Srećna nam EU

Srećna nam EU

20 јуна 2013

SanjaModrićPiše: Sanja Modrić

Nekidan pitam u jednom zagrebačkom dućanu mogu li nešto njihovo donijeti da mi zamijene za veći broj ako nemam račun. Ne, kaže prodavačica. Ali imam slip od kreditne kartice, kažem ja. Ne, kaže ona.

Auto mi jučer vrate s manjeg popravka, naplate mi, ali potvrdu ne daju. Pitam mogu li dobiti račun. Kažu ne danas, žao nam je, nešto s tom Linićevom kasom se, navodno, iznenada pokvarilo i bit će pokvareno »do sutra«.

Moju unučicu od osam mjeseci u dječjoj bolnici žele naručiti za ultrazvuk tek u listopadu nakon što su mami rekli da je ultrazvukom svakako potrebno provjeriti što je to zbog čega ju je dovela na hitni pregled. Majka je ljuta. Ah, takva je situacija, gospođo, nismo mi krivi, nemamo dovoljno ljudi, kažu joj oni. Ako možete, najbolje da idete privatno.

Mlada susjeda javila se na natječaj za posao u državnoj administraciji. Bilo je to prije četiri mjeseca. Nikad nije dobila nikakav odgovor. Pita me je li moguće da još nisu odlučili koga će uzeti, pa valjda bi svima nešto odgovorili da jesu. Bi šipak.

Odem na godišnju kontrolu s hrpom nalaza. Liječnik kaže sve je u redu, vidimo se sljedeće godine. Fino. Možete li mi samo još reći što točno znači ova citološka dijagnoza koja je ovdje napisana, pitam. On bijesno skoči sa stolice. –Jesam vam rekao da je sve u redu! Jesam vam rekao, ženo božja!    Pomislim kako ću otići ravnatelju da se požalim na ovakav bezobrazluk. Ali, zapravo, kakva korist. Ponašaju se prema pacijentima kao da su smeće jer im može biti.

Znanica mi kaže da u gradskoj službi u kojoj je zaposlena njezina kći nemaju nikakvoga posla pa se svi, po cijele dane, samo igraju na kompjuteru. Ali svejedno svako malo prime još nekoga preko veze. Za neke je taj nerad neizdrživ, pa su se potužili šefu. On im je rekao da trebaju biti sretni što imaju posao u današnje vrijeme i da ga ne provociraju.

Zove me jedan čitatelj da me pita što se radi kad ti u javnoj službi traže mito. Može li prijaviti u DORH-u? Možete, svakako, kažem ja, ali malo mi je neugodno jer mu nisam rekla cijelu istinu. A to je da se ovi tamo sigurno neće za ozbiljno baktati s njime oko tih 1.000 kuna. S obzirom na iskustvo, u to bih se zapravo mogla kladiti.

Plaćam svaki mjesec režije Gradu, i ja i svi drugi oko mene, ali našu ulicu Čistoća ne čisti. Ne podrezuju ni grane koje rastu na cestu. Zašto, ne znamo. Jednom smo zvali da pitamo pa su rekli da smo »u takvoj zoni«. Ali onda ćemo mi prestati plaćati te usluge, rekli smo. E, to, naravno, ne dolazi u obzir, ovršit će vas.

Kupim cipele, istina ne skupe, i četvrti dan mi se odvali đon. Ali njima ne pada na pamet da ih uzmu natrag. Kako oni mogu znati, kažu, da ih nisam nosila po kiši i da sam se držala »uputa o korištenju«.

Žena koju poznajem odlazi po nekom poslu u općinu k poreznom referentu, a on stavlja pred nju račun za parkirnu kaznu koju nije platila. Kaže da to podmiri i da mu donese dokaz. Zašto porezni referent utjeruje parkirne kazne i kakve to ima veze s njim, to nitko ne razumije. Ali nije bitno da ima smisla i da razumiješ, nego da činiš kako ti se kaže.

Sretna nam, dakle, Europska unija.

Gdje god pogledaš, stvarno smo spremni da spremniji ne možemo biti. A kad briljiramo u ovim »malim« stvarima, o velikima je suvišno i govoriti.

(Novi list – Rijeka)

 

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u