Srbija između evrofanatizma i političke neutralnosti

Srbija između evrofanatizma i političke neutralnosti

23 септембра 2013

Vojislav-Kostunica--1Piše: Vojislav Koštunica

Ideja o političkoj neutralnosti Srbije je prirodna, razložna, umerena i nadasve u skladu sa veličinom i snagom Srbije, kao i sa njenom istorijom i tradicijom. S druge strane, ideja o članstvu Srbije u Evropskoj uniji i NATO je radikalna, ekstremna i suprotna srpskim državnim, nacionalnim i ekonomskim interesima, kao i državotvornoj tradiciji Srbije. Svoje pravo lice Evropska unija je pokazala Srbiji 2008. godine. Pravi cilj i interes Evropske unije kada je u pitanju Srbija obelodanjen je 2008. godine sa protivpravnim proglašenjem nezavisnosti Kosova, koje je Evropska unija pripremala, a zatim i podržala. NATO je svoj pravi i jedini cilj i interes još ranije i bezobzirnije demonstrirao prilikom agresije naSrbiju 1999. godine. Tako da je više nego belodano da Evropska unija i NATO žele da rasparčaju i obezliče Srbiju, pri čemu je Kosovo je u ovom trenutku njihova glavna meta.

Zato se i postavlja pitanje kako je bilo moguće da se u osnovi jedna ekstremna i destruktivna ideja zapadnih sila o razbijanju Srbije, umotana u priču o tobožnjim blagodetima evropskih integracija, postane dominantna politička opcija u Srbiji. Dakle, kako je bilo moguće da se jedna takva ideja u Srbiji prikazuje kao napredna, moderna i saglasna dugoročnim interesima zemlje. Odnosno, kako je moguće da umerenu i razumnu ideja o političkoj neutralnosti Srbije u Skupštini Srbije zastupa dvadeset i jedan poslanik Demokratske stranke Srbije dok su, uz nekoliko časnih izuzetaka, svi ostali poslanici iskreno ili iz oportunističkih razloga postali otvoreni pobornici evrofanatizma.

Objektivna analiza zbog čega je došlo do fetišizacije Evropske unije u Srbiji mora pre svega da razotkrije pravu strategiju Evropske unije prema Srbiji. Pri tome, naravno, ne smemo da zaboravimo da je Evropska unija velika politička i ekonomska sila, koja je početkom 2000. godine predstavljala primamljivu i privlačnu snagu za sve evropske države, pa i za Srbiju. Nažalost, iza te privlačnosti krio se tajni plan Evropske unije da otme Kosovo od Srbije. Evropska unija je u doslovnom smislu zloupotrebila poverenje Srbije. Velika većina građana bila je u Srbiji za Evropsku uniju, jer je EU prikrivala svoju nameru da od naše južne pokrajine pravi lažnu državu. Pitanje je kakva bi bila sudbina ideje o Evropskoj uniji u Srbiji, da je Evropska unija odmah posle 2000. godine umesto slatkorečive, u osnovi obmanama obojene retorike odmah saopštila šta je zapravo njen pravi cilj.

UDAR EU NA SRBIJU I DSS

Evropska unija godinama se prikazivala u svom lažnom svetlu kao jedna dobronamerna organizacija koja Srbiji nudi samo ono što je u njenom najboljem interesu. Ta prikrivena dugogodišnja politika Evropske unije ostavila je dubok trag u Srbiji. Namnožavale su se parazitske organizacije koje su dobijale sredstva od EU da neumorno ponavljaju bajku o tobožnjem evropskom raju. Ne treba ni potceniti prirodnu želju naroda da Srbija konačno postane normalna država, posle tolikih ratova i sukoba koje smo imali sa zapadnim svetom. Znajući sve to Brisel je hladnokrvno pripremao svoj žestoki i dugoročni udar na Srbiju, sa ciljem da otme teritoriju bez koje je nazamislivo postojanje Srbije onakvom kakvom je kroz istoriju znamo.

Kada je Evropska unija procenila da je došao pravi trenutak, a to je bilo početkom 2008. godine, pokazala je svoje pravo lice i „kordinisanom akcijom“ sa SAD postala je pokrovitelj protivzakonitog i jednostranog priznanja lažne države Kosovo. Kao nadoknadu za otimanje Kosova Evopska unija je spremila dobro poznatu šargarepu za Srbiju u vidu potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a nešto kasnije i kroz ukidanje viza.

Sve to je pratila žestoka kampanja kako Demokratska stranka Srbije protivljenjem evropskim integracijama zapravo hoće samoizolaciju Srbije, i kako je politika DSS ekstremna, opasna i ratnohuškača. Potom je usledio drugi talas kampanje protiv DSS sa ciljem da se stranka kriminaluzuje. Omiljene teme ove bezobzirne i surove kampanje bile su da je DSS kao ekstremistička stranka sklona da se nasilničkim putem domogne vlasti, da je teroristička organizacija koja pali ambasade u Beogradu i da je mafijaška organizacija specijalizovana za pljačke baš na Kosovu i u Kolubari, koja je povrh svega simbol pobede 5. oktobra.

Pored ovog opšteg napada na DSS pokretane su akcije da se smeni predsednik stranke i ljudi koji su poneli najteži teret u borbi protiv namere Evropske unije da otme Kosovo, o čemu više nego dokumentovano svedoče Vikiliksove depeše. Sve je to trebalo da omogući da DSS kao reformisana, proevropska stranka zakorači u svetlu evropsku budućnost. „Sve glavne stranke su sada na istom putu“, slavodobitno je govorio jedan zapadni ambasador u Beogradu, nesumnjivo u skladu sa novim postmodernim shvatanjem političkog pluralizma. Ovaj plan nije uspeo pre svega zato što je DSS stranka mnogo otpornija, sačinjena od mnogo tvrđeg materijala nego što je to onima koji su smišljali ovaj plan izgledalo.

Ovde treba dodati još jednu važnu stvar koja je omogućila sadašnji uspeh ideje o Evropskoj uniji u Srbiji. Radi se o podeli u Srpske radikalne stranke i pravljenju Srpske napredne stranke koja je od nacionalnog zauzela evrounijatski politički kurs. Kada se najveća stranka u zemlji, koja je bila izrazito nacionalna, razbije i od nje nastane SNS sa potpuno novom proevropskom orijentacijom, onda je to itekako snažan udar na stranački sistem i politički život u Srbiji.

Naravno, samo se po sebi postavlja pitanje odgovornosti DSS, koja je tada bila na čelu vlade, za sadašnji rasplet u Srbiji. Zbog čega DSS nije uspela da ubedi građane da je politička neutralnost umerena i razumna ideja, a da evropske integracije posle priznavanja nezavisnosti Kosova predstavljaju nešto što je suštinski protivno interesima Srbije? Ili, zašto DSS nije uspela da pronađe saveznike među političkim strankama za svoju politiku neutralnosti?

ŠTA NAM VALJA ČINITI

Pravi i istinit odgovor glasi da su zapadne sile bile duboko ušle u srpske stranke, srpske medije i među srpske poslovne ljude uoči proglašavanja nezavisnosti Kosovo. Neki političari, vlasnici medija i poslovni ljudi su se iz čistog oportunizma priklonili Evropskoj uniji, neki iz straha, neki zbog ucena, a neki vodeći intelektualci iz iskrene vere da je predaja Kosova i potpuno pozapadnjačenje Srbije u osnovi u nacionalnom interesu zemlje, odnosno da uprkos ogromnoj šteti i svim ucenama prijem u EU omogućava preko potrebnu modernizaciju Srbije. Stranke su tada preko noći menjale svoja najdublja uverenja, odricale se svojih dojučerašnjih programa i počele da slede umesto sopstvene politike politiku i interese zapadnih sila. U toj borbi Demokratska stranka Srbije je možda za sada usamljena, ali i dosledna sebi i svojoj državotvornoj politici.

Šta nam danas valja činiti sa ovim iskustvom koje imamo u odnosima sa Evropskom unijom? Jasno je danas da je Srpska napredna stranka definitivno propustila priliku da ispuni volju naroda i da napusti podaničku politiku prema Zapadu, koju je vodila prethodna vladajuća koalicija. Zapravo SNS želi da bude barjaktar i predvodnik zapadne politike u Srbije i otuda njihov pristanak na briselske sporazume, koje je Demokratska stranka kao izvorno zapadna opcija u Srbiji sprovodila ipak sa više oklevanja. Izvesno je da će SNS nastaviti sa ovakvom antidržavnom i protivustavnom politikom što vodi ka nečemu što bi mogao da bude potpuni državni i ekonomski slom Srbije.

Ono što je ipak u svemu ohrabrujuće jeste da je Evropska unija iz samih temelja uzdrmana i da ona ni izbliza nije sila kakva je bila 2008. godine. Nepoverenje u čudovišnog briselskog Levijatana raste među evropskim narodima kako Evropska unija sve više ugrožava sam demokratski ideal i političke i ekonomske slobode. I u svom najnovijem upozorenju, odnosno manifestu protiv EU, Vaclav Klaus optužuje Brisel da želi da od Evropske unije napravi „kotao naroda“ kao što je bio Sovjetski Savez, da želi da uništi nacionalne države, a time i demokratiju u Evropi. Uostalom, najava da će Britanija raspisati referendum o izlasku iz Evropske unije, odluka Islanda da prekine pregovore sa Evropskom unijom, teška ekonomska kriza koja potresa Grčku i Španiju, govore nedvosmisleno o jednoj novoj realnosti koja je ozbiljno zahvatila Evropsku uniju.

Srbija mora da se sprema za novi početak koji će biti više nego težak kada definitivno kao zemlja udari glavom u zid i vidi da rešenje nije put u Evropsku uniju. Inače, zabludu da je Evropska unija naš pravi i neprikosnoveni cilj mogli bi skupo da platimo, kao što smo skupo i preskupo platili jugoslovensku i komunističku zabludu. Kao stari evropski narod i država ne bi smeli da se posle jugoslovenske i komunističke ideje i zablude i po treći put odreknemo Srbije, ovoga puta zarad članstva u Evropskoj uniji.

Imaćemo novu priliku i nju treba iskoristiti da Srbija proglašavajući političku neutralnost, odbaci po sebe u svakom pogledu ne samo štetan već i poguban put evropskih integracija. Politička neutralnost je ideja koja je primerena Srbiji, koja štiti i čuva njene državne, nacionalne i ekonomske interese. Politička neutralnost nam daje mogućnost da sarađujemo sa svima, a da istovremeno ne budemo ničiji podanik koji će slepo i neznaveno izvršavati tuđe naloge. Naravno, politička neutralnost nije ideja koja se može silom nametnuti Srbiji, već ona može biti usvojena samo ako je posle sveg ispiranja mozga, sve propagande i posle svih obmana prihvati sam narod. U ovom trenutku urušavanja državnih institucija, besmisleno ispraznog nadmetanja stranaka i skoro potpunog medijskog sunovrata, važno je ipak što većina građana Srbije, prema istraživanjima javnog mnjenja, ne vidi svoju budućnost a time i budućnost Srbije u Evropskoj uniji. Dakle većina građana veruje da Srbiji ima života, zapravo jedino ima života izvan Evropske unije.

(Nedeljnik, DSS)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u