Слoвeниja je пoпулaрнa дeстинaциja зa нeoнaцистe

Slovenija je popularna destinacija za neonaciste

28 januara 2015

blood_honour 879Anuška Delić novinarka je ljubljanskog dnevnog lista ‘Delo’, savjetnica programskog odbora Medijskog festivala Naprej/Forvard, članica Asocijacije slovenskih novinara i IRE, međunarodne neprofitne organizacije posvećene unapređenju kvalitete istraživačkog novinarstva. Protiv nje je nedavno pokrenut sudski postupak zbog navodnog objavljivanja tajnih podataka Slovenske obavještajne agencije (SOVA).

Nedavno je pred sudom u Ljubljani održana glavna rasprava u procesu u kojem vas se optužuje za objavljivanje tajnih podataka državne obavještajne službe u člancima kojima tematizirate veze između slovenskih neonacista i Slovenske demokratske stranke (SDS). Kao i većina vaših kolega, svoju ćemo zaprepaštenost najlakše izraziti pitanjem pokojnog Mladena Delića – ma, je li to moguće?

Očito jest! Nekada se u regiji puštala pjesma Buldožera s refrenom ‘Slovenija, zemlja mog sna, Slovenija, zemlja obećana’, a danas taj refren osjećam kao parodiju. Posljednjih je godina u prvi plan izbilo sve što smo sakrivali od sebe i drugih dok smo se fokusirali na članstvo u EU-u i NATO-u, na Šengen i euro. Sada sve to imamo, ali nemamo više državu na koju bismo mogli biti ponosni. U tom smislu razumijem i sudski proces pokrenut protiv mene. Zemlja našeg sna ne bi pokrenula takav postupak, no današnja Slovenija s time nema problema. Ljudi me pitaju hoću li ići u zatvor, kažu ‘ma, neće te osuditi’, ali ja, iskreno, ne znam: u ovom razdoblju života te države sve je moguće, što potvrđuje i činjenica da su me doveli pred sud jer im se nije sviđalo što sam, kao novinarka, pisala. Žao mi je što i taj proces pokazuje svu bijedu države koja je nekada bila uzor mnogima.

Moj slučaj je presedan

Vidite li u tom sudskom procesu nastavak negativnih europskih trendova represije nad novinarima, poput onih u Mađarskoj, Grčkoj ili Bugarskoj?

To ne mogu reći. Ali vidim da ni Slovenija nije imuna na represivne mjere protiv novinara. Ne bi bilo fer uspoređivati našu situaciju s državama koje spominjete: u Mađarskoj je na vlasti čovjek koji je promijenio ustavni poredak, koji je napao i cenzurirao državne medije i onemogućio funkcioniranje onih koji nisu željeli plesati kako on svira. U Grčkoj je europska Trojka, za koju je ta država očito poput nekakvoga dječjeg laboratorija za ispitivanje ekonomsko-socijalnih mjera prema članicama EU-a, doslovno zatvorila javnu radioteleviziju. U Bugarskoj je državna cenzura medija neobuzdana… Slovenija ipak ima medije koji, više ili manje, slobodno funkcioniraju. Najgore razdoblje bilo je za vrijeme prve vlade Janeza Janše, kada su on i njegovi odlučili disciplinirati lijeve medije. Slovenski su novinari, njih 571, potpisali peticiju protiv cenzure, koju su 2007. poslali europskoj javnosti i političarima; otada ih stranke desnice zovu Forum 571. Poslije 2008. uvjeti za novinarski rad malo su se poboljšali, no svjetska je kriza opet sve okrenula naglavce. Inače, danas je najomiljeniji način za vršenje pritiska nad slovenskim novinarima tužba ili krivična prijava zbog klevete. Mislim da proces protiv mene nije refleksija europskih trendova, no istodobno s njegovim pokretanjem ispitivali su i kolege iz ‘Dnevnika’ zbog navodne objave tajnih podataka; još nije poznato je li protiv njih već podignuta optužnica. U tom je smislu moj primjer presedan, a završetak tog slučaja i potencijalni nastavak onoga s novinarima ‘Dnevnika’ dat će odgovor na pitanje je li Sloveniju zahvatio trend antinovinarske represije ili nije. Ja se nadam da nije.

Kažete da je vaš slučaj presedan, no može li se ipak govoriti i o početku sistematske represije protiv slovenskih novinara?

Koliko se sjećam, dosad smo u Sloveniji imali samo jedan primjer novinara progonjenog zbog navodne objave tajnih informacija: to je bilo oko 2000., a riječ je o istraživačkom novinaru Blažu Zgagi. Paradoksalno je da je jedna od najvažnijih točaka obrata u Sloveniji – što je, uz ostalo, dovelo i do samostalnosti – bila objava vojne tajne tadašnje JNA u tjedniku ‘Mladina’, zbog čega je Janša nedemokratično osuđen na vojnom sudu i strpan u zatvor. Ali to je stara priča, da se vratim u sadašnjost: prema dostupnim podacima, moj slučaj je jedini primjer progona novinara radi navodne objave tajnih podataka otkako je promijenjen Kazneni zakon.

Kako si je Slovenija kao država uopće dopustila da se na ovakav način obračunava s novinarima?

Nema jednostavnog odgovora. Proces protiv mene započinje krivičnom prijavom koju je SOVA podnijela 2012., dakle opet za Janšine vlade, ovaj put kratkotrajne (smijenjen je 2013.). Mogli bismo reći da ga je desnica započela, a ljevica nastavila. U međuvremenu, nikome nije palo na pamet da ga zaustavi, iako se u njemu radi o uzurpaciji državnih institucija u korist specifične političke stranke (a ne slovenskog društva), a potom i o bezobraznom napadu na medije. Ali Javno tužilaštvo, izgleda, u tome nije vidjelo ili nije željelo vidjeti razloge za odbacivanje prijave, pa je slučaj dospio pred sud. Ne izjašnjavajući se o svojoj krivnji, moram reći da je Kazneni zakon do studenoga 2008. dopuštao objavu tajnih podataka u ime javnoga interesa, pod uvjetom da objava nije štetna za državu; s promjenom Zakona taj je dio članka o zaštiti tajnih informacija izostavljen.

Krug se zatvorio

U optužnici se tvrdi da ste objavljivanjem članaka o slovenskom ogranku organizacije Blad end Anr ugrozili rad SOVA-e: kakvom su argumentacijom potkrijepljene te tvrdnje?

SOVA je pratila aktivnosti člana Blad end Anr Slovenija, ogranka međunarodne desničarsko-ekstremističke organizacije, a Tužilaštvo tvrdi da sam svojim člancima o tome ugrozila rad Agencije; kako se taj dio optužnice sada razmatra na sudu, ne smijem, nažalost, reći više od toga. No to je baš ludi stav: ja sam novinarka, nemam pristup specijalnim mjerama i metodama SOVA-e, imam samo javno dostupne informacije, baze podataka i svoje izvore, znači klasične novinarske alate. A što se tiče ugrožavanja opstojnosti Agencije i njezina rada, moram reći da je slovenska javnost tek iz optužnice protiv mene doznala da je najuži vrh vlasti za aktivnosti i planove (i, po meni, političke veze) ove desničarsko-ekstremističke grupe znao još od 2010. godine. SOVA je o njima redovito obavještavala predsjednika države, premijera, šefa policije itd., no nitko nije ništa poduzeo. Neonacističke aktivnosti su i danas potpuno zakonit način ‘druženja’, u Kaznenom zakonu imamo samo članak po kojem nije dopušteno javno pozivanje na mržnju i netoleranciju protiv drugih, propagiranje supremacije bijele rase, negiranje holokausta i slično. Naglasak je na javnoj djelatnosti, a članovi Blad end Anr Slovenija čine sve kako bi njihove aktivnosti bile što skrivenije od javnosti. Primjerice, kada organiziraju koncerte, članovi doznaju samo za mjesto na kojem mogu uživo dobiti detaljnije instrukcije o lokaciji žurke. Kada su slavili desetu obljetnicu, informirana sam da su unaprijed znali za dolazak policije, pa su netom prije toga skinuli svastike; vratili su ih čim je policija otišla. Slovenija je, očito, vrlo popularna destinacija za neonaciste kojima su aktivnosti zabranjene u matičnim državama. Druže se i s hrvatskim simpatizerima neonacizma.

O slovenskim neonacistima i njihovoj infiltraciji u vojne i policijske strukture počeli ste pisati u godini kada je ekstremist Anders Brejvik počinio masakr u Norveškoj. Do kakvih ste nalaza došli u člancima objavljenima koncem 2011.?

Razotkrila sam da je tada navodni vođa slovenskog ogranka Blad end Anr bio aktivan u SDS-u i njegovu podmlatku, u kojem je imao funkciju potpredsjednika, da je sudjelovao u izbornoj kampanji kandidatkinje te stranke, da je u parlamentu posjećivao stranačke zastupnike itd. To je značilo da se ekstremna desnica angažira u članstvu etablirane desne političke stranke. Razlika između političkog angažmana na transparentan način i tajnog angažmana je u tome što u prvom slučaju birači svjesno glasaju za nekoga (jer im se sviđaju ekstremne političke ideje), a u drugom ekstremisti dolaze u paketu s tzv. regularnom političkom strankom. Nisam nimalo sumnjala u to da je objava tih informacija u javnom interesu. Slovensko ministarstvo obrane je nakon Brejvikovog zločina, pa i zbog nekih informacija u medijima, provelo internu istragu o neonacističkim elementima u vojsci. Na čelu obavještajne službe ministarstva koja je predvodila tu istragu bio je Damir Črnčec, koji je nekoliko mjeseci kasnije, kada je Janša preuzeo vlast, postao direktor SOVA-e, a ta služba u vojsci nije našla djelatnike koji su kršili Kazneni zakon. S druge strane, u ‘Delu’ smo već potkraj 2011. i kasnije objavili da su redakciji poznata imena vojnika koji su članovi ili barem simpatizeri Blad end Anra. Uz to, tada sam pokušavala provjeriti i informaciju da ta organizacija ima svoje pripadnike i u policiji, no tek sam lani uspjela utvrditi tu vezu.

Tvrdite da je proces protiv vas politički motiviran: o kakvim je motivima riječ, tko bi i na koji način profitirao od njega?

Tvrdim da je sam početak procesa, koji je započeo krivičnom prijavom i optužnicom, nedvojbeno bio politički. Članci su u ‘Delu’ bili objavljeni početkom prosinca 2011., prije izbora, a u veljači 2012. Janša je postao premijer jer pobjednik Zoran Janković nije mogao složiti koaliciju. Na prvoj sjednici nove vlade direktor SOVA-e postaje spomenuti Črnčec, koji je u prva dva tjedna na novoj funkciji započeo internu istragu radi mojih članaka, a nakon nekoliko mjeseci podnio je i krivičnu prijavu – zanimljivo, upravo u vrijeme kada Blad end Anr Slovenija na svojoj internetskoj stranici objavljuju da sam informacije za članke mogla dobiti samo od SOVA-e. Poslije krivične prijave protiv mene i do danas neidentificiranog službenika Agencije, slučaj je preuzela tužiteljica koja je u slovenskim medijima poznata kao simpatizerka SDS-a. Moji su članci bili štetni upravo po tu stranku. Krug se tako baš lijepo zatvorio. A Črnčec se u posljednje vrijeme pojavljivao u prvim redovima protesta podrške Janši, održanih pod motom da je zbog korumpiranog sudstva nevin bio u zatvoru.

Predugo se bavimo Janšom

Dosad ste u više navrata, manje ili više otvoreno, za politički montiranu optužnicu protiv vas optužili Janšu i SDS. Znači li to da ista stranka stoji iza slovenskih neonacista?

Ne, to ne mogu reći. Ali još stojim iza članaka iz 2011. u kojima sam objavila da su povezani. Po mojim informacijama, stranka se do danas nije distancirala od tih ljudi, naprotiv.

Čini se da će Janša preživjeti sve korupcijske afere koje mu se pripisuju, unatoč tome što se afera Imos, koja ga povezuje s istoimenom građevinskom tvrtkom, pojavila dok se slučaj Patria još nije ni ohladio: istrage protiv njega se gomilaju, no Ustavni sud omogućio mu je da izađe na slobodu. U međuvremenu se domogao i zastupničkog imuniteta. Kako sve to tumačite? Kako je Janša, umjesto u zatvoru, završio u parlamentu?

Ne želim se previše baviti Janšom. Slovenija se već predugo bavi uglavnom njime. Tako će i odgovor na vaše pitanje biti više formalan i pojednostavljen: on je u parlamentu, u koji je dospio glasovima birača, jer je Ustavni sud privremeno odložio izvršenje zatvorske kazne dok ustavni suci ne odluče o njegovoj žalbi na pravomoćnu presudu. Teško je to objasniti, ni u Sloveniji mnogima nije jasno kako je i što je.

Od početka ekonomske krize Slovenija se suočava s brojnim problemima i političkom nestabilnošću. Nedavno je još jedna vlada izgubila povjerenje, a evidentno je da ni ovoj Mire Cerara ne ide dobro. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da nezadovoljstvo građana raste. Što je uzrok tome i kakve se posljedice mogu očekivati?

Nezadovoljstvo građana raste već godinama. Od prve Janšine vlade, između 2004. i 2008., nijedna vlada nije završila četverogodišnji mandat, pa se ne usudim reći kakva će biti sudbina Mire Cerara. No više od toga me zanima hoće li netko pronaći recept da opet sastavi državu u neku cjelinu, koja ne bi bila tako grozno nestimulativna. Slovenci su sada očito u razdoblju svađa svih sa svima i zbog svega. Razočarani smo političarima, direktorima državnih poduzeća, šefovima različitih institucija, medijima… A tužno je da trenutačno ne vidim osobu koja bi tu propast kolektivnog morala mogla zaustaviti. Tzv. moralni autoritet, predsjednik države Borut Pahor, predmet je ismijavanja. Na čelo važnih institucija, poput vrhovne revizije i antikorupcijskog povjerenstva koji su se proslavili svojim radom, postavio je sive miševe. I tako dalje. Slovenci traže uzor, a uzora je sve manje.

Nakon terorističkog napada na ‘Šarli ebdo’ cijeli je svijet, makar deklarativno, ustao u obranu novinarstva. Ne namjeravajući uspoređivati vaš slučaj s događajima u Parizu, ipak se mora konstatirati da je u oba riječ o gušenju slobode govora, s tim što iza jednog stoji vjerski indoktrinirana ekstremistička grupa, a iza drugoga država. Šta je, po vama, dugoročno štetnije i opasnije za novinarstvo?

Dugoročno štetno i opasno, ne samo za novinare nego i za cijelu zajednicu, jest da su to paralelni fenomeni: s jedne se strane vidi porast ekstremizama svih vrsta, a s druge sve značajnije tendencije zapadnih vlasti da discipliniraju novinare. Nijedna važna zapadna nacija nije imuna na pokušaje represije nad novinarima, a pogotovo ne zviždača. Primjer SAD-a to lijepo ilustrira: administracija Baraka Obame progoni novinare i zviždače, a američki građanin Edvard Snouden, koji je razotkrio informacije od izvanrednog značenja za ljude cijeloga svijeta, krije se u Rusiji. I iz tih su razloga kvalitetni, neustrašivi mediji danas vrlo važni, no nisam sigurna da u našoj regiji ima dovoljno takvih. Sloboda govora jedna je od prvih na udaru u razdoblju sveobuhvatne krize, koja traje i traje… Po meni, brutalno ubojstvo karikaturista i novinara ‘Šarli ebdoa’ i najvećim je skepticima dokazalo da nas put koji smo odabrali vodi u propast. Valjalo bi skrenuti na prvom raskršću sa semaforima.

(Novossti.com – Zagreb)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Srbin Južnjak says:

    Organizacija Blood and Honour(Krv i Čast) podržava Srbiju i Republiku Srpsku,i zato svaki normalan Srbin ne može da bude protiv te organizacije... Ta organizacija postoji u svim evropskim državama(osim Hrvatske,BiH i Albanije),i njoj može da pristupi svako ko je Belac... U tu organizaciju Hrvati nisu primljeni(iako su tražili članstvo),zato što njihovi nacionalisti promovišu šovinizam prema srpskom narodu...To je jako bitno,i to treba uvek da se napomene,jer naši atlantisti i globalisti satanizuju tu organizaciju.

  2. Apis says:

    Srbin Južnjak Says: januar 28th, 2015 u 1:44 pm ---------------------------------- Šta je cilj te organizacije i kakav je način delovanja? Sprašujem glede tega ker v Sloveniji povsod zagovarjajo strpnost do drugačnih.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *