Srećan je ko svoju pesmu ne plati glavom

Srećan je ko svoju pesmu ne plati glavom

25 фебруара 2014

VladimirDimitrijevicPiše: Vladimir Dimitrijević

Ove, 2014, navršilo se osam decenija od rođenja velikog princa srbskih pesnika Branka Miljkovića, čudesnika čije smo stihove nosili kao popudbinu („Više mi ne trebaju reči, treba mi vreme […] Ko loše živi, zar može jasno zapevati?“… “Isto je pevati i umirati“… “Anđele gorki praznine i snage“… “Granice u kojima živimo nisu granice u kojima umiremo“…) Ipak, ovo neće biti tekst o njegovom životu, nego o njegovoj smrti. Učili su nas decenijama da se Branko u Zagrebu, u Ksaverskoj šumici, na periferiji grada, u noći između 11. i 12. februara 1961. ubio… Obesio se o brezicu… Našli ga u klečećem stavu… Stalno je pevao o smrti, vodio boemski život, pa se i ubio – logično, zar ne? Dvedesetsedmogodišnjaci na vrhuncu pesničke moći se često ubijaju.

Tome je prethodio njegov neobični prelazak iz Beograda u Zagreb. Otišao je iz jugoslovenske prestonice pošto je dobio prestižnu Oktobarsku nagradu. U Književnim novinama, 8. aprila 1960. godine, nepunih godinu dana pre smrti, Branko Miljković je objavio tekst povodom godišnjice smrti Majakovskog, u kome piše: „Možda će ovaj vek videti još mrtvih pesnika, ako ima pesnika”. I to je nekakav dokaz samoubistva, valjda?

Zvanična verzija je govorila da se Branko ubio zbog neuzvraćene tragične ljubavi. Njegov prijatelj Petar Džadžić tvrdio je da je suicid pesnika bio prouzrokovan upravo time. U svojoj monografiji o Miljkoviću navodio je Brankovo pismo koje mu je ovaj poslao iz Zagreba, i u kome je svedočio o svojoj ljubavi: „Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti. Ako prestanem da mislim o njoj, počeću da mislim o smrti.” Ipak, pet dana pre kobnog događaja, 7. februara 1961, Miljković je Džadžiću iz Zagreba poslao sasvim drugačije reči: „Ja se osećam odlično. Kao da sam se danas rodio. Raskrstio sam sa svime što je bilo juče i sa poezijom i sa životom…”

PORODIČNE SUMNjE

Međutim, najveći broj ljudi bliskih Branku nije verovao u zvaničnu verziju. Snaha Branka Miljkovića Anđelija svojevremeno je, kad se to smelo, rekla novinarima: “Naša porodica je još od njegove sahrane sumnjala da je Branko ubijen. Ne mogu da zaboravim scenu sa sahrane kada je njegova majka, ugledavši Brankovog školskog druga, viknula: ‘Ubiše mi Branka!’ Sve okolnosti su ukazivale de je to pre bilo ubistvo nego samoubistvo. Kada su nam javili za njegovu smrt, svi smo odmah otišli u Zagreb. Našli su ga na zagrebačkoj periferiji, u klečećem položaju, sa kaišem oko vrata, ispod tankog drveta. Imao je čak i šešir na glavi. Njegovi roditelji su mi pričali da su mu na telu videli modrice, a njegova prijateljica Dobrila Nikolić nam je ispričala da je poslednje časove provela s njim. Ispratila ga je do kafane na periferiji. Rekao joj je da ga sačeka, da će se brzo vratiti. A onda su naišla dvojica i rekla joj: ‘Ako čekate pesnika, nećete ga dočekati’. Majka Brankova nije nikad prihvatila verziju o samoubistvu. Jednom je posle tribine, na kojoj je Petar Džadžić, glavni propagandista priče o samoubistvu, govorio o tome, rekla: ‘Ako još jednom kažeš da se sam ubio, poneću jaja i gađaću te pred svima’.“

Goran Miljković, sinovac Brankov, pričao je novinarima: “Od najranijeg detinjstva slušao sam da je moj stric najverovatnije ubijen. Moj otac i deda su stalno pokušavali da saznaju istinu o njegovoj smrti. Deda je do kraja života nosio crninu i mnogo vremena provodio na stričevom grobu“.

Anđelija Miljković je smatrala da je Brankovo bekstvo iz Beograda u Zagreb bilo uslovljeno teškim okolnostima u kojima se Branko obreo: “Posle dodeljivanja Oktobarske nagrade bilo je zavidljivih i zlobnih komentara. (…) Imao je sukob i sa Oskarom Davičom, tada vrlo moćnim čovekom, obojica su bili zaljubljeni u istu ženu. A Davičo mu je bio prijatelj i pomagao mu je da objavi prvu zbirku pesama. U Beogradu se tada pričalo: ‘Davičo ga je otkrio, Davičo ga je i ubio’. U Zagrebu smo čuli da je imao neke poverljive informacije o Titu“.

NEOSIMBOLISTI I TANASIJE MLADENOVIĆ

I njegovi prijatelji, neosimbolisti takođe su imali izvesne sumnje. “Vrba preko koje je prebacio kaiš nije bila deblja od ljudske ruke“, svedočio je Milovan Danojlić a Petar Pajić podseća na izjavu njegove majke Marije: ‘Ja sam ga rodila, ja ga najbolje poznajem. On se nikada ne bi ubio’. Kosta Dimitrijević, ugledni književnik i novinar, Brankov saborac iz neosimbolističkog pokreta, napisao je čitavu knjigu Ubijeni pesnik, u kojoj je između ostalog svedočio o Miljkovićevim „nepoćudnostima“ (pevao je svetosavsku himnu u kafanama punim udbaša, a i bavio se zabranjenom temom – jezičkom analizom Titovih govora). I on je siguran da je reč o ubistvu.

Brankov zaštitnik kod tadašnje vlasti Tanasije Mladenović (kasnije je mnogo žalio što je od njega tražio neku prigodnu belešku za Dan mladosti, a Branko napisao pesmu Tito, dostojnu nedostojnom), ostavio je u svojoj knjizi Usputne skice za portrete, neumitne činjenice. Miljković i on su često raspravljali o sudbini „ukletih pesnika“, pogotovo onih koji su se ubili. Niški Orfej je osuđivao Jesenjina i Majakovskog, smatrajući ih kukavicama, a hvalio Puškina i Ljermontova jer su časno išli na dvoboj. Mladenović veli: “Danas čitamo da su nedavno pronađeni dokazi da su i Jesenjin i Majakovski u stvari ubijeni i da o njihovom samoubistvu nema ni govora. Mogu samo da zamislim šta bi Branko na to rekao.“

Vreme u kome se Branko „ubio“ bilo je vreme političkih previranja – polako se kretalo ka konfederalizaciji Jugoslavije, i partijske elite u republikama bile su „na nogama“. Miljković se u to vreme učlanio u komuniste i napisao pesmu o Titu, pa su ga neki u Beogradu proglasili za režimskog pesnika. I to je bio jedan od razloga da ode u Zagreb. Vidosav Petrović, Brankov drug iz niškog kraja, u knjizi Pesnikov uzlet zabeležio je reči koje je Branko tih dana upućivao zavidljivcima: “Meni je sada teže da stvaram no kad me niko nije znao. I moj problem je da izdržim sve vas koji nasrćete. Da vas podnesem. Sve vas Salijerije – koji me nagrizate, trujete najrazličitijim čaršijskim medikamentima“.

Učinilo mu se – ako ode u Zagreb, počeće ispočetka. Jedne pijane noći, Branku V. Radičeviću je izjavio (a ovaj to objavio u Dugi) da se odriče svega što je napisao i svih nagrada. Pokušao je da izjavu povuče… Demanti nije stigao na vreme. A onda se kobne februarske noći obreo u kafani u Ksaverskoj šumici, na periferiji Zagreba… S kim? Kako? Zašto?

SUMNjA U ZVANIČNU VERZIJU

Pošto je Tanasije Mladenović sa Brankovim roditeljima otišao u Zagreb po pokojnika, našli su se pred tim drvcetom… Autor Usputnih skica za portrete tvrdi da ono nije moglo da „izdrži ljudsko telo normalne težine. Možda samo telo nekog deteta ili dečaka od petnaestak godina. (…) Ispod samog drveta nalazilo se omanje đubrište, odmah preko puta njega stambena zgrada čijeg se broja više ne sećam. Zajedno sa Brankovim roditeljima, posetio sam porodicu, koja je tada tamo stanovala. Ti ljudi su nam rekli da su te noći, između 11. i 12. februara, čuli veliku galamu, vrisku, zapomaganje, ali da nisu smeli da izađu iz kuće na ulicu. Naglasili su da je i inače u tom kraju opasno hodati noću“.

Milicijska istraga o „samoubistvu“ bila je sprovedena traljavo. Mladenović, kome je islednik dao da pogleda zapisnik, piše: “Nije bilo ni reči, niti gole pretpostavke, o tome zbog čega je do toga došlo; ni da li je bilo svedoka, ni gde je samoubica, i s kim, bio cele te noći. Čak ni porodica pred čijom je kućom bilo drvo sa obešenim nije uopšte saslušavana. (…) Na glavi je imao svoj poznati crni šešir; kravata i zimski kaput potpuno u redu, sa opasačem oko vrata. Dobijao se apsolutno utisak da je odnekud donesen mrtav, ugušen možda jastucima i tu samo okačen.“

Islednik nije našao za shodno da popriča ni sa jednim od njegovih hrvatskih kolega po peru, s kojima je Branko radio u književnoj redakciji Radio Zagreba. Nije pričao ni sa njegovom gazdaricom iz ulice Bjankinijeve broj 11, koja je tvrdila da su po njega došla „dva prijatelja iz Beograda“ (ovu dvojicu je pominjao i pokojniku bliski hrvatski pesnik Zlatko Tomičić, smatrajući da je reč o agentima Udbe).

UBI ME PREJAKA REČ

Tanasije Mladenović kaže: “Branko je često imao običaj da, i pod dejstvom alkohola, ali i bez njega, ispoljava svoj nacionalni ponos, ponos što je Srbin i što pripada srpskom narodu. Skretao sam mu pažnju i molio ga da strogo pazi u kom i kakvom društvu to može da kaže, a gde ni u kom slučaju. Nije isključeno da je tog svog poslednjeg dana i te svoje poslednje noći dao neku izjavu i da je, zbog toga, platio glavom“.

S milicijom se sretao i ranije, i to ne samo kad je na Terazijama uzviknuo: “Živeo jugoslovenski mrak!“ I ne samo u Beogradu nego i u Zagrebu. Vladimir Bogdanović, književnik i slikar iz Novog Sada, bio je mladić kada je privođen u miliciju sa Miljkovićem, koji je, usred Kazališne kavane u Zagrebu januara 1961. uzviknuo: “Zašto ubijaju pesnike u socijalizmu?“ Milicija je Bogdanoviću, posle noći provedene u stanici, poručila: “Pazi šta radiš i s kim se družiš. Sledeći put nećeš ovako jeftino proći!“

Miljković je zadržan, i nije pušten s Bogdanovićem.

ARHETIP PESNIKA UBIJENOG U SOCIJALIZMU

Pre nego što se Branko „ubio“ u Ksaverskoj šumici u Zagrebu, Sergej Jesenjin se „ubio“ u hotelu Angleter u Lenjingradu, u noći 27. decembra 1925. godine. Kažu da je Sergej Jesenjin i u svojoj poeziji bio obuzet smrću, i da je to neposredno najavljivalo njegovo navodno samoubistvo. Govorio je: “Pesniku je neophodno da misli o smrti. Samo misleći na nju, pesnik može snažno da oseća život“. Rjazanski poeta, Igor Jevsin, jedan od izučavalaca Jesenjinovog života, u svojoj knjizi Nadilaženje – Sergej Jesenjin i njegov put ka Bogu ipak je istakao da sećanje na smrt ne mora biti nihilizam. Njega ima u pravoslavnom hrišćanstvu – to je naročita vrsta straženja nad sobom, kad čovek, pamteći svoju ograničenost, stremi ka Bezgraničnom.

Još 1915. godine Sergej Jesenjin je pevao da će i njega po vetru i pesku „povesti s konopcem na vratu da poljubi tugu“. Sedam godina kasnije, poznati staroverac među ruskim pesnicima Nikolaj Kljujev, koji se i sam prvo oduševio boljševicima (a kasnije postao njihova žrtva), pisao mu je: “Ti si osuđen da budeš zaklan za Rusiju… Raduj se zaklanju svojemu“… Jesenjin je pred kraj života često govorio o svom tragičnom kraju. “Ja ću biti žrtva“, ponavljao je svoj bliskoj prijateljici Galini Benislavskoj, koja se 1926. ubila na njegovom grobu. Pred smrt rekao je pesniku Erlihu (čekisti, po svemu sudeći, umešanom u njegovo ubistvo): “Hoće da me ubiju. Ja to nekako osećam, kao zver!“

Dakle, o samoubistvu nije pričao; bio je željan života. Iz Moskve je otišao u Lenjingrad da radi: sa državnom izdavačkom kućom već je bio potpisao ugovor o izdavanju sabranih pesama… Govorio je prijateljima: “Zamislite, malo ko od ruskih pesnika dobio je sabrane pesme za života. A ja ću ih imati!“

RAZLOZI BEGA IZ MOSKVE

Naravno, ne sme se zaboraviti – pobegao je iz Moskve prevashodno zato što je tamo bio poveden proces protiv njega zbog izgreda u kojima je vređao, između ostalog, i novi poredak. Čak ni narodni komesar za prosvetu Lunačarski nije mogao da ga zastupa. Kada ga je sovjetska vlast neku godinu ranije poslala na Zapad da, skupa sa Isidorom Dankan, tadašnjom svojom suprugom, propagira SSSR, on nije hteo da na Zapadu ostane. Jedva je čekao da se vrati u Rusiju mada je znao da se oblaci neslobode sve više zgušnjavaju. Od 1923. do smrti lutao je Sovjetskim Savezom. Između ostalog krio se u Azerbejdžanu i Gruziji da bi izbegao sudbinu svojih drugova, poput Alekseja Ganjina, koji je optužen da je osnovao rusku „fašističku partiju“, i zbog toga streljan. Došao je u sukob sa svojim nekadašnjim prijateljem poznatim čekistom Bljumkinom, desnom rukom Lava Trockog za „specoperacije“ (ubio je nemačkog poslanika Mirbaha). Po povratku iz Bakua (u vozu se potukao s nekim komunističkim funkcionerima), u Moskvi je morao da leži po duševnim bolnicama, gde su ga na molbu njegove poslednje supruge Sofije Tolstoj skrivali lekari. Kad je shvatio da ne može da ostane u gradu koji je toliko voleo, obreo se u Lenjingradu, u hotelu Angleter, koji je u to vreme po svedočenju vrhunskog poznavaoca jesenjinske teme Viktora Kuznjecova (autor studije Tajna Jesenjinove pogibije) bio prepun čekista maskiranih u pisce i umetnike, i u čijoj se blizini nalazila fantomska zgrada GPU sa prostorijama za isleđivanje.

NEVEROVANjE U SAMOUBISTVO PESNIKA

Posle smrti Jesenjinove, muž njegove sestre pesnik Vasilije Nasedkin, koji je video leš pokojnika u hotelu Angleter, rekao je: “Ne liči na samoubistvo… Imaš osećaj kao da mu je mozak kroz čelo iscureo“. Jedan od svedoka pronalaska „samoubice“ umetnik V. Svarog nacrtao je pokojnika čija je odeća bila sva pocepana, kao posle tuče. Svarog je kasnije govorio: “Jesenjina su nastojali da brzo „počiste“… Izgleda da su ga prvo udavili – Jesenjin je desnom rukom pokušao da oslabi stisak, i ruka mu je ostala zgrčena“. Po Svarogu, pesnika su udarili drškom pištolja, a, kad je ugušen, obesili su ga na brzinu.

Jesenjinova majka Tatjana Fjodorovna nije imala problema da uveri moskovskog sveštenika da joj je sin ubijen i da treba da mu se služi opelo. Ana Berzin, jedna od učesnica u posmrtnom ispraćaju velikog pesnika, šezdesetih godina prošlog veka svedočila je: “Izjutra je organizovana komemoracija, ali sam ja znala da će majka dati da se Sergej opoje u odusustvu tela na ranoj liturgiji. Htela je obavezno da ga preda zemlji i da ga pospe krstoliko zemljom“. N. Sidorina, koja se bavila pogibijom Jesenjinovom, utvrdila je da su pesniku parastosi služeni u Moskvi, Lenjingradu i u Rjazanskoj oblasti. U Kazanskoj crkvi rodnog sela Jesenjinovog, u Konstantinovu, opojao ge je njemu drag sveštenik protojerej Jovan Smirnov, a u susednom selu Fedjakinu sveštenik Gavrilov, koji je, po svedočenju njegovog praunuka, služio redovne pomene pesniku sve dok ga bezbožna vlast nije uhapsila 1938 (u vreme kad se sve ovo zbivalo, za opelo samoubicama episkopi su, po kanonima, sveštenike odmah lišavali čina – to znači da je otac Vasilije imao ubedljive dokaze da se Jesenjin nije ubio, nego da je ubijen).

TRAGAOCI ZA ISTINOM

Prvi istraživač koji je početkom devedesetih godina prošlog veka u sumnju doveo zvaničnu verziju o samoubistvu ruskog pesnika bio je policijski pukovnik E. A. Hlistalov, koji se celog života bavio specijalnim naročito složenim istragama. Kada je saznao da je Jesenjina sa konopca skidao lekar K. M. Dubrovski, obratio se njegovoj u to vreme još živoj supruzi, koja mu je napisala: “Potpuno ste u pravu kad kažete da su Jesenjinu ‘pomogli’ da se ubije. Prema pričama K. M. Dubrovskog, u sobi Jesenjinovoj videli su se tragovi borbe i pretresa“. Telo mu je bilo prekriveno tragovima udaraca. A. S. Prokopenko, koji je od 1991. do 1993. bio potpredsenik državnog komiteta za arhivsku građu pri Vladi Rusije, u novinama Izvestija je izjavio da je sigurno da je Jesenjina ubio GPU, i da bi bilo krajnje vreme da se imena ubica otkriju, da na duši pesnika ne bi ostao navodni greh samoubistva.

Njihovim tragom krenuo je pisac Vitalij Bezrukov, po čijem dokumentarnom romanu je snimljena serija Jesenjin, koja je 2005. izazvala uzbuđenje u Rusiji i u kojoj je njegov sin Sergej sjajno igrao svog imenjaka – pesnika. Vitalij Bezrukov je svoje istraživanje, po kome je pisan scenario, zasnovao na nalazima pukovnika Hlistalova. On je u intervjuu (datom Ljubinki Milinčić za NIN) rekao: „Istraga koja je vođena posle Jesenjinove smrti je vrhunac neprofesionalizma ili namerno iskrivljavanje činjenica. Ima se utisak da su je vodili amateri ili krajnje nezainteresovani ljudi. Ili su bili previše zainteresovani (…) Ja smatram da je u pitanju ovo poslednje. Kao prvo, nije trebalo da ga skinu s konopca pre nego što su došli svedoci. Niko od svedoka nije video obešenog Sergeja Jesenjina. Pored toga, na njegovoj glavi vidi se udubljenje koje bi moglo biti od udarca – dakle, postoji mogućnost da ga je neko prvo ubio udarcem u glavu ili čak metkom – na fotografiji se vidi i tamna mrlja kod oka, koja bi mogla biti od metka, a potom su ga obesili. I dalje – njegova ruka je neprirodno savijena – ruke obešenog uvek vise niz telo… Ima još mnogo detalja koje sam nabrojao u knjizi, uključujući i neke koji ruše mitove – kao što je onaj da je pesmu Doviđenja, druže, doviđenja napisao krvlju u noći pre nego što se obesio“.

Ipak, najveći doprinos otkrivanju činjenice da je Jesenjin ubijen dalo je troje profesionalnih policijskih stručnjaka predavača Policijske škole u gradu Štatno u Poljskoj. Oni su u svojoj monografiji o ubistvu Jesenjina obavili ne samo stručnu ekspertizu fotografija i obdukcionog nalaza nego su, uz pomoć asistenata, izvršili i rekonstrukciju ubistva i falsifikacije zvane „samoubistvo“ (G. Ojcewicz, R. Włodarczyk, D. Zajdel. Zabójstwo Sergiusza Jesienina. Studium kryminalistyczno-historycznoliterackie. – Szczytno, 2009)

JESENjIN I BOLjŠEVICI

U početku Jesenjin je prišao boljševicima, verujući da je parola „Fabrike radnicima, zemlju seljacima“ istina, a ne demagoško sredstvo. Pevao je: “Da živi revolucija / i na nebu i na zemlji!“ I još: “Nebo kao zvono, / a Mesec brence! / Domovino majko, / Ja sam boljševik!“ Pevao je i pesme protiv religije… Naučna saradnica Instituta za svetsku književnost N. Šubnikova Guseva otkrila je zanimljivu činjenicu. Jesenjin je pesnike imažiniste, kojima je i sam pripadao, skupio u neku vrstu paramasonskog reda. Imažinisti su imali Vrhovni savet, čiji su se članovi nazivali majstorima. Loža im je bila kafana Pegazova štala. Sve je to izgledalo kao igrarija neobuzdane mladosti. Bilo kako bilo, u periodu imažinizma Jesenjin je udarao po veri i Crkvi.

Ali nije mogao protiv sebe. On nije bio bogomrzac poput vodećih boljševika, nego bogotražitelj i krstonosac, poput njegovog paćeničkog naroda. U jednom predrevolucionarnom pismu prijatelju Panfilovu zapisao je: „Da, Grišo, voli i žali ljude – i prestupnike, i podlace, i lažove, i stradlnike, i pravednike – i ti možeš jednom biti kao bilo ko od njih. Voli i ugnjetače, ne ruži ih, nego dobrotom otkrivaj životne bolesti ljudi“. To se nikako nije uklapalo u surovost „crvenog terora“. Rus je ostajao Rus. Svojoj tragičnoj ljubavi Isidori Dankan govorio je: “Sve je od Boga. Poezija, pa i tvoj ples“. Počeo je ponovo da čita Sveto pismo, a čuvenom proleterskom pesniku Demjanu Bednom, autoru antireligioznih stihova, uputio je Poslanicu “Evanđelisti“ Demjanu, u kojoj ga je izružio. U poemi Zemlja nitkova karikirao je Lava Trockog kao ogavnog crvenog komesara koji crkve hoće da „pretvori u nužnike“.

Po Bezrukovu, ubistvo Jesenjina padalo je u doba 14. kongresa partije, na kome je Staljin pobedio Trockog i njegove saborce Zinovjeva i Kamenjeva: “Trocki je upravo izgubio vlast i živeo je u velikom strahu od Staljina. Postoji verzija da je Jesenjin posedovao nekakav telegram koji je mogao da kompromituje Staljinove protivnike. Sergej Jesenjin je ubijen po naređenju. U sovjetsko vreme se sve radilo po naređenju. Moj sin Sergej, koji u seriji igra Jesenjina, napisao je, zajedno sa Jesenjinovom rođakom Svetlanom, pismo Putinu u kome ga moli da se zauzme da se ponovo pokrene istraga o smrti pesnika“.

Bezrukov svedoči da je Trocki pokušavao da Jesenjina pridobije, ali ovaj je to odbio: “A Jesenjin je vođa cele hrišćanske poezije. Hrišćansko i seljačko su u tom trenutku sinonimi. I svi koji su pisali takvu poeziju bili su streljani – Ganjin, Kljujev, Orešin… Štaviše, pred Jesenjinov odlazak u Ameriku Trocki mu direktno kaže – pazite kako pišete, inače ćete se ugušiti! A on ga je u Zemlji lupeža zauvek ovekovečio kao lupeža. I nije samo Trockog razobličio nego i čuveni Antonovski bunt, koji je nazvan banditskim. Nikavi to banditi nisu bili, bili su to jadni seljaci koji su umirali od gladi jer im je sve oteto. Armija Tuhačevskog je streljala seljake naoružane samo vilama. Njih 50 hiljada. Jesenjin je i to opisao u Pugačovu. Tako nešto se ne oprašta. Šta je za njih bilo da uklone čoveka? Koga sve kod nas nisu uklanjali. Dovoljno je da neko pokaže prstom – i gotovo. I Zinaidu Rajh, njegovu prvu ženu, ubili su. Do današnjeg dana se ne zna ko i zašto. Ubiti čoveka, to znači ubiti dušu. Dušu Rusije su ubili. Bilo je dovoljno “majstora” za takve poslove. Dakle, Trocki je ubio Jesenjina iz osvete. I još – ubijajući Jesenjina, on se svetio i onim svojim političkim protivnicima koji su voleli pesnika i štitili ga.“ (Recimo, u Azerbejdžanu, dok se skrivao, Jesenjina je štitio blizak Staljinov saradnik Kirov).

Najveći broj autora koji su se bavili ubistvom Jesenjina, smatraju da ga je ubio Bljumkin po nalogu Trockog. Leba Bronštajn (pravo ime Lava Davidoviča Trockog) je sasvim u skladu sa običajima epohe „sočinio“ čak i srceparatelni nekrolog pesniku. I prevario se, napisavši da je pesnik digao ruku na sebe 27. decembra, noću, iako su novine objavile da je to bilo 28. decembra. Očito neko ko je znao šta se tačno desilo javio mu je. Neko blizak.

Godinama posle smrti pesnika, „jesenjinovštna“ je bila zabranjena kao reakcionarna (o toj reakcionarnosti pisao je i Gorki). Neki su i robiju zaglavili jer su recitovali pesnika iz sela Konstantinovo.

UMESTO EPILOGA

Sličnost smrti Jesenjina i njegovog srbskog pesničkog srodnika Miljkovića (mada su im poetike bile sasvim različite, obojica su bili „prinčevi poezije“ i ljudi čija je reč decenijama uticala na mlade poete) sasvim je uočljiva: obojica su bili mladi, puni života i snage, skloni piću i ženama, ali duboko posvećeni stvaralaštvu; obojica su zvanično prihvatali doba u kome žive, pa čak i radili za „avangardu radničke klase“, kako se partija na vlasti zvala i u SSSR i u FNRJ; obojica su, međutim, bili protivnici ideala pretvorenih u totalitarnu antiutopiju, i o tome su javno, makar i u „zaštitnom“, pijanom stanju, govorili; zbog toga su bili privođeni i saslušavani (Jesenjina su čak trinaest puta privodili i kraće vreme držali u zatvoru, a ni Miljković nije uspevao da izbegne trežnjenja u miliciji). Obojica su smrt našla bežeći iz „svojih“ gradova u nadi da će im biti dat novi početak – Jesenjin iz Moskve u Lenjingrad, a Miljković iz Beograda u Zagreb. Obojica su „samoubijeni“, a istina o pravim razlozima se i dalje skriva od javnosti, mada je svaka istina, naročito u kulturi, potrebna kao i vazduh, jer čuva tajnu naše samoistovetnosti.

I danas, posle toliko decenija, njihove ličnosti i njihovo stvaralaštvo, kao i tragične sudbine koje su poneli, podsećaju nas da, kako reče Miljković, kad mastilo sazre u krv, svi će znati da je isto pevati i umirati. Naročito, ako, uprkos svemu, pevaš slobodno i jasno.

(Standard.rs)

KOMENTARI



Један коментар

  1. Pingback: Ladislav Babić: Jesu li Hrvati smeće, ili… – SBPeriskop

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u