Србија не сме да одустане

Srbija ne sme da odustane

8 januara 2017

zeljko-cvijanovic 545

Piše: Željko Cvijanović

1.

Ko bi rekao da će se poruke Ivice Dačića Crnoj Gori i Makedoniji, tek malo jače od rutinskih, otkotrljati niz breg i narasti do mere da otvore još jedan od petooktobarskih tabua? Reč je, naravno, o regionalnoj poziciji Srbije.

Šta je rekao Dačić? Ništa više od toga da bi Srbija mogla u međunarodnim telima da glasa protiv interesa Crne Gore i Makedonije ukoliko one nastave da glasaju protiv interesa Srbije. Reč je dakle o reciprocitetu, starom rutinskom pravilu diplomatskog saobraćaja – kako ti meni, tako i ja tebi, ništa manje, ništa više. Reč je, međutim, o tome da rutinska pravila važe na svakom mestu gde ne važe specijalna. A tamo gde važe spacijalna pravila pominjanje rutinskih izaziva sablazan.

Kako god – bez obzira da li je Dačića na takvu izjavu naterala najava novog proletnjeg glasanja o prijemu Prištine u Unesko (prošle godine Podgorica i Skoplje glasali su protiv Srbije) ili srpski šef diplomatije testira regionalne efekte promene odnosa u svetu – reč o potrebi za diplomatskim reciprocitetom teško da može po sebi biti skandalozna. Skandalozno je, međutim, bilo sve ono što je usledilo posle nje.

2.

Zvanična Podgorica na Dačićevu izjavu nije reagovala, verovatno je razumevajući kao probni balon za koji je još rano da opterećuje odnose dve zemlje. Makedonsko ministarstvo diplomatije reagovalo je uglavnom s merom, dajući do znanja da je svesno da se „zagreva atmosfera za sledeće glasanje za ulazak Kosova u Unesko“ i da političari „ne bi trebalo da ruše prijateljstvo koje postoji između Makedonije i Srbije“. Nije bilo reakcija ni iz Brisela ni iz bilo koje evropske prestonice.

Ali zato su žestoki napadi na Dačića došli iz same Srbije. Najpre su se usijale društvene mreže, da bi LDP Čedomira Jovanovića optužio Dačića da „svesno narušava odnose u regionu i tako izaziva i provocira reakciju zemalja u susedstvu“. Nevladinik Aleksandar Popov, po svoj prilici, verujući da u svetu čije stavove on prevodi na srpski, nema podrške ni za kakav reciprocitet, opisao je Dačićeve reči kao „pretnju“, ali „praznom puškom“. Osim, dodao je, ako Dačić ne očekuje podršku onog sveta čije stavove Popov ne prevodi na srpski. Pa Popov kaže: „Osim ako Srbija ne misli da bi ’veći brat’, a to je u ovom slučaju Rusija, mogao da se obračuna sa onima koji su radili protiv srpskih interesa“.

Pet komesarskih minuta iz partizanskog filma dočekao je Nenad Čanak, koji je zahtevao Dačićevu ostavku zbog desnih skretanja, budući da njegovi „provokatorski i huškački istupi“ predstavljaju „uvrede na račun susednih država i uvode region u stanje ratne psihoze“. Da nema patriotizma bez „antifašizma“ Čanak je ilustrovao rekavši kako je Dačić „primer modernog kvislinga koji bez stida promoviše tuđe interese i još ih predstavlja kao patriotizam“. Žao mi je Dačića, ali njegovi protivnici su o problemu koji je dotakao rekli više od njega, makar da im to i nije bila namera.

3.

Dakle, ako je zahtev za diplomatskim reciprocitetom između Srbije i susednih zemalja „narušavanje odnosa u regionu“, kako kažu čedisti, to će reći da stabilnost regiona čuva dosadašnja praksa – da zemlje Centralnog Balkana na međunarodnoj sceni glasaju protiv Srbije, a da se ona ponaša kao da je to normalno i da, naravno, nikad ne pokuša da uzvrati istom merom. I ta stvar među dosadašnjim međunarodnim mentorima regiona neće biti podržana, pa Dačić puca iz prazne puške, prosvetiteljski nam otvara oči Popov.

Konfiguracija mirnog regiona i dve decenije onoga što on, Popov, koji nad tim mirom bdi već dve decenije, naziva „mirovnim procesom“ počiva na činjenici da nije dobar bilo kakav reciprocitet, nego da se još uvek krhki mir ima graditi tako što njegovu cenu treba da plate Srbi i Srbija. Naravno, to se pokazalo na gomili primera bezočne neravnoteže proteklih godina, od političkih ustupaka koje je Srbija činila susedima, ne dobijajući bilo šta zauzvrat. Tu vrstu ravnoteže, u kojoj stabilnost regiona zavisi od slabljenja Srbije, kako uočavaju i Popov i Čanak, narušava Rusija, čiji potezi od političkih, preko ekonomskih, do vojnih, Srbiju jačaju i tako, avaj, beznadežno destabiluzuju region.

Svako ideološko opravdanje takve regionalne konfiguracije neizostavno svoj razlog pronalazi u srpskoj krivici, i to ne samo za ratove iz 90-tih nego krivici kompletne srpske moderne istorije. Naravno, onaj o čijoj krivici smo se na međunarodnom nivou dogovorili, taj ne samo da ne može da očekuje nikakav reciprocitet u diplomatskim odnosima, već svaki njegov zahtev za tim ima snagu istorijskog revizionizma.

4.

Naravno, od Čede, Popova i Čanka, pouzdanih ljudi koji nikad između stranog interesa i interesa svoje zemlje nisu izabrali da zastupaju ovaj drugi, ne treba očekivati da pod stare dane pogreše prvi put. Činjenica, međutim, da su oni skočili da brane interes Makedonije, Crne Gore ili Hrvatske mnogo srčanije nego i sami zvaničnici ovih zemalja govori mnogo. Naravno, to ne znači da će Skoplje, Podgorica i Zagreb pozdraviti da region nastavi svoj politički saobraćaj u maniru reciprociteta, koji isključuje mantru o srpskoj krivici. Ali znači da najžešći front protiv promene tih odnosa neće biti u regionu već u samoj Srbiji i njenoj petoj koloni.

Promena tih odnosa – koja jeste uslov bez koga ni Srbija ni Srbi neće opstati – svog najvećeg protivnika će u svakom slučaju naći unutar srpskih ološ-elita, u čije ime su ovaj put nastupili njeni najisporfanisaniji i najbestidniji predstavnici. Radi se, međutim, o tome da će svaka ideja o Srbiji koja se bavi svojim poslovima, gde spada i to da se prema drugima ponaša isto onako kako se oni ponašaju prema njoj, postati unutrašnji casus belli.

Taj rat ološ-elite, i sa liberalnoig i sa nacionalnog krila, započele su mnogo pre ovih burnih reakcija na Dačićevu izjavu, razumevajući da vreme prvi put za 20 godina ne radi za njih, i neće prestati da ga intenziviraju. Sa tim elitama na leđima Srbija neće početi da se bavi sobom u kategorijama sopstevnog interesa. Izbegavanje tog rata – u osnovi kulturnog rata – moguće je samo konačnim odustajanjem od tih interesa i neprestanim ugađanjem ološ-elitama. I to će, nažalost, biti prvi izbor Srbije, pre bilo kakvog dizanja nosa iznad vode, pre svih ostalih izbora, koji neće gubiti vreme da stanu pred nju.

(Standard)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Kulak says:

    Čeda,Popov i Čanak su ostavština onog istog tipa i ideologije koja je Srbiji ostavila Biserko,Kandićku i žene u crnom.Apatridi,antisrbi,hrvatski i albanski lobisti.Treba znati ko ti je neprijatelj,da bi se uspešno branio.Znatan broj Srba zbog izluđenosti ideologijama jugoslovenstva i titoizma dugo nije ni znao ko nam je neprijatelj.Srećom,zbog propasti tih ideologija i dolaska mlade srpske generacije,sve bolje znaju.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *