Sneg na malom ekranu

Sneg na malom ekranu

24 августа 2013

Radoš BajićPiše: Radoš Bajić

Ponovo sam obrijao brkove. Posle završenog repriznog emitovanje moje „Babe“, kako neki nazivaju seriju „Selo gori“, opet se osećam slobodno, kao sav normalan svet. Gde god se pojavim sa brkovima seni mog Radašina mi nedaju mira. Kada bi svi koji žele da se slikaju sa mnom imali fotoaparat bilo bi ’ajde de – ali, čekanje sa mojim obožavaocem u obaveznoj zagrljeno-osmehnutoj pozi dok onaj koji me fotografiše mobilnim telefonom napipava pravo dugme, pa dok izoštri – traje kao večnost. Zbog toga moram da se trudim da ne budem na svim snimcima namrgođen i namršten.Ma koliko mi je nisko pod glavu i nije mi po volji – to je ipak moj posao, moja publika i moj narod. Posao mi je da one koji vole to što radim ne razočaram, da sa njima komuniciram i budem strpljiv. Pogotovu sadecom. Dešava se da nekoj tetki kažem: „Izvinite žurim“ ili „Tu smo, videćemo se, slikaćemo se drugi put“, ali za decu uvek moram da imamvremena. Zbog njihove iskrenosti i čistote ne smem ih razočarati.

Ne tako često, u prilici sam da uživam u blagodetima anonimnosti: kad odem van zemlje i kada zakamufliran rano ujutru odem na banjičku pijacu. Jedna prodavačica paradajza na koji se možeš ogledati – koji zasigurno nije nikao u njenoj bašti – kazala mi je pre neko jutro: „Džaba ti je da natičeš tu kapu na glavu i da se maskiraš naočarima, Radoša možda ne bi ni poznali, ali Radašina uvek, i to po glasu…”

Dok sam se smejuljio kao da sam uhvaćen u laži ili na tuđoj trešnji, prodavačicami reče da je iz Draževca i da u njenom selu najviše vole da gledaju Sulejmana i Radašina… „Žao nam što više nema Radašina – al’se radujemo što će na jesen opet da nam dođe Sulejman, i što ćemo opet da imamo Farmu! Što ne uđe Radašin na Farmu, to bilo super, čuli smo da će tamo da bude Milašin?“, zapita me Draževčanka i tutnu mi kusur u dlan. Sećam se da su mi zabrideli obrazi, kao da mi je neko i sa jedne i druge strane lupio po šamarčinu. Htedoh nešto da kažem, alise ugrizoh za jezik, požurih da s kesama u rukama nestanem u pijačnoj vrevi. Usput razmišljam, ako nam je Farma sudbina – hoćemo li opet pod Turke, i ove jeseni? Nisam zvao Mandu da ga pitam da li je istina to što sam čuo. Siguran sam da nije. Jeste muka, jeste da ima četvoro dece, jeste borba za posao i egzistenciju, ali znam čoveka, znam da nije izgubio pamet, znam šta može i šta ne može…

Da se čovek zapita u čemu je takva i tolika moć televizije. Da li je TV ekran oltar savremenog čoveka kome se klanjaju milioni zavisnika i konzumenata lažnih života, isceniranih događaja i naručenih vesti? Da li se neko nekada zapitao: Kako bi danas izgledao svet da je Hitler – umesto što je žurio da napravi nuklearnu bombu – mogao Gebelsovoj propagandnoj mašini da stavi na raspolaganje današnji medijski televizijski prostor Evrope? Ili – samo Nemačke? Sa snagom koja je jača od deset Hirošima – bojim se da bi se i danas u svetu pozdravljali s uzdignutom rukom i ispravljenim dlanom, uz cvokot čizama. Strepim da bi se i danas zastave sa ozloglašenom svastikom vijorile na mnogim evropskim i svetskim trgovima.

U neverovatnoj medijskoj utakmici i papazjaniji, u šarenišu stotine TV kanala koji se svojim satelitskim signalima utrkuju, gaze, potiru, sučeljavaju i biju za gledaoce, za prostor, za rejting i za novac – gde se danas nalazi Srbija? Ako ostavimo svet na miru možemo li se mi zamisliti: Kako i koliko štitimo i čuvamo naš medijski prostor od osvajačkih ambicija vladara u novom svetskom poretku, od primitivizma, bahatosti, manipulativnog informisanja, od krucijalnog rušenja temelja i korena naše nacije, vere, načina života i sistema vrednosti na kojima vekovima traje i opstojava kultura našeg naroda – makar od Svetog Save do danas? Da li mi danas kao društvo i država stvarno imamo uvid u to šta emituju naše nacionalne, regionalne i lokalne televizije? Pogotovu kada je najmlađa populacija u pitanju – da li smo ulogu roditelja, učitelja, profesora i vaspitača prepustili gospodi iz činovničko-državne skupine koja sebe naziva RRA, ili tako nešto?Imaju li oni veće plate od ovih iz Ratela? Umesto nas koji brinemo o pravilnom psihofizičkom, mentalnom i intelektualnom razvoju naše dece – da li smo njima poverili da vode računa šta će gledati naši mališani na TVekranima? Šta će i kada emitovati naše TVstanice sa nacionalnim frekvencijama? Ili je možda dovoljan onaj broj koji se povremeno može videti kao upozorenje da se određeni program ne preporučuje gledaocima ispod toliko i toliko godina? Što će reći – mi smo vas upozorili da je tamo minsko polje a vi kako vam je volja – ako odletite u vazduh, odgovornost je vaša!?

U kući bogu hvala imamo dve zlatne devojčice, obe su tek napunile po pet godina. Moje unuke kao i svi njihovi vršnjaci krupnim očima upijaju svet oko sebe, njihove čiste duše su nepregledno polje za percepciju sveta i života kojem idu u susret. Živ nisam – kako ćemo ih sačuvati? Gledam kako im majke otimaju daljinske TV upravljače i prestravljene zatamnjuju pred očimatelevizijske ekrane prepune krvi, nasilja, skaradnosti, agresije i vešto upakovane destrukcije koja razara i nameće zavisnost. Svedok sam kako im očevi zaštitnički uzimaju iz ruku i gase mobilne telefone, kompjutere i „ajpedove”, ili kako se to već zove – sve iz straha da im sene ruinira započeto pamćenje, da im užasi koji vrebaju iz memorija celuloidnih ekrana, uzdignutih glava kao kobre – jednim ujedom ne otruju nevine duše,da ih kontaminiraju jednom zasvagda.

Dok pišem ove redove,znam da malo šta sam mogu promeniti. Kao autor, pisac, reditelj, glumac, producent – ili šta već jesam – veoma vodim računa o graničnicima, o moralnim postulatima, o svetinjama i temeljnim vrednostima humane civilizacije, društva, države i kulture kojoj pripadam. Trudim se da uvek pošaljem poruku čovečnosti, ljubavi, solidarnosti i poštovanja za druge. Možda retkouspevam,ali te životne vrednosti su mi uvek prve na umu.

Bez namera da favorizujem bilo koga na medijsko-televizijskoj sceni Srbije, verujem da je za očuvanje nacionalnih obeležja i trajnih vrednosti naše kulture i naroda – najodgovornija nacionalna televizija. Tim pre mi stvarno nije jasno zbog čega država Srbija,danas oličena u vlasti koja ima većinu u parlamentu – mrcvari, iznuruje, tek održava u životu i finansijski pasivizira i marginalizuje Radio-televiziju Srbije? Znam da Vlada Srbije nije dužna da po selima i gradovima od osiromašenog naroda prisilno naplaćuje TVpretplatu. Imam površnu informaciju da su predložene neke mere koje treba da vrate dostojanstvo RTS, uz kakvu takvu mogućnost da nastavi s razvojem svoje ustavne i društveno odgovorne funkcije: da bude nezavisna, da objektivno, demokratski i na vreme informiše građane Srbije, da obezbedi slobodu govora i misli, da vodi računa o kulturnom i istorijskom nasleđu, da emituje dobar filmski i proizvodi najbolji sportski, naučni, kulturni, igrani, serijski i muzički program…Sa izvanrednim rezultatima koje je RTS postigla poslednjih godina u svim segmentima svog delovanja – neka mi kao jednom malom šrafu u programu nacionalne televizije bude dozvoljeno da pitam: Kome treba ovakva RTS, zavisnaod volje političke elite, bez mogućnosti da isplaćuje plate svojim radnicima – a kamoli da nastavi da proizvodi i emituje najbolji program? Šta se čeka? Da je restruktuiramo? Da je dokrajčimo? Da je neko kupi? Da neko padne mrtav?Da mu uzmemo dušu, da se sneg pojavi na ekranu?

(Politika)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u