa i institucija, radi očuvanja i zaštite bezbednosti građana, društva i države“.

Ovaj dokument, koji dakle predstavlja osnovni izraz politike Srbije, a koji u sadašnjem trenutku ima naročiti značaj baš zbog zahteva Zapada (i Prištine) koji je pred nas postavljen, sasvim je izričit: „Jednostrani postupci privremenih institucija samouprave u Prištini, pokušaji ostvarivanja članstva u međunarodnim organizacijama i zahtevi za smanjenje i ukidanje međunarodnog prisustva u Autonomnoj Pokrajini Kosovo i Metohija ukazuju na nastavak pokušaja otcepljenja tog dela teritorije Republike Srbije, što predstavlja pretnju nacionalnim interesima koja će se, shodno očekivanjima, ispoljavati i u narednom periodu… Protivpravno jednostrano proglašena nezavisnost teritorije koju administrativno obuhvata Autonomna Pokrajina Kosovo i Metohija ne zasniva se na Ustavu Republike Srbije, Povelji Ujedinjenih nacija i Rezoluciji Saveta bezbednosti UN 1244 i, kao takva, neprihvatljiva je za Republiku Srbiju, jer ugrožava njene nacionalne vrednosti i interese.“ I nedvosmisleno konkretan i ohrabrujući u svom ključnom delu: „Aktivnim radom u međunarodnim organizacijama i bilateralnom saradnjom težiće se sprečavanju članstva i afirmacije jednostrano proglašene nezavisnosti teritorije koju administrativno obuhvata Autonomna Pokrajina Kosovo i Metohija u međunarodnim organizacijama, a posebno u okviru sistema Organizacije ujedinjenih nacija… Delujući u skladu sa Rezolucijom 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija i osnovnim normama međunarodnog prava, (Republika Srbija) nastaviće da štiti svoj suverenitet i teritorijalni integritet, koristeći sva raspoloživa diplomatska i pravna sredstva.“

Dakle, naš najvažniji strateški dokument obećava da ćemo odbiti nastojanje Zapada da damo svoju konačnu saglasnost na rasparčavanje sopstvene zemlje. I to čini jezikom koji je, kako rekosmo, sasvim konkretan, uz to i primeren aktuelnom trenutku, to jest izazovu koji je pred nama. Na ono što od nas traže otvoreno, mi otvoreno dajemo odričan odgovor. Ovo bi morao i da bude zaključak unutrašnjeg dijaloga o Kosovu i Metohiji koji se (valjda) i dalje vodi. Odlično, podrazumeva se, u meri u kojoj je to u ovom trenutku realno, u situaciji u kojoj se nalazimo.

EVROINTEGRACIJE I NACIONALNI INTERESI 

Baš zbog situacije u kojoj se nalazimo, razumljiva je i bojazan da će ovakva strategija ostati samo mrtvo slovo na papiru, a opet, ako takva namera zaista postoji, zašto bi se u strategiju ovako eksplicitno upisivalo da nećemo uraditi ono što ipak nameravamo da uradimo?

Postoji, takođe, i bojazan da strategija na kraju neće biti usvojena u citiranom obliku – reč je, ponavljamo, o njenom nacrtu, koji dakle tek treba da bude zvanično usvojen – ali koliko je tačno (ne)verovatna mogućnost da je nacrt najvažnijeg strateškog dokumenta, i to u njegovom najosetljivijem delu, napisan bez konsultacija s predsednikom Vučićem?

A tu je, kad smo kod (ne?)opravdanih bojazni, i propisani odnos prema Evropskoj uniji. Naše evrointegracije, naime, Strategijom nacionalne bezbednosti proglašene su za „nacionalni interes Republike Srbije“ najvišeg reda, praktično, istog ranga kao i „očuvanje suverenosti, nezavisnosti i teritorijalne celovitosti“.

Šta će se dogoditi ako (kada) se ova dva nacionalna interesa direktno sudare? A to će se – preko samog Brisela ili pak preko Berlina, sasvim je svejedno – neminovno dogoditi čim i zvanično budemo pokušali da ne potpišemo pravno obavezujući sporazum kojim ćemo se saglasiti sa željom Prištine (Berlina, Vašingtona…) da Kosovo postane članica UN. Koji će od dva nacionalna interesa tada prevagnuti?

Strategija nacionalne bezbednosti kaže: „Očuvanje suverenosti, nezavisnosti i teritorijalne celovitosti uslov je opstanka Republike Srbije kao države.“ Stoga, hajde da najpre odbijemo ovo što se sada od nas traži…

(Pečat)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Sančo Pansa says:

    Vrzić je napisao sjajan sažetak naše situacije. Posebno me raduje njegov (osnovani) optimizam i vjera u uspjeh Srbije i pad neprijateljske strategije! Naravno da nam je svima jasno da bi nas samljeli Anglosaksonci da nam nema Rusije i njenih saveznika koji nas tretiraju kao svoje itaknute prijatelje i važne činioce međunarodne zajednice, što i nije baš realno, ali nama sve to mnogo prija i imponuje ovako ranjenima, jer nam podižu moral i daju na značaju dok jednog dana uistinu postanemo kompetentan i pouzdan saveznik našim spasiocima a ozbiljna prijetnja našim i njihovim neprijateljima!!!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *