Srbija, zemlja koja je spremna da okrivi penzionere za sve

Srbija, zemlja koja je spremna da okrivi penzionere za sve

12 avgusta 2013

Dimitrije-Vojnov01Piše: Dimitrije Vojnov

Već neko vreme primećujem da se u javnosti sa velikom zabrinutošću prilazi problemu broja penzionera u Srbiji. Naime, broj penzionera maltene dostiže broj zaposlenih i razni funkcioneri najavljuju da je takav sistem neodrživ. Uprkos tome što sam laik za ekonomiju, smatram da su penzioneri nepriznati tajni adut srpskog društva pa i same ekonomije i da nisu zaslužili ovakav tretman.

Ako sa jedne strane ostavimo pitanje predrasuda prema ljudima baziranih na njihovom životnom dobu tzv. ejdžizam, penzioneri se već jako dugo tretiraju kao balast koji crpi ekonomske resurse, odnosi prevagu na izborima svojim tobože nekompetentnim izbornim glasovima i u svakom smislu vuče naše društvo unazad. Takva postavka stvari ne samo da nije tačna već činjenice u pojedinim aspektima stoje potpuno suprotno.

Naime, srpski problem u statističkom pogledu proističe iz toga što istovremeno penzionera ima puno a radnika ima malo. Penzionera ima puno u odnosu na ukupnu populaciju jednim velikim delom zbog loše demografske slike, mi smo društvo starih ljudi i generacije koje su danas u penziji su očigledno bile brojnije od generacija koje danas mogu biti radno aktivne. Sa druge strane, broj zaposlenih ljudi unutar aktivne populacije je ekstremno nizak, što naravno ne znači da tako malo ljudi radi već bi se pre reklo da su siva i crna zona zaposlile značajan deo statistički nezaposlenih građana.

Otud, Srbija nastavlja sa jugoslovenskom praksom da narod živi potpuno drugačije od onoga što nam govore statistike. Naime, ogroman deo prihoda i razmene se dešava mimo statistički merljivih tokova. Jedan od tih tokova su i penzioneri koju mimo statistika izuzetno puno doprinose našoj ekonomiji.

Najveći ekonomski udar na naše društvo otud ne proističe iz toga što se penzioneri finansiraju našim novcem već iz mogućnosti da penzioneri komercijalizuju svoje aktivnosti i izađu na tržište. Zamislimo samo Srbiju u kojoj baka naplaćuje čuvanje unuka i kuvanje za celu porodicu, deka naplaćuje život u njegovom stanu a preci sa sela po tržišnoj ceni šalju hranu familiji u gradu. Sa prelaskom na tržišnu ekonomiju unutar srpskih porodica i tzv. proširenih zajednica ispostavilo bi se da mnogim penzionerima ni ne bi bila potrebna državna penzija, bolje bi zarađivali kada bi tržišno naplaćivali svoje usluge.

Sa druge strane, hajde da pogledamo i kako penzioneri raspolažu svojim novcem – oni su najrevnosniji u pogledu plaćanja komunalija, kupuju lekove mahom naše proizvodnje i naravno kupuju hranu koja je takođe naš proizvod. Minimalan deo novca koji penzioneri dobiju od države ne biva vraćen nazad u privredne tokove i mahom odlazi našim preduzećima.

Konačno, ako pogledamo i njihov politički angažman, sadašnja stranka koja ih predstavlja – PUPS je jedna od kadrovski najsnažnijih, pre svega zato što je čine penzioneri – ljudi koji su pre bavljenja politikom zapravo radili nešto u životu. Glavni kadar te stranke, predsednik Krkobabić je imao značajnu ulogu u uspostavljanju i funkcionisanju našeg penzionog sistema u periodu kada je ova država spadala među uzore raznim zapadnim socijaldemokratijama. Konačno, jedina stranka koja je uspela da porazi čak i zahteve MMFa kod nas je upravo PUPS. Otud, politički predstavnici penzionera kod nas su daleko od naivnih i nestručnih. Tim pre, sa gađenjem možemo da se prisetimo kako je pre nekoliko godina u Srbiji aproprirana poljska omladinska akcija „Sakrij babi ličnu kartu“ čiji je cilj bio da mladi prevagnu na izborima tako što stari ljudi neće moći da glasaju, uprkos tome što niko od favorita ove političke opcije nije ispunio znatniji deo svojih obećanja.

Predsednik Saveza penzionera Srbije Đura Perić je u svojoj kolumni u Politici pre nekog vremena opisao i kako se kod nas reflektuje fenomen „sive sile“. Naime, na Zapadu je prisutan fenomen „grey force“ pojave na tržištu rada gde ljudi koji su u penziji nastavljaju sa radom na poslovima koji su prilagođeni za njih. Perić u svom tekstu argumentovano objašnjava da su penzioneri danas u Srbiji zaposleni na poslovima koji su ili takvi da je njihova kompetencija nezamenjiva, ili na poslovima koje zbog privremenog statusa i niskih prihoda radno aktivni građani ne mogu ili neće da prihvate. Dakle, kod nas „siva sila“ zapravo nije dovela do ozbiljnijeg poremećaja na tržištu rada, kao što se recimo dešava u nekim zemljama poput Australije.

Mnoge afere koje imaju veze sa penzionerima potiču pre svega iz samog državnog aparata a ne od njih. Jedan od oglednih primera je afera vezana za nacionalne penzije za istaknute umetnike i kulturne radnike. Država je u jednom trenutku, naime, shvatila da nije u stanju da pruži dostojanstven život penzionerima ali da neki od njih zbog javne prirode svog posla idu po medijima i odlučila je da ih korumpira dodacima na osnovnu penziju ne bi li ih spečila da idu okolo krezavi i u ritama i da se žale na svoj bedan položaj. Uskoro je naravno, sam prestiž te laskave titule potpuno izgubljen i nacionalna penzija je postala lukrativna stvar i vesti o sveopštoj otimačini su se ubrzo našle u javnosti. Građani koji su već decenijama senzibilizirani protiv penzionera od strane udarnih pesnica neoliberalizma mogli su samo da se dodatno učvrste u svom negativnom stavu. Kada je povrh svega odjednom na spisku zaslužnih umetnika počeo da se javlja i svet sa estrade, sa ponekim učesnikom reality emisija, postalo je jasno da je vrag odneo šalu. Umesto da je država mudro suzila spisak ljudi koje će pomagati na one koji su se bavili formama koje Ministarstvo inače subvencioniše, da su ta priznanja zadržala formalnu a ne finansijsku funkciju, sve bi bilo mnogo lakše. Slično se desilo i kada je vršilac dužnosti direktora Službenog glasnika pre nekog vremena razobličio grupu pohlepnih kulturnih radnika koji su pisali peticije i pisma protiv njega tvrdeći da je prethodni direktor bio plodniji za srpsku kulturu a onda se ispostavilo da im je isplaćivao opscene iznose na ime raznih angažmana. Među tim kulturnim radnicima bilo je i ponosnih vlasnika nacionalnih penzija čija pohlepa nije bila zadovoljena čak ni tom dosta visokom sumom za naše uslove. U više navrata smo dakle bili svedoci bedne otimačine u kojoj su ponovo prikazani grozni prizori srozavanja naših umetnika čime su izgubili poštovanje koje bi imali i kao javne ličnosti i kao stari ljudi.

Nažalost, živimo u društvu u kome je država spremna da okrivi jednu ugroženu populaciju za svoje neuspehe. To ipak ne znači da treba da svaku propagnadu prihvatamo zdravo za gotovo. Penzioneri zaslužuju našu solidarnost ne samo zato što ćemo i mi jednog dana biti stari i penzionisani već zato što je ceo koncept penzija nastao kao jedan prvih, najmasovnijih i najplemenitijih oblika solidarnosti među ljudima i zato ga ne treba tako olako relativizovati. Cena osporavanja sistema koji sada imamo može biti previsoka.

(Novine novosadske)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *