Срби, време је да се тргнете!

Srbi, vreme je da se trgnete!

21 jula 2015

TurlakovSlika 67Piše: Slobodan Turlakov

Poslednjih dana mnogo se događaja namnožilo oko Srbije, ali bez prave reakcije, ni naroda, ni Vlade. Narod, što rekao Njegoš „Mrtvijem snom spava“, Vlada lufteriše, uostalom ona retko kad nešto i radi, sem što se nekoliko njenih ministara redovno slika i daje izjave, koje, naravno, ništa ne znače, Bitno je šta radi premijer, koji je, u stvari, jedini i zadužen da nešto radi, s tim čim bi nešto uradio, saznao ili mu naređeno, trči pred kamere da to saopšti građanima. Biće da nema premijera u Evropi koji se više pojavljuje pred kamerama, a ovaj naš se time ponosi, jer time uverava svoj narod, kako ga ne ispušta iz vida. Stalno su zajedno!

O takvim ljudima, pisao je Andrić u „Znacima kraj puta“, gde na jednom mestu kaže:

„Znatan broj nesporazuma, sukoba i nezgoda u duhovnom životu jednog naroda dolazi otuda, što mnogi nepozvani i nesposobni ljudi osećaju potrebu da brinu narodnu brigu. Da „strepe“ za budućnost naroda, da ga brane od opasnosti koju samo oni vide. To su ljudi koji veliku i nezajažljivu sujetu svoje sitne i uske ličnosti, prenose na opšti plan, u jalovoj nadi da bi je tu mogli zadovoljiti. A sa njom prenose i svoje kratke mere i bedne račune. Od takvih, duhom malih ljudi, postaju često veliki gonioci novih istina i mučitelji ljudi“.

Šta se može? Narod, onih 50% koji su izašli na izbore, glasali su ga i sad ima da ga trpe i trpe ga, i on se njima služi. I on i onaj čopor koje je proizveo u ministre, oko njega. Gora situacija nije se mogla zamisliti. I njom se bez ograničenja i prigovora, koristi zapadna alijansa. Što god zažele to se i sprovede.

Eto, oko te zloglasne engleske Rezolucije. U pogledu obeležavanja 20. godišnjice izmišljenog genocida. Naravno, to i nije samo engleska, već i američka i nemačka Rezolucija, i svih onih koji su u tom navodnom genocidu učestvovali.

Dok je Nikolić pisao Putinu moleći ga da Rusija glasa u Savetu Bezbednosti protiv te Rezolucije i time je onemogući, dotle se Vučić ovde nećka: te neće, pa hoće, pa ići će ako Srbija odluči da ide (!), te neće ići, i kad je došlo blizu do Merkel, on noć pre njenog dolaska, zakazuje hitan sastanak Vlade, koja, naravno, jednoglasno odlučuje da ide, i tako se spase od prebacicanja da mu je Merkel naredila da ide.

I najzad, došao je taj 11.juli, i Vučić sa tri džipa stiže pred Potočare, i pošto je obaveljen ceremonijal, između ostalog pošto ga je predsednica „Majki Srebrenice“, zagrlila i poljubila i zakačila mu cvet na rever, koji će on,
ali svoj, staviti na spomenik, obrušio se napad na njega, za koji je on, još pri polasku, bio spreman, i zbog koga je i došao i koji je jedva dočekao, iskreno rečeno. Jer on se uvek i na svakom mestu bavi predizbornom kampanjom..

Sad nastaju interpretacije.

Doduše, bile su TV ekipe, i moglo se lepo sve natenane snimiti, ali nije se snimilo. To jest, ako je snimljeno, činilo se to raštrkano i ne koncentrisano na sam „objekat događanja“, nije čak ni snimljen ili bar nije došlo do publike, beg Vučića i njegove pratnje, uzbrdo, do džipova. Tek, naveliko se pričalo da je bilo kamenovanja, pa čak i cipelovanja, da ga jedan kamen pogodio u glavu i polomio mu naočare, al posle se čulo da je naočare oborio jedan od telohranitelja, svojom tašnom kojom je štitio Vučićevu glavu. Nigde policije BiH, ni uniformisane, ni u civilu… Kao da se čekao završno uspešni finale, koji je, na sramotu napadača, izostao.

Kažemo na – sramotu napadača, jer se posle svega naveliko pisalo, i po Evropi i Zapadu, da je to bio atentat na život srpskog premijera! Međutim, ako ih je bilo, kako se sad tvrdi 20 koji su kidisali na premijera, čak da se na TV snimku videle nabrekle žile na njihovim vratovima, što bi značilo da su krajnjom snagom bacali rečeno kamenje… teško je pretpostaviti da su te delije bili takvi diletanti, da je samo jedan njihov kamen pogodio Vučića! A kud su otišli ostali, kad ne pogodiše ni Vučićevu sekretaricu, nit i jednog njegovog telohranitelja, koji su mašući tašnama i otvorenim kišobranima, štitili premijera..

Pa čak i kad se prizna da je taj jedan kamen pogodio premijera u glavu, i tad je teško prihvatiti da je taj udarac bio bezopasan i neranjiv, pogotovu kad se uzme u obzir kakvom je silinom bačen.
Uz to, rečeno je kako je kamen razbio premijerove naočare, ali šta je sa staklom naočara, ono je moralo, bar jedan njegov delić, dospeti i u oči!

Međutim, ni te slomljene naočare nisu pozirale kamerama, i tako je sav taj kriminalni skandal bio više opisivan, nego što je pokazan i dokazan, svejedno što se on zbilja desio, ali izgleda više kao pretnja i demonstracija, a manje kao ubojiti događaj.

Ipak, nekoliko su novina dobile naslovnu stranu! Jedne su se čak dosetile pa napisale da je celom napadu rukovodio Orićev sin! Ako je to istina, teško tom sinu, jer je osramotio slavnog i ubojitog oca, jednim takvim diletantskim nastupom, bez očekivanog i planiranog rezultata.

Na svečanoj komemoraciji bili su i lični Obamini izaslanici. Bivši predsednik Klinton i bivši državni sekretar Olbrajt, dakle oni koji su bili glavni uzročnici rata u Bosni. Kliton je i govorio i dva puta pohvalio Vučića, za koju je pohvalu, tokom TV prenosa, spikerka Edin Bećirović rekla, da je u najmanju ruku bila nepristojna, i time jasno naznačila šta misli o Vučićevoj mirotvornoj misiji, podsećajući TV gledaoce na njegovo, kako oni kažu i još uvek govore, „ratnohuškačke“ nastupe tokom njegove radikalske ere.

Znano je već da je Vučić u Potočarama, odmah posle napada, izjavio da njegova ruka mirenja i dalje ostaje ispružena prema prijateljima Bošnjacima. Šta više, pozvao je Srbe „da ponosna i uzdignuta čela koračaju, onako kako sam i ja danas činio u Potočarama, odajujući počast žrtvama, da nikad i nigde ne pokažu mržnju prema našim komšijama i prijateljima Bošnjacima, da niko ne digne ruku na njih, jer sa njima moramo da živimo u budućnosti, i oni će tu podignutu ruku pomirenja prihvatiti. Dosta je bilo mržnje i besa. Pozvao sam Bakira da dođe u Beograd. Dočekaćemo ga u narodnoj nošnji, sa pogačom i solju. Dostojanstveno!“
Fantazija!

Teško je reći da ovo govori čovek čiste svesti i čiste savesti! I slobodne volje. Pogotovu kad se uzme u obzir da je Kirbi izjavio, da još ima nade da će Vučić otići u Potočare.

Da bi proevropska stvar bila čista, pre nego što je otišao u Srebrenicu, Vučić se javio telefonom engleskom ministru inostranih dela da mu kaže „Moja je obaveza da idem u Srebrenicu. Ne kao premijer, već kao čovek koji je obećavao muslimanima pomirenje“.

Naravno, to je i posledica jednog opterećenja, glib prošlosti iz kog nikako da izađe, jer gde god ode uvek se nađe neko u javnosti da ga podseti na tu njegovu političku prošlost I umesto da se njom ponosi, jer je bio na pravoj srpskoj strani, on želi da je se reši, kako bi se održao na vlasti.

Jednom rečju, vlast ga je progutala!

U času kad se spasao od napada, kad je na brdu iznad Potočara, stigao do džipa, umesto da krene putem kojim je došao, kraj Bratunca, i da se zaustavi na tamošnjem groblju i oda počast pobijenim Srbima i Srpkinjama i njihovoj deci, čime bi se oprao pred celim srpskim narodom, on je naredio da se ide drugim, okolnim putem, do Beograda i do Nemanjine 11, gde ga je čekao čopor njegovih ministara za vanrednu sednicu Vlade, kako bi ih obavestio šta se zbilo, to jest da je sve počelo iz Srbije. „Naime grupa navijača jednog fudbalskog kluba iz Srbije (N. Pazar), počela je organizovano da uzvikuje pogrde, a onda sam položio cvet na spomenik, kad su sa svih strana krenuli uzvici „Četniče, idi kući!“ Treba reći da navijačka grupa iz Srbije tada nije direktno učestvovala“ itd. itd..itd… da bi na kraju rekao kako Vlada Srbije želi da „živimo zajedno sa Bošnjacima, da zajedno radimo i da počnemo da verujemo jedni drugima… “ Što se vekovima nije desilo, niti će se ikada desiti.

Ipak, nama je sve to zajedništvo u življenju, kao ideja, vrlo sumnjivo. Jer mi Srbi, u Srbiji, kojima su te reči upućene, nemamo granicu sa federacijom BiH, koju bismo stekli tek kad bi se Republika Srpska ukinukla i utopila u BiH, što se engleskom Rezolucijom – koju su usvojili i Evropski parlamenat i američki Predstavnički dom –, i predviđa.!

Tek, svim ovim, neki su, uobičajeni glasnogovornici iz Vlade, dobili šansu da se opet podastru Vučiću.

Zorana Mihajlović: „Napad na Vučića pokušaj je zaustavljanja pomirenja. Napad na evropsku budućnost građana Srbije“?!

Dačić: „Napad na Vučića, napad na Srbiju! Napad na politiku mira!“

Vulin: „Vučića su želeli mrtvog!“…

Bog zna koliko će dana biti prežvakavana ova srebrenička epizoda, čak i ako iskrsne neka nova. Pogubnija po nas.
Biće da se ona krije u navali migranata, kojih su se rešili ili rešavaju Bugari, Makedonci, Albanci, Rumuni, dok im Mađari vojskom dižu ogradu. Jedino se Srbija time ne bavi, čak i po cenu banktrota!

Odista, dok je nekoliko dana ranije, u Vrnjcima i na Oplencu, tvrdio da je Srbija „daleko od bankrota, bićemo finansijski zdrava zemlja“, već 19. jula, uobičajenog, smrknutog lica na TV, „upozorava da je bankrot moguć zbog – migranata“.

Koga on to upozorava?

Zar nije mogao da time samog sebe upozori, po ugledu na susede, da je migrante nužno upućivati na put u Evropu, a ne da im čak u Preševu organizuje prihvatni centar, da se u njemu nastane, na račun srpskog budžeta!

Mi ne sumnjamo, da je premijer, da bi se omilio Evropi, pristao na takav „aranžman“, čak verujemo da je to bio glavni cilj posete Merkelove, kako bi otklonila tu najezdu od Nemačke i njenog budžeta!

I kome se Vučić sad to žali da naš budžet ne može da izdrži tu navalu, zar narodu, koji nema ni posla, ni para da se ishrani?

Umesto da prizna svoju neodgovornost, da bar kaže da je to još jedan uslov za ulazak u Evropu; on, krajnje suludo,, izražava nadu „da će se građani Srbije korektno odnositi prema migrantima, koji beže od rata u potrazi za boljim životom“.

A gde Srbi da ga nađu?

Tolstoj je u svom „Dnevniku“, 27. juna 1910, četiri i po meseca pred smrt, zapisao :

„Ludi, uvek lakše od zdravih, postižu svoje ciljeve, jer za njih nema moralnih prepreka, ni stida, ni pravičnosti, ni savesti, pa čak ni straha.“

Ko zna da li se ove Tolstojeve misli mogu odnositi i na našeg premijera, ali biće da se daleko više odnose na naš narod, koji nije u stanju da oceni, ko ga i gde vodi, u kakvu provaliliju, radi sopstvene promocije. Jer, ma šta da se desi i dešava narodu, on ostaje na vrhu i tamo će ostati u onom blagostanju koje je za taj i takav položaj predviđeno.

U opštem metežu, koji, ako se ne vidi, sa njim se po medijima barata, javili su se neki blagotvorni znaci, koji ukazuju na to da ima još aktivnih Srba.

Među prvima, direktorka „Oksford centra“, prof. dr Jelena Radojković, koja se obratila pismom britanskom ambasadoru, povodom Engleskog predloga Rezolucije o Srebrnici, podsećajući ga, u uvodu pisma, „Vaša zemlja nema moralno pravo i kredibilitet da bude Judge und the Jury, koliko je genocida i otimanja nacionalnih dobara učinjeno u ime i na račun V. Britanije, na svih 5 kontinenata, gde se broj žrtava meri na stotine miliona.

Dalje, profesorka precizno, po tačkama, opovrgava tu Rezoluciju

„1. Žrtve stradale u građ. ratu u Srebrenici, nisu bile žene i deca, već naoružani vojno sposobni muškarci, što u osnovi diskvalifikuje termin genocid.

2. Broj žrtava nikad nije utvrđen. 2006 rečeno je 1.180, da bi 2014 taj broj bio 6.400, a ove godine došlo se do broja 8.000! Koliko će žrztava biti 2020?

3. Ceo nemio događaj odvijao se u zaštićenoj zoni UN, koja je podrazumevala demilitarizaciju.

4. Poznato je da su po ulasku srpskih snaga u Srebrenicu, evakuisani žene i deca na muslimansku teritoriju. Apsolutno je nejasno kako su se u toj demilitarizovanoj zoni iznenada zatekli naoružani vojnici Nasera Orića?

5. Veliki broj svetskih i srpskih analitičara tvrdi da je ceo događaj u Srebrenici bio namerno insceniran, kako bi se stvorio povod za bombardovanje Srba od NATO aviona, bez odobrenja Saveta Bezbednosti.

6. Paradoksalno je da se pravi genocid nad 3.500 srpskih civila u toj istoj Srebrenici, ne samo ne podvodi pod genocid, nego se ne spominje ni kao ratni zločin. Da ne govorimo o ostalim stradanjima srpskih civila širom bivše Jugoslavije, ubijani od strane Albanaca, Mudžahedina, hrvatsko-američke vojske i savezničko bombardovanje Srbije“.

Ko god je malo obrazovan i u isto vreme nacionalno svestan, mora pomisliti kako je moguće da jedno ovakvo pismo Vlada Srbije nije preuzela kao svoj zvanični stav i to ne samo zato što ona nije sposobna da ga sastavi, već najpre kao ona koja hoće da predstavlja Srbiju, zvanično i zakonski.

Srećom, pismo prof. Radojković su neke novine, ali ne i „Politika“!, objavile, pa i portal „Intermagazin“, kojima su svi oni koji su ga blagodareći njima, pročitali, blagodarni, kao i samoj profesorki, koja je pokazala da i među pravom intelektualnom elitom ima još aktivnih Srba.

Lošije sreće bila je grupa od 35 srpskih intelektualaca, možda i zato što su svoj tekst nazvali „Apel srpskih intelektualaca“, jer ga sem portala „Pravde“, niko drugi nije objavio, pa se tako nije ni znalo da se tim Apelom pozivaju intelektualci da 11.jula dođu pred Skupštinu, i, naravno, niko se nije ni pojaio.

Za nas je važno da se oko prof. Čavoškog, svojim potpisima na Apelu pojavio čitav buket visokih inteklektualaca, onih koji čine njenu elitu, i gajimo žarku nadu da će se ta skupina održati i proširivati, nalazeći načine da rašire glas o sebi i svojim srpskim namerama.

Ipak, nek se čuje bar nešto od tog „Apela“:

„Slučaj Srebrenice jedno je od ključnih pitanja na kome će se u pristupnom evropskom purgatorijumu (čistilištu) proveravati stepen srpskog samooptuživanja, samoodricanja, samoponiženja.

Cilj konačnog utamničenja Srbije i uništenja Republike Srpske.

Naši „evropski prijatelji“, po ko zna koji put, pokazali su svoje pravo lice i šta misle i žele srpskom narodu.
Sada je još ostalo na nama Srbima, da ovih dana pokažemo ko smo i šta smo.

Da li ćemo kao stari evropski hrišćanski narod časno i uspravno stajati pred silom i nepravdom ovog sveta?
Bože spasi Srbiju od evropskih prijatelja i faustovskih ugovora sa EU!“

Pojavio se još jedan aktivni Srbin, koji je učinio ono što je trebalo tzv, srpska Vlada da učini. Ali ona ništa ne čini, već i zato što nije srpska, već hoće silom udvorišta da bude evropska.

Doduše, Miodrag Linta, predsednik Saveza srpskih izbeglica, koji se i ranije pojavljivao svojim traženjima, ali i jednim nesmotrenim i naivnim pristankom, da podrži SNS na izborima, sa najmanje 100 hiljada glasova, uz lažna obećanja, boljeg i brižnijeg života izbeglica.

Ovog puta Linta se pojavio apelom upućenom gostujućem predsedniku Evropskog parlamenta, Šulcu, kog su okupili molbama i Nikolić i Vučić da učini ono što on kao predsedavajući EP može da učini, za ubrzanje prijema Srbije u EU.

Naravno, uzaludno.

Srbija nikad neće biti primljena u EU, jer su tri glavna njena eksponenta, SAD, Nemačka i Engleska, uvek i u svakoj prilici bili na suprotnoj strani, iako su se srpski izdajnici od 5. oktobra zavaravali i činili sve što su mogli najgore po srpske nacionalne i državne interese.

Međutim, Linta se obratio Šulcu posve drugačije, apelujući na njega da podrži inicijativu Saveza srpskih izbeglica, time što će EP usvojiti njihovu Rezoluciju, kojom bi se osudili zločini hrvatskih oružanih snaga, potpomognutih američkim, nad srpskim civilima i zarobljenicima u akciji tzv. „Oluja“, kada su 5. avgustra 1995. za „24 sata proterali iz Kninske krajine 250.000 Srba, uz 930 do sada sahranjenih i 922 koji se vode kao nestali“.
Umesto da taj stav Saveza srpskih izbeglica bude i stav zvaničnih srpskih vlasti, premijer i predsednik SNS–a izjavio je:

„Vreme je da se smire strasti iz prošlosti.“

Valjda će Linta i sam Savez ovo zapamtiti, i na budućim izborima potražiti poštenije i iskrenije partnere.

I tako smo u ovim danima koji su obeležavali uzburkanost atmosfere oko Srebrenice, došli do blagoslovene vanpartijske, čiste srpske inicijative, koja je potvrdila da još ima srpskih aktivista, sa nadom i željom da se taj broj i takve aktivnosti umnože, na čistooj srpskoj, nacionalnoj osnovi.

Desilo se da se u isto vreme pojavio jedan intervju, stranog čoveka koji je umeo da se pokaže da je naš stvarni prijatelj. Iz tog intervjua uzeli smo i naslov ovom našem tekstu, čije reči nam mnogo i sudbinski kazuju.

Reč je o Rusu, Leonidu Rešetnjikovu, direktoru Ruskog instituta za strateška istraživanja. Dakle, o čoveku koji sa tog položaja ima šta da kaže, i to je već na početku rekao: „Mapa Balkana je privremen, jer su granice veštačke“. A odmah potom „Zapad se neće smiriti, sve dok Srbija pokatuje i mali elemenat samostalnosti. A smiriće se kad je podele, što u suštini žele i sa Rusijom, samo što smo mi isuviše veliki, da bi u tome uspeli.“

Čitajući taj intervju u „Novostima“ sve vreme smo mislili ko je savetnik i naredbodavac današnjoj Vladi, i šta im oni mogu reći, savetovati i narediti. i šta čeka u Vučićevoj budućnosti, o kojoj on neprestano drobi, našu decu. To su kriminalne i nezaobilazne stvari ali on, po Tolstoju, nema strah da ih saopšti, pa tako da mu je Merkelova rekla da je „na nama da se ponašamo najodgovornije u pogledu Srebrenice, da ne treba da ulazimo u sukobe, da moramo da istrpimo i poneku uvredu, po neku tešku reč, jer je to dobro za naš narod, za našu zemlju, a dobro je i za druge koje želimo za prijatelje! Njen dolazak velika je čast, veliki dan za Srbiju a za mene lično najvažniji dan u dosadšnjoj političkoj karijeri. Nemačka i danas vodi brigu o Srbiji i mi smo joj na tome zahvalni!“

U ovim otužnim i tragičnim trabunjanjima nije izostao ni Nikolić, uveravajući Merkelovu da je „Srbija iskreni i otvoreni partner Nemačke“.

Vučić se hvali da ima samo dva nemačka savetnika, za koje očigledno samo on zna. Naravno, uz Kirbija, koji je više naredbodavac no savetnik.

I u takvom odnosu stvari, ruski direktor nam otvoreno kaže: „Mi branimo interese srpskog naroda do one granice do koje ih srpski narod i sam brani. Ako ih ne bude branio, to nećemo raditi ni mi!“

Pošto srpski narod nije u poziciji da bilo šta brani, jer on, takoreći, i ne postoji, Rešetnjikov nam je otvoreno rekao da ćemo ostati usamljeni i napušteni..

„Kako je nesumnjivo da su oni koji su na vlasti, pod američkim uticajem, vidi se da je Srbija prinuđena na kompromise i na odstupanja. Pogotoivu što Amerikanci dobro znaju da je više od 50% srpskog naroda orijentisano prema Rusiji.

Zapad je stvorio pseudodržavu na Kosovu, što je urađeno da bi se Srbija oslabila. Rizikujući da to prihvati, Srbija bi sela u voz koji juri u provaliju.“

Mi smo već mnogo puta pisali p tome kako Vučić-Nikolić hrle Zapadu u strahu da im se on ne osveti, kao Šešelju.
Da ih je upravo obećanje da će biti do krajnosti poslušni, što su i bili, čak i više od onoga što je od njih traženo, oni su se vezali za Zapad, za EU, koja nema cenu i dvoumljenje.
Rešetnjikov to ne prihvata ili ne shvata.

„Uopšte ne razumem težnju da se po svaku cenu uđe u EU i sada kada je ona u dubokoj krizi.

Pitanje je odgovornosti prosvećenih ljudi u svakoj naciji da na to ukažu.“

U pogledu pretnji islamista, koje nam, sa raznih strana upuđuju, Rešetnjikov kaže da su one realne, mada islamska država ima druge prioritete, tamo gde ratuje. Srbija im u ovom času nije toliko bitna. Neko ih je, međutim, sigurno usmerio i rekao im – uputite tamo neku pretnju, to nam odgovara“

I na kraju, da se poslužimo još jednom Andrićem

„Nikad boljih vremena, ni podesnijeg tla za obmanu i samoobmanu!“

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *