Srbija i Transjadranski gasovod

Srbija i Transjadranski gasovod

15 avgusta 2014

prorokovic-L2Piše: Dušan Proroković

U saopštenju za javnost Nove demokratske stranke, a povodom sastanka predsednika partije Borisa Tadića sa predsednikom Azerbejdžana Ilhamom Alijevim 7. avgusta u Bakuu, navodi se kako je tokom ovogsusreta razgovarano o izgradnji Transjadranskog gasovoda te daje ovo „velika šansa za čitav region Jugoistočne Evrope. Taj gasovod svim zemljama Balkana obezbeđuje potpunu diverzifikaciju snabdevanja gasom i otvara perspektive za razvoj konkurentske industrijske proizvodnje.“ Tadić je još i istakao da Srbija, posle priključivanja Južnom toku „ima priliku da se priključi još jednom gasovodu.“

Najpre, vrlo neobično deluje to što se predsednik jedne države, u kojoj se itekako drži do protokola, sreo sa predsednikom male opozicione partije iz druge zemlje. Poslednji put su ovakvi susreti održavani kada je trebalo rušiti Miloševića, pa su se lideri malih opozicionih stranaka rastrčali po Evropi. Sada nije takav slučaj. Šta može Nova demokratska stranka da pomogne Ilhamu Alijevu i interesima Azerbejdžana? Boris Tadić verovatno nije pozvan u Baku zato što je na čelu Nove demokratske stranke, već zato što je bivši predsednik Srbije.E sada, da smo normalna država, bivši predsednik bi svakako našao svoje mesto u političkom sistemu i pomagao ostvarivanju određenih spoljnopolitičkih ciljeva države na čijem je čelu bio. U tom slučaju ne bi mu trebala politička partija, već bi on snagom autoriteta zauzeo određeno mesto u javnosti i političkom životu. Ali, pošto smo daleko od svake normalnosti, dešava nam se i da trenutna vlast udara u klin, a bivši predsednik u ploču. Tako bivši predsednik koristi svoj autoritet kako bi lobirao za projekat koji nema nikakve veze sa interesima Srbije. Taj projekat ima veze sa interesima Azerbejdžana, ali se po ovom pitanju oni uopšte ne poklapaju sa interesima Srbije. Čak naprotiv!

U pomenutom saopštenju za javnost Nove demokratske stranke je sve sporno, osim nerazumljivog dela o „otvaranju perspektiva za razvoj konkurentske industrijske proizvodnje“. Šta ovo znači? Da danas nemamo gas, pa će nam Transjadranski gasovod obezbediti neophodan resurs? Da do sada nismo mogli da razvijamo industrijsku proizvodnju? Ili da nismo mogli da organizujemo konkurentsku industrijsku proizvodnju? Ali, da se vratimo na ključne teze da je ovo „velika šansa za čitav region Jugoistočne Evrope“, da nam se omogućava „diverzifikacija“ i da imamo priliku da se „priključimo još jednom gasovodu“.

„Transjadranski gasovod“ bi se protezao na 870 kilometara od grčko-turske granice na severoistoku, preko severne Grčke i južne Albanije, potom dnom Jadranskog mora do južne Italije. Na grčko-turskoj granici bi bio povezan sa „Transanadolskim gasovodom“, koji treba da bude završen do 2018. godine, a u početku će se njime do „Tranjadranskog gasovoda“ dovoditi oko 16 milijardi kubnih metara gasa godišnje. Prema novim planovima, jedan krak bi se odvajao duž jadranske obale od Albanije, preko Crne Gore do Hrvatske.

Transjadranski gasovod je zamena za propali projekat Nabuko, politički sponzori ovog projekta su SAD i njegov strateški značaj je da se smanji zavisnost Evrope od ruskog gasa. Međutim, (geo)političke želje SAD su jedno, a realnost nešto drugo. Sve procene zapadnih analitičara nam govore da se i u slučaju „Transjadranskog gasovoda“ postavlja isto pitanje kao i sa „NABUKO“-om, jer postoji „stalna zabrinutost u vezi gasa iz Azerbejdžana kao alternative osnovnim rezervama iz Rusije-što je deo napora EU usmerenog ka većoj energetskoj promeni-jeste da li su količine iz Azerbejdžana same po sebi dovoljne“.Inače, u pomenutim analizama se već dugo licitira sa kolikim rezervama raspolaže Azerbejdžan, odnosno koliko se gasa može eksploatisati u nalazištu Šah-Deniz. Uz to, Azrebejdžan je već uključen u nekoliko velikih energetskih aranžmana sa Rusijom i Turskom i, ukoliko se ispostavi da su procenjene količine bliže donjoj granici, sve su prilike da bi morao iz nekih od njih da se delimično povuče, kako bi servisirao potrebe Transjadranskog gasovoda, što bi mu donelo štete koliko i koristi. Sa druge strane, čak i da su procene o gornjoj granici rezervi tačne, kapacitet Transjadranskog gasovoda bi bio na početku četiri puta manji od kapaciteta Južnog toka (16 naspram 63 milijarde metara kubnih godišnje; uz to, Južni tok će postepeno povećavati kapacitet kako bude rasla tražnja).

Što se štete i koristi za Srbiju tiče, u ovom trenutku potezati pitanje učešća u Transjadranskom gasovodu je štetno. I pored „velike buke“ i „bombastičnih najava“, što je već bio slučaj i oko gasovoda NABUKO, Transjadranski gasovod je „mačka u džaku“. A potenciranjem pitanja našeg učešća samo bi izazvali podozrenje Rusije, jer Moskva ceo taj projekat gleda kao na pokušaj „miniranja“ Južnog toka. Dakle, Srbija bi trebalo da u najnepovoljnijem mogućem scenariju odustane od četiri puta većeg gasovoda koji prolaze preko njene teritorije, za onaj manji, koji je zaobilazi!? Verovati da možemo biti učesnici u oba projekta, ovakvi kakvi jesmo, u nenormalnim okolnostima i u trenutku početka energetsko-ekonomskog rata između SAD i Rusije je naivno. Ali, čak i da je tako nešto ostvarljivo, treba pogledati šta Srbija postiže priključivanjem na Transjadranski gasovod? Naše priključivanje bi moglo da se realizuje iz tri pravca: preko Makedonije, pa bujanovačko-preševskom kotlinom dalje ka centralnoj Srbiji; preko Albanije i KiM ka centralnoj Srbiji; ili preko Crne Gore i Raške oblasti. Ovo poslednje deluje još i najbolje, mada je najmanje verovatno. O prva dva ne treba ni trošiti puno reči, jer bi snabdevanje Srbije gasom zavisilo od raspoloženja Albanaca. Bilo onih u Makedoniji ili na jugu centralne Srbije, bilo onih na Kosovu i Metohiji. Ali, glavna pretnja po interese Srbije jeste što bi izgubili mogućnost da prodajemo gas u Makedoniji, Crnoj Gori i na Kosovu i Metohiji, cevovodima regiponalnog značaja koji bi se odvajali od Južnog toka. Umesto da mi drugima prodajemo gas i ostvarujemo profit, sada bi ga od njih kupovali!

Na kraju, nešto i o „diverzifikaciji“. Nesumnjivo, ona je potrebna i korisna. Međutim, diverzifikacija treba da se tiče svih oblasti, ne samo energetike. Nažalost, polje energetike je ostalo jedino kroz koje možemo da napravimo kakav takav balans uticaja i interesa spoljnih faktora i otvorimo sebi manevarski prostor za spoljnopolitičke akcije. Bez ruskog uticaja u sektoru energetike, Srbija bi bila puka zapadna kolonija, zavisna i politički i ekonomski i energetski. Zbog toga je važnost Južnog toka još veća. A zbog svega navedenog, treba se potpuno usredsrediti na njegovu realizaciju. Otvarati pitanje učešća u Transjadranskom gasovodu u ovom trenutku je čisti avanturizam, koji samo može da nam šteti.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. s@Ša says:

    Boris T. uopšte nije naivan lik kako što to izgleda a ponajmanje je osoba koja sama odlučuje o svojim postupcima,iza ove posjete vjerovatno stoje Tadićevi šefovi iz Brisela i Vašingtona koji na ovaj način u srpskoj javnosti pokušavaju da proguraju alternativu J.T ali iskreno ne bih se iznenadio ni da su za ovu posjetu znale i nove vlasti jer po svemu sudeći ni oni nisu toliko daleko od Tadićevih šefova (ako nisu i bliže u pojedinim segmentima)te da se i oni na neki način pokušavaju ograditi od Moskve i JT,u glavno iza svega sigurno stoje Brisel i Vašington a njima ne vjerujem ni kad darove nose!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *