SLOM AMERIKE I BŽEŽINSKOG – Rusija i Putin su stali na put američkom osvajanju sveta

SLOM AMERIKE I BŽEŽINSKOG – Rusija i Putin su stali na put američkom osvajanju sveta

29 marta 2014

zbigniew-brzezinski484ilPiše: N. Babić

Ako analiziramo svet protekle tri godine, posebno od izbijanja “arapskih revolucija” koje su buknule 2010., stiče se opšti utisak kako su arhitekti globalne hegemonije vrlo pažljivo sprovodili svoj plan. Zapadni mediji su pokušali nametnuti osećaj slučajnosti i da se sve događalo nekako previše spontano, bez nekakve skrivene namere ili jasnog geopolitičkog plana.

Više od tri godine nas uveravaju kako su “spontano” svrgnuti lideri Egipta i Tunisa, srušena Gadafijeva džamahirija u Libiji, te da su isto tako “voljom naroda” izbili nemiri, a zatim rat u Siriji. Sve su to navodno bili “unutrašnji nemiri koji su buknuli zbog naroda nezadovoljnog radom svojih vladara”, a Zapad je tu “samo pomagao”. Svako ko je pratio zbivanja u arapskom svetu, te ono što je usledilo na drugim žarištima, zna da u medijskoj interpretaciji događaja nedostaje element koji je stvorio i upravljao tim haosom.

Jedan od najvećih orijentalista današnjice, marokanski ekspert sa univerziteta u Stanfordu, Hidžam Ben Abdalah Al-Alaoji, za “Le Monde diplomatique” u februaru ove godine piše “kako se bez plana, ili čak zavere protiv Arapa, događaji nikada ne bi razvijali u tom smeru i da su se od 2010. do 2014. na teritoriju Velikog Bliskog istoka pažljivo planirali i sprovodili određeni ciljevi” . (Takozvani “Greater Middle East” se prostire od zapadnih granica Kine pa sve do Maroka i Bušova administracija ga je proglasila područjem od posebnog američkog interesa, a Barak Obama je samo nastavio sprovođenje te doktrine op.a)

Iako sve ovo nije ništa novo, barem našim čitaocima, Hidžam Al-Alaoji u svom članku o “Arapskom proleću” nije rekao da su brojni događaji koji su usledili, bez obzira na pomno razrađen plan, rezultat unutrašnjih protivrečnosti u arapskom svetu.

Isti scenario je sproveden i u Ukrajini, gde su Sjedinjene Države i njihovi zapadni saveznici 21. februara dosledno proveli zacrtani plan, ali su zaboravili na neke logične nedoslednosti što nas prisiljava na razmišljanje o tome kakav odnos postoji između događanja u arapskom svetu i EvroMajdanu u Kijevu.

Jednako kao na Bliskom Istoku i na severu Afrike, Zapad je nezainteresovan da Ukrajini pomogne u izgradnji vladavine prava, što se vidi iz pasivnog odnosa prema naoružanim pripadnicima Desnog Sektora koji su 21. marta trebali da vrate oružje, ali se to nije dogodilo. Analitičari s pravom pitaju protiv koga će radikalni ekstremisti sa svim tim oružjem pokrenuti “Treći Majdan”?

“Novi Majdan je moguć, ali će on samo delimično biti povezan s političkim događajima, a pravi razlozi će biti potezi vlade koja je već izrazila spremnost na nepopularne mere koje za davanje zajma traži MMF. Ljudi će se osećati prevarenima, a rezultat pobede EvroMajdana će biti povećanje cena i smanjenje plata, što bi mogla biti iskra koja će zapaliti požar”, tvrdi politički analitičar Kostja Bondarenko, a iz Kijeva stiže vest “kako će vlada Arsenija Jacenjuka od 1. maja podići cenu plina za domaće potrošače za preko 50 posto, a do 2018. će nastaviti sa daljim poskupljenjem plina prema vremenskom okviru”.

Upoređujući Arapsko proleće i događaje u Kijevu, vidimo da su zbog prirode militanata “koji su izneli revoluciju na svojim plećima” i arapski svet i Ukrajina jako daleko od toliko proklamiranih “evropskih vrednosti”. Sve je počelo na isti način. Sećamo se kako su se na Trgu Tahrir u Kairu izvikivale parole: “Tiranine odlazi!”, a na Trgu Nezavisnosti u Kijevu: “Bando odlazi!”. U oba slučaja je ulična opozicija bila vrlo dobro pripremljena, jednak je bio njihov model otpora službama za sprovođenje zakona, stalni i sve veći zahtevi, kao i odbijanje kompromisa, a čemu je konačno usledila “pobeda pobunjenog naroda protiv tiranije”.

Tunis, Egipat, Sirija i Ukrajina su na vrhuncu krize bili žrtve snajperske vatre koja je kosila i protestante i policiju, a počinioci su uvek bili “nepoznati”. Ubijeni protestanti su postali “žrtve režima i opotzicioni heroji”.

Cinizam i jednostavnost ovog programa su toliko očiti, budući da se lenji organizatori nisu potrudili da promene slogane, simbole ili zastave, ali je on i dalje efikasan i to zbog naivnosti ljudi koji telima idu na metke i time postaju instrumenti onih koji su sve to isplanirali.

Nakon toga, sve uvek završava na isti način – izaberu se nesposobni, ali arogantni lideri koji su iskoristili haos, dolazi do urušavanja državnih institucija, vlasti i vladavine prava, katastrofalnog slabljenja države, čemu sledi bezvlašće ili diktatura i mogući raspad zemlje.

Danas ovaj scenario, sudeći po profilu ljudi koji su s EvroMajdana formirali “vladu”, nije isključen ni u Ukrajini, ali su tu i druge zemlje u ruskom okruženju. Na primer, jermenski predsednik Serž Sargsjan je 3. septembra 2013. na sastanku s Vladimirom Putinom u Moskvi izjavio “kako će njegova zemlja ući u Carinsku uniju s Rusijom, Belorusijom i Kazahstanom, a kasnije postati članica Evroazijske unije”.

Odmah po povratku u Jermeniju, u Jerevanu je ispred predsedničkog ureda održan protestni skup protiv pristupanja zemlje Carinskoj uniji, a lider prozapadne stranke “Nasleđe”(Zharangutyun), , Stjopa Safarjan, iako je dobio samo 5,8% glasova na izborima, poveo je krstaški rat protiv “neprihvatljivog zbližavanja s Rusijom”.

Jermenski liberali iz “Nasleđa” su proteste ponovili i 2. decembra 2013. za vreme posete Vladimira Putina Jerevanu, a Radio Slobodna Evropa je nekoliko desetina okupljenih opisao kao “protest Jermena protiv Putinove politike širenja Carinske unije”, a ostali zapadni mediji su objavljivali snimke “policijske represije” u kojoj niti je bilo ozleđenih, niti se dogodilo bilo što, a što bi bilo vredno spomena.

Iako je predsednik Sargsjan, jednako kao i Viktor Janukovič, odluku doneo na temelju procene što je najbolje za Jermeniju i Jermene, baš kao i u ukrajinskom slučaju krenule su optužbe “kako je jermenski predsednik odluku doneo pod pritiskom Moskve i da se radilo o uceni”. Jermeniju su nedavno prozvali iz Odbora za spoljnu politiku Evropskog parlamenta, što je bio znak za uzbunu da bi uskoro moglo doći do pritiska na tu zemlju, a napetosti bi mogle eskalirati po ukrajinskom scenariju.

Kako vidimo ovde se nije radilo samo o Ukrajini, nego i Jermeniji, Belorusiji, drugim zemljama, pa i Rusiji samoj. Vladimir Putin je svojim potezima u proteklih nekoliko nedelja Zapadu poslao jasnu poruku, a da nije pogrešio govore i ankete prema kojima mu je u Rusiji popularnost opet porasla na 80%, kao i nemoć Vašingtona i Brisela da mu se efikasno suprotstave.

Dakle, kao što smo rekli na početku, sve govori da neko vuče konce iz sene, ali kome sve to treba?

Analitičari sada tvrde da je Evropska unija pomagala EvroMajdan kako bi navodno rešila svoje probleme – prigrabila tržište, zaustavila proces unutrašnje dezintegracije i privrednu krizu. Ukrajina bi sa svojih 47 miliona stanovnika i jakom crnom metalurgijom Evropi mogla dati preko potrebni kiseonik za oživljavanje ekonomije i izlazak iz političkog limba u kojem se projekat Evropske unije trenutno nalazi.

To je u neku ruku istina, jer je Nemačka i 30-ih godina na štetu ukrajinskog naroda htela zagospodariti Ukrajinom iz istog razloga zbog kojega to danas čini nemačka kancelarka Angela Merkel. Međutim, to nije cela istina, pogotovo ako se pokušaju analizirati događaji koji su se desili paralelno s EvroMajdanom.

Prvo, svi oni se javljaju neposredno pre i za vreme uspešno organizovanih Olimpijskih igara u Sočiju. Drugo, u februaru, kada je Ukrajina na sumnjiv, ako ne i podmukao način, svrgnula predsednika Viktora Janukoviča, došlo je do velikog grupisanja sirijskih pobunjenika (oko 40 hiljada vojnika), a prema nekim izveštajima su Saudijska Arabija i CIA krenuli u napad na Siriju iz pravca Jordana i pobunjeničke grupe su pod njihovim zapovedništvom pokušali proboj kroz južnu pokrajinu Dara’a. I na kraju, u Ankari je izbio korupcijski skandal u kojeg je uključen i premijer Redžep Tajip Erdogan, a pitanje je bi li se to dogodilo da turski premijer nije počeo voditi preterano “samostalnu” politiku, koja se nimalo nije svidela SAD i EU.

slom-doktrine-zbigniewa-brzezinskog-Previše se toga važnog dogodilo da bi sve bilo “slučajno”, jednako kao što nisu bila “slučajna” ni “spontana” Arapska proleća s kojima smo počeli ovu analizu.

Sve ove, kao i druge moguće nadolazeće događaje, po mišljenju političkog analitičara i eksperta za Bliski Istok, Pogosa Anastasova, se može objasniti i predvideti upoznamo li dobro puno većeg stratega od Angele Merkel (koja je po njegovom mišljenju samo pijun u ovoj velikoj igri op.a.), a to je poznati i profesionalni rusofob Zbignjev Bžežinski.

Zbignjev Bžežinski je sve ovo o čemu govorimo opisao u svojoj poznatoj knjizi “Velika šahovska partija – Američka dominacija i njeni geostrateški imperativi” (The Grand Chessboard – American Primacy and Its Geostrategic Imperatives).

Ciljevi navedeni u knjizi jasno govore o uspostavljanju globalne dominacije Sjedinjenih Država u dvadeset prvom veku i uništenju Rusije preko susednih zemalja, ali i potrebu razdvajanja evropske Rusije od zaleđa bogatog resursima. Jednom ostvaren taj cilj, Moskvi bi se ponudilo da postane “mlađi partner” Vašingtona ili zauvek nestane sa svetske pozornice i kao zemlja i kao alternativa civilizovanoj središnjoj Evropi sa svojim evroazijskim projektom.

Zbignjev Bžežinski sve formuliše jasno i bez ikakvog okolišanja: “Glavni geopolitički cilj Amerike je Evroazija”, a nakon dve Bušove administracije, Barak Obama krajem 2011. najavljuje novu doktrinu i izjavljuje “kako su za Ameriku Azija i Pacifik apsolutni prioritet”, što dovoljno govori o uticaju stratega Hladnog rata, ali isto tako i o kontinuitetu u Beloj kući bez obzira bio u njoj predsednik demokrata ili republikanac.

“U Evroaziji se nalaze najveće politički aktivne i dinamične države. Nakon Sjedinjenih Država šest najvećih ekonomija i šest zemalja s najvećim troškovima za naoružanje su takođe u Evroaziji. Sve osim jedne legitimne nuklearne sile nalaze se u Evroaziji i tamo su sve ilegalne nuklearne sile, opet osim jedne. U Evroaziji su i dve najmnogoljudnije zemlje koje teže regionalnoj hegemoniji i globalnom uticaju. Sve potencijalne političke i/ili privredne prijetnje američkoj dominaciji potječu iz Evroazije. Sve u svemu, evroazijske sile, ako se uzmu zajedno, značajno su jače od Sjedinjenih Država. Srećom po Ameriku, Evroazija je prevelika da bi se politički ujedinila”, piše Bžežinski u svojoj knjizi i nema sumnje kako bi za njega ostvarenje najveće more bilo upravo ono na čemu rade Rusija i Kina, zajedno s Iranom, Sirijom i ruskim saveznicima iz bivšeg sovjetskog bloka, a to je stvaranje saveza za kojeg američki strateg tvrdi da je nemoguć.

Stoga, ako se sagledaju aktuelni događaji u Ukrajini, a u bliskoj budućnosti moguće promene u Turskoj, Siriji i Jermeniji čija je sudbina neodvojiva od Azerbejdžana koji je pre dva dana pozvao Brisel da zauzme isti stav prema Nagorno-Karabahu kao i prema Krimu, sve postaje puno jasnije i svi se događaji, počevši od Arapskog proleća, uklapaju u logiku Bžežinski .

Prva faza, koja je trajala od 2010. do 2013., bila je udar na Rusiju i Kinu i uništavanje njihovih stvarnih ili potencijalnih saveznika (Libije i Sirije). Američka globalizacija je podrazumevala podelu sveta na sve manje i nemoćnije aktere na međunarodnoj sceni, koji bi naravno zavisili o Vašingtonu, a potom njihovo uključivanje u šire regionalne saveze opet pod pokroviteljstvom saveznika Vašingtona (primera radi, Saudijske Arabije ili Katara). Zatim je u 2014. započela direktna ofanziva na status Rusije i udarilo se na interese Moskve u Ukrajini. Putinov projekat Evroazijske unije se nikako ne uklapa u projekat logiku onih koji su osmislili proces globalizacije sa Amerikom na čelu. Stvaranje saveza u srcu kontinenta, koji je od američke administracije proglašen kao područje od vitalnog interesa za SAD, u tom delu sveta će zaustaviti ekspanziju američkih saveznika, onemogućiti prisutnost trupa NATO saveza i otvoriti prostor multipolarnom svetu u kojem nema mesta američkoj hegemoniji.

Sada se s određenim vremenskim odmakom može se analizirati i politika Erdoganove Turske. Tokom “arapskih revolucija” njen je zadatak bio okupiti poslušnike Vašingtona i potom u celokupnom dizajnu globalizacijske strategije na čelu s Muslimanskom braćom formirati niz novih arapskih režima – u tom planu su strateški ciljevi bili Egipat i Sirija. Međutim, Erdogan nije uspeo obaviti svoj zadatak. Asadov ‘režim’ u Siriji je pružio otpor, a u Egiptu je politika Muslimanse braće ubrzo dovela do narodne pobune. Sjedinjene Države su izgubile i podršku najvećih arapskih zemalja, kao npr. Saudijske Arabije koja je podupirala Morsijevu smenu u Kairu, te izrazila spremnost za dodelu kredita za modernizaciju i jačanje egipatske vojske.

Potom je Redžep Tajip Erdogan proglašen krivim jer je razvijao i održavao veze s Rusijom. Turska se odlučila na neutralan stav i saradnju s Evroazijskom unijom jer je na taj način mislila da zaštiti svoje interese i trgovinske odnose s Moskvom vredne na milijarde dolara. Turski premijer Zapadu nije pružio podršku u svrgavanju Janukoviča, a javna je tajna da je učinio sve da umiri krimske Tatare, čime je praktično okrenuo leđa prevratničkoj vladi u Kijevu. Sarađuje s Kinom od koje kupuje protiv vazdušne sisteme i tehnologiju za proizvodnji istih i to od kineske kompanije pod američkim sankcijama, te razvija odnose s Iranom. Amerika se zbog toga, uz pomoć moćnog klerika i lidera pokreta Hizmet, Fedulaha Gulena, odlučila na njegovo svrgavanje.

slom-doktrine-zbigniewa-brzezinskog_9184_4492_eTek povezivanjem događaja u Ukrajini, na Bliskom Istoku i severu Afrike, jugozapadnoj Aziji i na Kavkazu mogu se razumeti planovi globalizacijske strategije pobednika Hladnog rata, no vreme će pokazati hoće li oni biti u stanju ostvariti zacrtane ciljeve. U ovom trenutku je teško prognozirati bilo šta, no plan Zbignjeva Bžežinskog je pretrpeo niz teških udaraca i pogrešno bi bilo reći da je američki predsednik Barak Obama “gubitnik”, a ako i jest, onda to može biti samo delimično kao puki izvršitelj ove dobro osmišljene agende.

Analizirajući aktualnu situaciju moglo bi se reći da je istorija na strani Rusije i da će zapadna hegemonija ostati nedosanjani san velikog američkog stratega i ideologa Hladnog rata, Zbignjeva Bžežinskog, koji je raspadom Sovjetskog Saveza ostvario veći deo tog sna.

U prilog toj tvrdnji ide sve jači položaj generala u ostavci i posve sigurno budućeg egipatskog predsednika Abdela Fataha Al-Sisija. Takođe, i Sirija Bašara Al-Asada je nakon tri godine borbi jača no što je bila na početku i nema naznaka pobede pobunjenika i nekoliko puta najavljivanog “pobedonosnog ulaska demokratskih snaga u Damask”. Rusija, Iran i Kina jačaju odnose do nivoa vojno-političkog saveza, a kao centripetalne sile oko sebe okupljaju svoje regionalne saveznike.

Možda su tokom 2012. i 2013. mnogima promakle jake diplomatske aktivnosti Moskve u Središnjoj Aziji, posebno u Kirgistanu, , Tadžikistanu i Uzbekistanu), gde je Rusija naprosto “izgurala” Sjedinjene Države i u potpunosti integrisala te tri zemlje u “Šangajsku organizaciju za saradnju” (SCO) ili vojni savez “Organizaciju ugovora o kolektivnoj sigurnosti” (CSTO), koji se otvoreno suprotstavio aktivnostima NATO saveza na ruskim granicama proteklih nekoliko nedelja. To samo potvrđuje tezu da je Vladimir Putin godinama pripremao ono što je odlučio učiniti kada za to dođe vreme.

Nakon pozicioniranja Moskve u bivšim sovjetskim republikama Središnje Azije na red dolazi Teheran. Usledilo je zbližavanje Irana i Afganistana gde Karzaji vodi žestoku kampanju za odlazak američkih trupa iz zemlje. Jermenija se, kao što smo rekli, otvoreno svrstala uz Rusiju i prekinula proces evropskih integracija. Vašington i Brisel preko Gruzije i Azerbejdžana pokušavaju destabilizirati Južni Kavkaz, ali je Rusija još 2008. jasno dala do znanja Gruziji kako neće dozvoliti ništa što će joj ugroziti južne granice, dok je odlučnom akcijom na Krimu samo podsetila vlasti u Tbilisiju da vode obzirniju politiku, pre svega prema svom narodu. Politika Azerbejdžana je neodvojiva od Turske, ali i Irana s kojim se grade posebno dobri odnosi, stoga će sve odluke koje donese azerbejdžanski predsednik Ilham Alijev prvenstveno uzeti u obzir svoje interese, potom Ankare i Teherana kojeg će na poziv Hasana Rohanija ubrzo i posetiti.

Što reći nego da je optimizam Bžežinskog, koji u svojoj knjizi o američkoj ekspanziji na evroazijskom prostoru komentariše rečima “kako je Evroazija prevelika da bi se i politički ujedinila”, bio posve neutemeljen, a gotovo neupitni gubitak tog prostora bi mogao biti njegov životni poraz kao i poraz politike globalne dominacije Sjedinjenih Država čiji je on strateg bio nekoliko decenija.

Konačno, Zbignjev Bžežinski je imao svojih pet minuta slave kada se u vreme raspada Sovjetskog Saveza otvarao šampanjac u Vašingtonu, a na čemu je tako zdušno radio celi svoj život. Srećom, “kraj istorije” se ipak nije dogodio i to zahvaljujući odlučnom stavu lidera nekoliko svetskih zemalja koje su sprečili primenu vrlo dobro razrađenog plana.

(Advance)

KOMENTARI



3 komentara

  1. rašo says:

    Ja arogancija i nepravda se jedanput mora zaustaviti

  2. Morača says:

    Ostaće zabeleženo u istoriji da su Srbi srušili globalizam. Zapad je izgubio dvadeset godina natežući se sa Srbima, dok su ostali dobili vreme da se konsoliduju i osmisle kontra-udar na Anakondu.

  3. FORum LIvii says:

    Pre arapskog proleca i Majdana , Srbija je imala 5.Oktobar i Otpor.Svi elementi americke rezije su bili upotrebljeni.I obuka vodja protesta , instruiranje i kursevi vodja opozicije, snabdevanje novcem , stampanje i ubacivanje propagandnog materijala, montiranje radio predajnika oko granice Srbije , pojavljivanje novih listova , podrska opoziciji i pritisak na legalnu vlast , isticanje ,, brutalnosti,, Policije, .... Sve do Dzoa i njegovog buldozera i ,, spontanog,, polaska za Beograd. Od tada pa do danas , bez obzira koja je Vlada u Beogradu , pritisak na Srbiju ne prestaje.Lista zahteva se ne smanjuje.Povecava se uticaj na odlucivanje svake Vlade.Ambasadori se otvoreno mesaju u politicki zivot.Ekonomska situacija se ne poboljsava , zaduzenost i zavisnost od MMF raste .

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *