Србија између војне сарадње са Русијом и НАТО силама

Srbija između vojne saradnje sa Rusijom i NATO silama

17 novembra 2015

Dragomir Andjelkovic 3843Piše: Dragomir Anđelković

Destruktivno ili korisno savezništvo?

U vezi sa Vučićevom posetom Moskvi, pojavilo se u našim medijima mnogo informacija o predstojećem unapređenju srpsko-ruske vojne saradnje, odnosno o velikoj modernizaciji naoružanja Vojske Srbije. Dobro obavešteni izvori tvrde da bez obzira na pojedina medijska preterivanja iza svega uistinu stoji već umnogome definisan realan program opremanja i dodatne obuke naših oružanih snaga uz svestranu pomoć Ruske Federacije. U takvim okolnostima odjednom počinju da se oglašavaju američki i NATO „lideri“ – koji su do juče tvrdili da je Hrvatska na putu da postane regionalna vojna sila, odnosno u tom cilju su nastojali da je naoružaju – i hvale našu vojsku te pozivaju na intenziviranje njene vojne saradnje sa njima.

ZAPADNE POHVALE

Sa raznih (zapadnih) strana ovih dana stižu priznanja našoj vojsci pri čemu se ističe kvalitet njenog ljudskog faktora. Amerikanci čak kažu: Od Srba učimo da se oslonimo na ljudski faktor umesto primarno na tehnologiju. A general-potpukovnik Frederik Ben Hodžis, komandant Kopnene vojske SAD za Evropu, poziva Srbiju da svoju vojsku masovnije angažuje u mirovnim misijama, odnosno kaže da će u predstojećem periodu tzv. Međunarodna zajednica zajednica tražiti još više načina kako bi mogla u tom pogledu da angažuje Vojsku Srbije. Uz to visoki američki vojni zvaničnik kaže da se Vojska Srbije već obavezala na mnoge zajedničke vojne događaje sa SAD i NATO u narednoj godini.

Ukratko, SAD i NATO pokušavaju da ubrzano povećaju nivo svoje saradnje sa srpskom armijom i tako, stiče se neodoljiv utisak, umanje raspoloživ prostor za njenu kooperaciju sa oružanim snagama Rusije. Nije isključeno da će nam pod relativno povoljnim uslovima biti ponuđeno neko naoružanje kako bi bio miniran očekivani aranžman između Beograda i Moskve koji ima za cilj opremanje naše vojske savremenim ruskim oružjem. Za Zapad je manje bitna ambicija Zagreba da nas u vojnom pogledu zaseni od namere da Srbija bude u svakom pogledu, a pogotovo vojnom, što više odvojena od Rusije.

ZLOUPOTREBA OUN

Radi toga će akcenat još nametljivije biti stavljen na što opsežnije uvlačenje Srbije u razne misije u kojima Zapad ima dominantnu ulogu. Najveći promoter jačanja prisustva tzv. Mirovnih snaga u turbulentnim regionima sveta su SAD. Ta supersila pokriva oko 30 odsto troškova plavih šlemova, čiji ukupni godišnji budžet dostiže oko 8,3 milijardi dolara, odnosno u mirovnim misijama ima angažovan veliki broj pripadnika svojih oružanih snaga. Radi se o tome da je Vašington posle pada Berlinskog zida u velikoj meri uspeo da zloupotrebi OUN u svom geopolitičkom interesu – što smo mi itekako bolno osetili – a nasleđe te vrste je i dalje prisutno na raznim poljima, a pogotovo u  vojnoj sferi.

Amerika ne odustaje od pokušaja da u svom interesu promeni koncept delovanja snaga UN, pa traži da vojne misije te krovne međunarodne organizacije dobiju, kako se evroatlantskim jezikom eufemizama kaže, „robusniju ulogu“.  To srećom neće proći jer su druge sile ojačale u poređenju za mračnim 90-im godinama prošlog veka kada je zapadna prevlast bila na vrhuncu. Kako je u vezi sa navedenim američkim zahtevima u relativno nedavno rekao indijski premijer Modi: „Ukoliko neko traži vojnike koji će da, kad odu na teren, uđu u sukobe, neka iznajmi plaćenike i ne računa na vojnike UN. Ako se mirovnjački zadatak postavi kao nametanje mira, onda za to nema opravdanja u Povelji UN.”

Uz Indiju i Kina nastoji da sve aktivnije parira američkoj politici zloupotrebe ideje mirovnih snaga UN.  Ona već sada ima gotovo 3 hiljade ljudi pod zastavom OUN, a planira da ih angažuje i znatno više, odnosno da u narednim godinama uloži ozbiljna sredstva za obuku i opremanje trupa zemalja Afrike bliskih Pekingu kako bi se one, pod neformalnim pokroviteljstvom Kine, svestranije uključile u međunarodne misije. Tu smo stigli ponovo do nas. Očito se velike sile i na polju međunarodnih misija nadmeću i tako što u njih uključuju u svojstvu mentora druge zemlje kao svoj nezvanični prateći „vojni orkestar“. Amerikanci, poznati po svojoj geopolitičkoj brutalnosti, očito nas u tom svetlu vide kao svoje vazale.

OKUPACIONE REFORME

Posle 5. oktobra 2000. godine našoj vojsci je od strane postmodernih okupatora sukcesivno nametan model reforme koji je imao za cilj da je svete na nivo vazalnog kontingenta. Ona nije zamišljena kao oružana snaga koja treba da brani Srbiju i njene nacionalne interese već kao NATO prilepak koji bi bio slat gde voćstvo tog opskurnog pakta proceni da mu je najkorisnije. NATO kreiranjem nakaradne kosovske kvazidržave isprovociranim iskorakom Srbije ka vojnoj neutralnosti, takav plan, odnosno tihi hod ka atlantskim integracijama, ako i nije baš potpuno zamrznut, umnogome je otežan. No, stratezi zapadnog neokolonijalizma ne dižu lako ruke od onih koje su markirali kao svoj plen.

Održanje stanja srpske vojne zavisnosti se održava insistiranjem na sve značajnijem učešću Srbije u vojnim misijama EU (a ne zaboravimo ta Unija je civilno krilo Atlantske alijanse) kao i misijama UN u kojima SAD imaju dominantnu ulogu. I ne samo to, namera je i da se na druge načine, pre svega u vezi sa učešćem u raznim NATO vojnim vežbama, Srbija što jačim lancem veže za taj blok, odnosno distancira od njemu konkurentskih sila a pre svega Rusije čija moć osetno dopire i do našeg regiona, a ona deluje kao naš potvrđeni prijatelj.

(BE)SMISAO VOJNE SARADNJE

Da se u svetlu rečenog osvrnemo na samu svrhu učešća u mirovnim misijama od strane malih zemalja. Da ostavimo  na stranu fraze o pružanju doprinosa svetskom miru. Dobro znamo koliko navodnu borbu za njega zloupotrebljavaju zapadne sile. Međutim, putem učešća u mirovnim misijama i relativno male države mogu da učvrste svoje veze sa velikim silama i drugim zemljama, odnosno ojačaju svoj međunarodni prestiž i na tim osnovama kapacitet za realizaciju svojih nacionalnih interesa. No, videli smo da baš one zemlje koje su najglasnije u pozivima Srbiji da sa njima učestvuje u međunarodnim misijama, najbrutalnije rade protiv njenih nacionalnih interesa. Setimo se samo nedavnog glasanja za članstvo Kosova u UNESKO-u, pa ćemo videti da su naši lažni NATO „prijatelji“ tu delovali protiv Srbije.

Zar onda ima smisla da radi njihovog ćefa godišnje angažujemo oko 500-700 vojnika i oficira širom sveta, odnosno iz našeg skromnog odbrambenog budžeta izdvajamo nešto manje od 10 miliona evra? Nema! Drugačije bi stajale stvari kada bi tu mogli da se značajnije angažujemo na osnovu strateškog partnerstva sa potvrđeno prijateljskim silama. Ali, na žalost, Kina još nije ni adekvatno geopolitički prisutna u našem regionu, niti je ostvarila svoje namere u vezi sa potiskivanjem atlantske dominacije u mirovnim misijama UN. Što se Rusije tiče ona se njoj opire na drugi način – marginalizovanjem i UN međunarodnih misija, i svoje uloge u njima.

RIZIK I SPAS

Sve u svemu jasno je da nas Amerikanci ne zovu u razne misije, niti žele da intenziviraju sa nama vojnu saradnju da bi nama bilo bolje. Ako ni zbog čega drugog to čine kako bi nas i tako održali u stanju postmoderne okupacije, a dobro vidimo – od otmice Kosova do stalnog zapadnog potkopavanja Republike Srpske – koliko je ona za nas loša. S druge strane i dalje se nalazimo u zoni zapadne prevlasti. Ona nije više bezgranična kao ranije, ali je i dalje osetna, te nam Vašington, Brisel, Berlin mogu napraviti mnogo problema, kako na unutrašnjem planu (izazivanje opasnih političkih tenzija), tako i na spoljnjem (pritisci).

U takvim okolnostima naša politika balansiranja, i sa vojnim elementima koje neminovno ima, nije besmislena. No, samo ako je shvatamo kao način da kupujemo vreme dok polako nastojimo da se izvučemo iz okupacionog stiska. To znači da je sada teško prekinuti vojnu saradnju sa NATO silama, ali i da je sumanuto nju posvećeno razvijati ili na način kako to one žele a u vezi sa mirovnim misijama značajnije trošiti oskudne resurse Srbije. Opet, bitno je na odmeren ali energičan način razvijati saradnju sa Rusijom. Razume se to će izazivati negativne reakcije na Zapadu, ali neće pružati preveliki prostor za agresivnije delovanje protiv Srbije. Pri tome nesumnjivo postoji rizik da Vašington i Brisel ipak na nas krenu „đonom“, ali ako njega ne preuzmemo osuđeni smo na tiho truljenje koje će nas svakako pre ili kasnije odvesti u propast.

TRENUTAK ODLUKE Da to izbegnemo, između ostalog, važno je da se forsirano realizuju načelno dogovoreni aranžmani sa Rusijom. Ako srpska vojska ojača a Beograd zacementira svoje političke i vojne veze sa Moskvom, i Zapad će se prema nama drugačije ponašati. Verovatno će nas i još više posmatrati iz negativne perspektive, ali imaće mnogo manje mogućnosti da nam naudi. To važi i za naciju, ali i vladajuće političare koje zapadni protektori u pokorenim zemljama povremeno odstreljuju i kada su kooperativni. Čisto da se ne osile!

Nadam se da je oficijelni Beograd toga svestan i da se ne igra sa onim što je dogovorio u Moskvi. Za Srbiju a bogami i njega bilo bi fatalno da je celoj stvari pristupio sako kako bi podigao svoj pregovarački ulog sa Zapadom i tako ubrzao tzv. EU integracije, radi kojih bi u nekom momentu odustao od jačanja vojne saradnje sa Rusijom. Ona za Srbiju nema taktičku već stratešku ulogu, dok vojna saradnja sa Zapadom, ako se stvari posmatraju iz državno konstruktivnog ugla, može da ima samo funkciju kupovine vremena, i sa njom je besmisleno da se ode predaleko. Oni koji su na Srbiju i srpske zemlje vršili klasične agresije a i dalje sprovode mirnodopske – da to ponovim – sigurno nas ne pozivaju da zajednički delujemo da nama bude bolje već kako bi očuvali ili čak i produbili tekovine svog decenijskog antisrpskog delovanja. Setimo se toga uvek kada se govori o raznim vidovima vojne saradnje sa NATO silama!

(Pečat)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Vucko says:

    A sta je to dogovoreno u Moskvi? Sta mi to kupujemo ili dobijamo? Pešadijsko naoružanje je odavno prevazidjeno.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *