Србија рачуна на руске „Мигове“

Srbija računa na ruske „Migove“

2 marta 2017

Mig-29-3

Srbija računa na proširenje vojno-tehničke saradnje sa Rusijom u različitim oblastima – posebno u vojno-vazduhoplovnoj sferi. To je bio lajt-motiv konferencije za štampu koju su organizovali u Beogradu predstavnici Ministarstva odbrane Srbije.

„U tome, što se nas tiče – mi smo spremni koliko sutra preuzeti avione „MiG-29“, koje nam isporučuje Rusija, kako bi što pre počeo njihov remont i modernizacija“ – izjavio je srpski ministar odbrane Zoran Đorđević. Prema njegovim rečima, sporazum je već pripremljen i sada treba da bude odobreno na najvišem međudržavnom nivou, a srpska strana razmatra tri varijante transporta ruskih lovaca – vojno-transportnim brodom, vojno-transportnim avionom ili posredstvom organizacije samostalnog preleta eskadrile. U poslednjem slučaju, istina, potrebno je dobiti dozvolu tih država preko kojih može biti ostvaren prelet – gde se mogu pojaviti problemi imajući u vidu njihovo članstvo u NATO paktu.

Ovde sama Srbija teži da bude izvoznik oružja na ključna tržišta. Prema podacima nacionalnog ministarstva odbrane, tokom 2016. godine izvoz srpskog oružja iznosio je 484 miliona dolara, a u tekućoj godini vlada namerava da izađe na nivo 510 miliona dolara dobijenih od izvoza oružja. Među osnovnim paketima koje su predložili potencijalni kupci, nalaze se samohodne haubice i rakete 107mm predviđene za korišćenje u pustinjskim uslovima. Urađeni su odgovarajući predlozi, posebno od strane Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Naravno, kvantitativni pokazatelji koje je izneo srpski ministar odbrane, izgledaju veoma skromno. Međutim, u ovom pitanju treba uzeti u obzir sve probleme u novijoj istoriji Srbije – koja je preživela žestoke sankcije, masovna NATO bombardovanja i u kasnijem periodu unutar-političku reorganizaciju i permanentnu finansijsko-ekonomsku krizu. I ta činjenica da danas Srbija pokušava da izađe (ili tačnije – da se vrati) na svetsko tržište oružja i pri tom da obnavlja i razvija saradnju sa Rusijom, jeste veoma indikativna.

Pogotovo što susedi Srbije uopšte nisu ispunjeni pacifističkim raspoloženjem. Namere Hrvatske da na svojoj teritoriji razmesti rakete sposobne da na nišanu drže ceo Balkan (i ne samo Balkan) već je dalo povoda da se govori o pretnji početka široke regionalne trke u naoružanju. Ako ovde dodamo razmeštanje elemenata američke PVO u Rumuniji i aktivnu težnju NATO da u svoje redove uvuče i Crnu Goru (uz punu podršku ovim naporima od strane vladajuće koalicije  te zemlje) – Srbija zaista može da se nađe u vojnom prstenu.

Pored toga, treba uzeti u obzir još jednu okolnost. Ako vodeće države sveta i međunarodne institucije još i uspevaju da podrže međudržavne odnose na Balkanu u stanju određene ravnoteže i čak poboljšanja, to međuetnički i međukonfensionalni problemi u regionu, pomnoženi sa pritokom migranata i terorista iz zemalja Bliskog istoka i Severne Afrike, ne samo da ne slabe, nego se očigledno i zaoštravaju.

U nastaloj situaciji upravo svestrano i uzajamno ugodno političko, vojno-tehničko i trgovačko-ekonomsko uzajamno delovanje sa Rusijom, predstavlja za Srbiju jedan od tih geopolitičkih „sidara“ koji su sposobni da daju čvrstinu srpskom državnom brodu. A drugo takvo „sidro“ objektivno predstavlja transformacija (a možda i oštri obrt) spoljnopolitičkih prioriteta nove administracije SAD. U tom planu potpuno je moguće saglasiti se sa mišljenjem srpskog analitičara Dragomira Anđelkvića, koji je osetio na Balkanu „zadah velikih promena“, podvlačeći da novi američki predsednik Donald Tramp „ne namerava da uvodi „hladni rat“ protiv Rusije i radi toga da raspiruje požar oko nje. Njegov cilj je – islamski terorizam, Iran i Kina“. Ukazane okolnosti, prema njegovom mišljenju, sposobne su da otkriju „prozore mogućnosti“ za Srbiju, pošto, kako smatra Dragomir Anđelković, „srpska pozicija u problemu Kosova i Metohije i Bosne i Hercegovine ima za Putina mnogo veći značaj, nego muslimanska ili albanska pozicija za Trampa“.

Jedna od takvih mogućnosti, po mišljenju srpskog analitičara, može postati čak teritorijalno preformatiranje balkanskog regiona sa uzimanjem u obzir interesa Srbije: „moguća (kompleksna) podela Kosova i Metohije sa paralelnim priznanjem prava na samoopredeljenje Republike Srpske (i pregovora sa Crnom Gorom o nekom obliku ujedinjenja). Nešto prijatnija okolnost za nas, uveren sam, nastaće u bliskoj budućnosti i tek tada se treba pridružiti procesu stvaranja novih teritorijalno-državnih dogovora“.

Međutim, gore navedeni raspored teoretski može biti realizovan samo u tom slučaju ako sama Srbija i njena vlast počnu da sprovode aktivniju i nezavisniju politiku na međunarodnoj areni, odustajući od prethodnih fantoma o prioritetima evrointegracionog vektora. Realnost je takva, da u današnjoj situaciji upravo od EU najmanje zavisi stanje stvari u balkanskim – pa čak i opšte-evropskim delima. I to se uopšte ne tiče samo političkih pitanja ili migracione krize. Već je dovedena u pitanje svetinja nad svetinjama evro-integracija – jedinstvena valuta. Upravo tako treba oceniti odluku parlamenta Holandije da sprovede sopstvenu istragu „po pitanju budućnosti evra“. Cilj istraživanja je: „proveriti koliko je jedinstvena valuta ugodna za zemlju i možda, da se preporuči izlazak“ Holandije iz evrozone“.

Kako je s tim u vezi ispravno primetio nemački časopis Die Welt, „ako čak i ta zemlja koja je predstavljala obrazac, nezadovoljna svojom zajedničkom valutom, to je ozbiljan signal za valutnu zonu“.

Nije teško zamisliti i neizbežni „domino efekat“ u tom slučaju. Tako da će srpska kandidatura za pristup EU, možda još preživeti i samu evrozonu.

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *