Srbiji treba niz velikih promena i drugačija elita

Srbiji treba niz velikih promena i drugačija elita

17 maja 2013

cedomir-anticPiše: Čedomir Antić

Republika Srbija je jedina evropska država koja se odrekla dela svog naroda, a da pri tom ne samo da nije promenila Ustav, već tome nije prilagodila ni, pre samo četiri meseca, usvojenu Platformu za pregovore. Stranke vlade i Evropskoj uniji privržena opozicija uopšte ne liče na pragmatične ili proračunate. Brzina promene više podseća na omađijanost nego na podlost ili – kako pojedini vladi i Briselu odani mediji žele da predstave – hrabrost. Samo još nedostaje da Ustavni sud proglasi kako je prelazak četiri opštine i 50.000 građana u ustavni sistem druge države u skladu sa Ustavom iz 2006. godine i možemo bez zadrške da zaključimo da živimo „Apsurdistanu”. Mada, možda se sud oglasi nenadležnim; ili pak tako sroči svoje mišljenje da samo prvi potpredsednik vlade, bude u stanju da ga ispravno pročita.

Vučićeva uloga više se ne da objasniti ustavnim rečnikom, pa je možda potrebno posegnuti za pseudoteološkim konstrukcijama. Recimo: „Treći koji je prvi” ili „Onaj koji je svuda osim u Ministarstvu odbrane”. Spomenuti zabrinuto, kiselo, prezrivo i (prema nepoverljivima) zgrčeno osmehnuto, dobacuje sa naslovne strane jednog nedeljnika: „Prelomio sam, Srbija će biti moderna”. Priznajem da ne razumem kako 3=1 misli to da postigne. Kršenjem odluka Narodne skupštine? Promenom Ustava? Većom javnom potrošnjom? Bržim zaduživanjem? Hoće li da pronađe neiskorišćene ljudske resurse u vladi, recimo Mlađana Dinkića. Da li će Srbija postati moderna tako što na dan potpisivanja Briselskog sporazuma upali visoku peć i zaposli 5.000 radnika sa gubitkom od 20 miliona evra? Hoće li je usrećiti razduživanje za 300 miliona na godišnjicu izbora u godini u kojoj se zadužila dve-tri milijarde? Svaka zamisao o poreskoj reformi, koja ne predstavlja samo vatrogasnu vežbu zbog krize, prošla je kao i predlog o oporezivanju nekretnina. Dakle neslavno: donesena iz partijskih interesa, povučena iz populističkih obzira. Najave o „blagom povećanju” plata i penzija jasno ukazuju na viziju modernizacije. Kada bi Srbija nekako uspela da zaradi stotinu milijardi evra, uveren sam da bi 2.000 tajkuna i političara nekako podelili dvadeset milijardi, dok bi ostatak naroda na troškarenje dobio po 16.000 evra. Novi poslovi? Reforma penzionog fonda? To treba da bude briga sledeće vlade ili još bolje sledećeg pokolenja. Ovi su već dosta zadužili i naciju i Evropsku uniju.

Mi se, međutim, stalno nešto bunimo. A kako nas vide stranci? Novine su pre nekoliko dana pisale o članku Dejvida L. Filipsa objavljenom u „Njujork tajmsu”. Filips, koji je programski direktor na Institutu za ljudska prava prestižnog Univerziteta Kolumbija, ocenio je Briselski sporazum kao potvrdu da je Kosovo podeljeno, a jedan njegov deo i dalje pod zaštitom Srbije. Poradovala se naša, od vlasti značajno kontrolisana, javnost… Kao da smo podelu Kosova i Metohije ikada imali kao zvaničan državni cilj. Nisu se ni potrudili da prikažu čitav članak, pošto autor tvrdi da su Albanci privrženi demokratiji, ljudskim pravima i Evropskoj uniji, dok su Srbi u naletu želje da stvore „svoju nacionalnu domovinu”pošli u zavojevački pohod na susede, između ostalog, na delove Kosova… Važno je da nas spominju i da postoji makar neka naznaka da Srbi nisu gubitnici i negativci. Reakcija javnosti na ovaj članak podsetila me je na radost sa kojom su kad nas primljene reportaže objavljene u inostranstvu, koje su Beograd prikazivale kao najboljeodredište ako se razularenom turisti ne putuje u daleki Bangkok.

Sve to pokazuje potpunu krizu u koju je zapala Srbija. Najdublja kriza nije politička ili ekonomska, već kriza smisla. Srbiji će biti potrebne veće promene od ustavnih – pošto je očigledno da postoje genijalni političari kojima i Ustav svega nekoliko godina pošto su ga napisali postane „prepreka”; ili pristupanja EU – pošto je olako potrošen i veći novac od onog koji je Brisel spreman da udeli za poslušnost, baš kao što ni evropski zakoni ne vrede ako se, što bi želeo jedan ministar-vunderkind, ne sprovode u „punom kapacitetu”. Srpskoj državi treba niz velikih promena. Potrebna nam je elita sa programom i vizijom koja prevazilazi lične frustracije iz mladosti i tranzicionu pohlepu. Nedavna istraživanja javnog mnjenja pokazuju da narod oseća kako je sama republika, kakva je zamišljena 1990. i 2006. ustvari jedna oligarhija prikrivena iza ustanove predsednika republike. Zato je uslov promene državne, nacionalne, ekonomske i spoljne politike promena oblika vladavine. Prvi korak ka promeni je razbijanje oligarhije i uspostava moderne parlamentarne monarhije.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *