Spremaju li Šiptari napad na sever Kosova

Spremaju li Šiptari napad na sever Kosova

1 marta 2013

dusan-prorokovic-vPiše: Dušan Proroković

Mediji u Srbiji ćute! Valjda misle da, ako o tome ne izveštavaju, neće se ni znati šta se dešava. U poslednjih tri nedelje izuzetak predstavlja državni RTS, koji se osmelio da jedan duži prilog posveti ovoj temi! A što se teme tiče, sve je otišlo daleko. Predaleko! O oružanim incidentima u severnom delu Kosovske Mitrovice je reč.

Za proteklih nešto više od dvanaest godina, od dolaska međunarodne vojne i civilne misije na Kosovo i Metohiju, nikada oružani incidenti i napadi nisu bili učestali kao prethodnih mesec i po dana. Bilo je i većih, organizovanijih akcija albanskih (para) oružanih formacija, među kojima je najveća ona od 17 – 19. marta 2004. godine, ali nikada ovako frekventnih. U proseku, za poslednjih četiri nedelje napadi se dešavaju svakih jedan i po dan! U periodu između 18 – 19. 02. u roku od 24 sata bilo ih je čak tri. Poslednjih pet dana dešavaju se svako veče!

U Kosovskoj Mitrovici se stvara osećaj nesigurnosti kod srpskog stanovništva, a među Albancima je primetno široko okupljanje i mobilisanje, toliko puta do sada viđeno, od 1981. godine pa nadalje. Treba li uopšte podsećati da se to uvek završavalo frontalnim napadom na Srbe! I – kakve posledice mogu biti sada?

Nesumnjivo, eksplozije u severnom delu Kosovske Mitrovice se podmeću planski i ove akcije izvode obučeni specijalci. Što se prve tvrdnje tiče, treba pogledati kome i gde je podmetan eksploziv. Sa jedne strane, to je činjeno pojedincima koji su politički angažovani na odbrani srpskih interesa ili su aktivni u odbrani mosta na Ibru, a bilo je i slučajeva da su ove akcije preduzimane protiv pojedinaca koji su na neki način povezani sa albanskim institucijama. Sa druge strane, većina akcija je izvedena u osetljivoj zoni Bošnjačke mahale gde žive i Srbi i Albanci. U prvom slučaju, cilj je da se poveća podozrenje ili čak proizvede sukob između samih Srba. U drugom slučaju, neophodno je povećati međuetničke tenzije.

Rezultat svega bi trebala da bude destabilizacija severnog dela Kosova, posle čega bi uspostavljanje potpune albanske kontrole prošlo glatko i bez problema.

U cilju što je moguće veće destabilizacije severnog Kosova, pripadnici tzv. ROSA – e, specijalnih policijskih snaga kosovsko – metohijskih Albanaca, uvežbavali su pre dve nedelje napad na trafo – stanicu Valač, što bi im omogućilo  „obaranje“ elektro – energetskog sistema i prekid snabdevanja strujom Kosovske Mitrovice i Zvečana. Razrađivan je i plan zauzimanja brane na Gazivodama. Sve ove informacije kruže među kosovskim Albancima, a mogu se doznati od  „inostranih predstavnika“ na Kosovu i Metohiji. Zanimljivo je i da KFOR i EULEKS uopšte ne reaguju na poslednja dešavanja.

Glavnokomandujući KFOR Folker Halbauer vrti staru priču, pa je 25. 02. izjavio kako je bezbednosna situacija generalno dobra, samo postoje poneki  „zabrinjavajući događaji“, ali ih on, kao i njegovi prethodnici, dovodi u vezu sa kriminalnim elementima koji  „koriste napetosti za ostvarivanje ličnih interesa“. EULEKS se drži starog pravila da je uvek najbolje zakasniti na lice mesta i što traljavije obaviti uviđaj. Zato i nema uhapšenih vinovnika ovih incidenata. Sudeći prema dosadašnjim iskustvima, može se samo reći da će KFOR na oba oka zažmuriti na ono što spremaju Albanci. Verovatno će im samo reći da ono što su planirali moraju da reše blickrigom, u roku od nekoliko sati. Inače, sutradan će KFOR, zbog međunarodnih obaveza i poneke osude zapadnih zvaničnika, morati da interveniše. Kao u martu 2004. za pripadnike EULEKS – a bi se moglo reći da su oni uglavnom ili uplašeni ili potplaćeni. Ponekog grize savest pa se ispoveda srpskoj strani, ali to su izuzeci. Ubedljiva većina gleda da se ne meša preterano u svoj posao.

Terorisanje stanovništva severnog dela Kosovske Mitrovice nastaviće se sve do polovine aprila. Tada bi trebalo da se potpiše konačni dogovor o istorijskom pomirenju između Srbije i tzv. Republike Kosovo! To je inače, onaj sedmi nemački zahtev iz septembra 2012. godine.

Napadi se, između ostalog, organizuju i kako bi se izvršio pritisak na srpsku stranu, koja bi trebalo da pristane na sva rešenja koja će joj ponuditi Ketrin Ešton. Ukoliko do polovine aprila srpska strana ne pristane da prihvati ponuđena rešenja, to će biti Albancima odličan izgovor da sa širokom intervencijom na severnom Kosovu otpočnu. Ukoliko srpska strana pristane, albanske intervencije će opet biti. Zašto?

Pa, iz nekoliko razloga. Prvo, istorija nas uči da se albansko  „široko okupljanje i mobilisanje“ ne može zaustaviti. To je ireverzibilan proces koji će se završiti sa nekoliko hiljada ljudi na mostu na Ibru. Ako ništa drugo, izaći će da slave  „reintegraciju severa“ i to što ih je  „Srbija priznala“. Šta će posle toga biti? To je već viđeno. Drugo, albanskoj strani odgovara da se napravi što je moguće veći metež odmah po potpisivanju sporazuma. Puštati Srbe da rasformiraju svoje institucije, zatim da formiraju nove (makar i pod nadležnošću tzv. Republike Kosovo), pa da se udružuju u Zajednicu opština, znači opet da će Albanci u praksi teško moći da uspostave punu kontrolu nad severom. Sada će im se pružiti prilika da sve reše u svoju korist. I treće, brzom intervencijom albanska strana stavlja Srbiju pred svršen čin. Sporazumi koji su do sada potpisivani bili su u pojedinim delovima nejasni, prepuni dvosmislenih formulacija, ostavljenih zainteresovanim stranama da ih tumače kako hoće. U praksi, jasno se pokazalo da onaj ko kontroliše stanje na terenu određuje i kako će se tumačiti te  „dvosmislene odredbe“.

Nekome će se ova pesimistična progniza učiniti preteranom. Daj Bože da je pogrešna! Dešava se često da, kada u porodici neko boluje od kakve teške bolesti, lekari kažu ukućanima da se spreme na najgore. Svi čine sve kako bi bolesnik ozdravio, mole se za njegovo zdravlje, ali se istovremeno spremaju i za najgore. Što se trenutne srpske pozicije po pitanju Kosova i Metohije tiče, dijagnoza je užasno loša, a terapija pogrešna. Zato, ili treba menjati terapiju ili se spremati za najgore. Promena terapije bi se mogla obaviti na nekoliko načina.

Najefikasniji bi svakako bio da srpska strana istupi iz tekućih pregovora i zahteva da Savet bezbednosti hitno formira komisiju koja bi ispitala poslednje oružane incidente u severnoj Kosovskoj Mitrovici, a pre svega njihovu političku pozadinu. Time bi se u proces ponovo vratio SB UN, a takođe bi se i alarmirala međunarodna javnost, inače potpuno nezainteresovana za dešavanja na Kosovu i Metohiji. To bi bio i poziv na političko ujedinjavanje unutar Srbije, čime bi se ojačao ukupan položaj zemlje.

Mač nam visi nad glavom, zato i što bi eventualna akcija kosovskih Albanaca protiv Srba na severu Kosova imala još jednu posledicu. Srpska vlada takav udarac ne bi izdržala. Šta bi bilo posle njenog pada, na šta bi ličila predizborna kampanja, kakvi bi bili rezultati izbora, ko bi formirao novu vladu – ako bi uopšte iko mogao  „skrpiti“ vladajuću većinu, i da li bi se i šta promenilo u postavljanju Srbije, sasvim su druga pitanja. Ključno je da bi Srbija ušla u dugi period dodatne destabilizacije, dok bi Albanci konsolidovali svoje redove i učvršćivali sopstvenu vlast. U takvim okolnostima, otvaranje nove krize u Bujanovcu i Preševu nameće se samo po sebi.

Možemo se praviti da ništa ne vidimo, da o onome što se svake noći dešava u srpskom delu Kosovske Mitrovice ćutimo, ali to ne znači i da će nas nepovoljan rasplet zaobići. U tom slučaju, ukoliko do njega dođe, naše današnje ćutanje će zapravo biti i optužnica budućih generacija protiv nas. Jer, pitaće nas: šta smo im od države ostavili, u kakvom stanju i kako smo mogli da ne vidimo šta nam se sve sprema?

(Vidovdan.org)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *