СРПСКИ ПЕЧАТ НА „ГЕНОЦИД У СРЕБРЕНИЦИ“

SRPSKI PEČAT NA „GENOCID U SREBRENICI“

21 juna 2017

Piše: Nenad Kecmanović

Šta se to zbiva sa opozicionim Savezom za promjene u RS, odnosno sa predstavnicima RS u zajedničkoj vlasti u Sarajevu? Srpski ministri u Savjetu ministara BiH glasali su da osporavanje „genocida u Srebrenici“ bude kažnjivo sa 5-10 godina zatvora! Da li je moguće da SDS – politička stranka koja je bila na čelu nacionalnog pokreta koji je stvorio Republiku Srpsku – svjesno radi na njenom rušenju? I kakav je spoljni kontekst ovog skandaloznog gesta?

Uoči izbora 2014. SDS, odnosno Savez za promjene (SZP) kritikovao je vlast, konkretno Ivanić-Dodika, pored ostalog, i zato što vodi politiku konfrontacije Srpske sa Federacijom i svijetom. Odnosno da zaoštravanjem odnosa unutar BiH i izvan nje nastoji da prikrije loše socijalno-ekonomske rezultate unutar RS. Možda je to, s obzirom na „Dodikovu retoriku“, tj. njegovu sklonost da na prvu loptu žestoko uzvraća na svaku provokaciju prema RS i njemu kao predsjedniku, ma odakle dolazila, moglo da izgleda i tačno. U bošnjačkom komšiluku, EU i SAD je dobro primljeno kao osnova za projekat izbornog rušenja tvrdoglave vlasti u Banjaluci.

Projekat nije prošao jer su SNSD (sa DNS i SPRS) i Dodik dobili većinu u RS, te poslanika više u Parlamentarnoj skupštini u Sarajevu. Ipak, predizborno širenje ruku prema komšijama i svijetu dalo je rezultat. SZP je i sa poslanikom manje SDA prihvatio za koalicionog partnera u formiranju zajedničke vlasti na nivou BiH (Skupština i Savjet ministara). A Ivanić je, kako je nedavno potvrđeno, bošnjačkim glasovima u RS pobijedio za tročlano Predsjedništvo BiH.

Kako će izgledati ta koaliciona inferiornost SZP, pokazalo se već na konstitutivnoj sjednici Savjeta ministara, kada je aplauzom propraćen program premijera Zvizdića da dva entitetska ministarstva preseli iz Banjaluke u Sarajevo. A onda je došla pasivna opstrukcija SZP u Skupštini RS prilikom glasanja o referendumu o vraćanju pravosuđa u nadležnost entiteta. Pa zatim spor o mehanizmu koordinacije za pregovore sa EU, koji je isključivao direktnu ulogu vlasti u RS. A kada je Bakir Izetbegović „u ime BiH“ pred Sudom u Hagu obnovio tužbu protiv Srbije za agresiju i genocid iza leđa Ivaniću, ovaj je odlučno reagovao uz napomenu da je već i njemu prekipjelo. Povukao je poslije toga lider PDP u SZP nekoliko državničkih poteza, kao što su postrojavanje srpskog puka ABiH na proslavi Dana RS i prekid komunikacije sa Inckom zbog poređenja obilježavanja rođenja RS sa onim u Blajburgu.

IZDAJA: ŠAROVIĆ I MEKTIĆ

Ovi Ivanićevi potezi, međutim, više nalikuju prijekom Dodiku nego konstruktivnoj politici koju je on bio najavio. Postavlja se pitanje šta su rezultati te njegove „bolje saradnje sa komšijama i svijetom“, izuzev povremenih reakcija na podvale druge strane. Sa članovima SAD u Savjetu ministara BiH, međutim, nema baš nikakvih dilema.

Vlast opoziciju ili opozicija vlast često olako proglašava izdajničkom. Kada se radi o starim i velikim, moćnim i stabilnim državama, koje je realno teško dovesti u pitanje, to se doživljava kao samo politički ostrašćena fraza. Kada se to događa u mladim državama koje mnogi spolja i iznutra osporavaju, neke političke odluke, direktno ili indirektno, mogu zaista da znače biti ili ne biti za njihov opstanak. Potezi Mirka Šarovića i Dragana Mektića nesumnjivo spadaju u tu kategoriju. O liku i djelu ovog posljednjeg nedavno je sličnim povodom već dovoljno rečeno. A kada je riječ o veteranu SDS, bivšem predsjedniku RS i srpskom članu Predsjedništva BiH, neki asociraju bizaran događaj kada je prije više od deset godina pod stranim pritiskom podnio ostavku na visoku funkciju, zatim bio i uhapšen i suđen, a potom isto tako iznenada pušten i rehabilitovan.

Šarović je ne samo član užeg rukovodstva SDS i ministar spoljnih poslova stranke nego i čovjek koji vuče sve konce u njoj. Jedino se tako može objasniti da ga se SDS nije odrekla ni nakon debakla na lokalnim izborima. A pogotovo da se ni pod rukovodstvom novog šefa partija nije distancirala od politike koju vode njeni predstavnici u Sarajevu ni po cijenu dalje kompromitacije među članstvom i biračima. Glasanjem protiv svake kritičke rasprave o „genocidu“ u Srebrenici pod prijetnjom teške zatvorske kazne, on nije doveo u pitanje samo opstanak Srpske kao „genocidne tvorevine“ i sudbinu svoje stranke, koja je, ispada, politički predvodila „genocid“ nego, ni godinu pred izbore, i vlastitu političku budućnost. Izuzev ako ne računa na neki preokret na liniji prijetnji koje spolja stižu Republici Srpskoj i njenom lideru, prvenstveno od američkih diplomata i eksperata iz kruga Klintonovih iz „duboke države“.

Tako dolazimo i do spoljnog konteksta. Najnovija etapa sage o „genocidu“ u Srebrenici i njegovoj kritičkoj nedodirljivosti započela je britanskim predlogom rezolucije u SB UN, koju je zaustavio sada pokojni ruski amabasador Vitalij Ćurkin. Kasnije je iz Londona puštena priča da je rezoluciju inicirala dobro udata bošnjačka lobistkinja Nerminka Heljić kako bi se zataškao interes Zapada da stavljanjem tačke na preispitivanje „genocida u Srebrenici“ zaštiti alibi za sva nepočinstva članica NATO i SAD u Srpskoj i Srbiji. Ali, ako im nije uspjelo spolja, preko Ist rivera, zašto ne bi pokušali iznutra, diskretnije i preko domaćih snaga.

PROBLEMI „NELINOG ZAKONA“

Da SAD i EU nisu odustale od ovog posla, povjerenog Britancima, kao velemajstorima za ujdurme na Balkanu, pokazala je neobična akcija Nele Kuburović, ministarke pravosuđa u Srbiji, koja je naizgled iz čista mira i samoinicijativno predložila „zakon o zabrani preispitivanja genocida ukoliko ga donese neki međunarodni sud“. U medijima i poslaničkoj debati potrošeni su silni kontraargumenti o politički suicidnim posljedicama po državu i o kršenju prava na slobodu naučnog istraživanja, ali je zakon izglasan u Skupštini. Potonji pokušaj Bakira Izetbegovića da Međunarodni sud pravde donese odgovarajuću presudu o genocidu nije uspio, ali, pored onoga za zločine, postoji u Hagu još međunarodnih sudova koji bi mogli da aktiviraju „Nelin zakon“. A onomad je Evropski parlament podržao Kandićkin REKOM i sugerisao Srbiji „da predvodi njegovo regionalno osnivanje, te da osudi sve oblike javnog negiranja genocida“.

Neću eksplicitno da povezujem iste ili slične inicijative Kuburovićke, Kandićke, Heljićke, Izetbegovića, Šarovića i Mektića, a pogotovo da umišljam nekog spoljnog koordinatora da ne bih ispao „teoretičar zavjere“. Ali mora se reći da postoji osnovana sumnja o nekoj tajnoj vezi jer je zaista neobično da se u srpskim zemljama i zapadnom inostranstvu toliki toliko trude da zapečate „istinu o genocidu u Srebrenici“, a istovremeno manje brinu za hrvatski genocid nad Srbima u Jasenovcu i turski nad Jermenima. Dobro, znamo da su ustaše bile na istoj strani sa Nijemcima, da je Turska regionalna velesila, a da su, kako je nezaboravno rekao Žak Širak, „Srbi narod bez vjere i zakona, narod razbojnika i terorista“. Ali sada su Srbi, bar ovi u matici, stub mira i stabilnosti i trkom grabe ka Briselu.

A što se tiče onih u RS, protiv srpskih predstavnika u Savjetu ministara BiH oglasio se i patriotski nevladin sektor. Prvi put brojna udruženja boraca 92-95, civilnih žrtava građanskog rata, vojnih invalida, a trebalo bi očekivati i da se jave dva univerziteta i ANURS ako ništa u odbranu slobode naučnog istraživanja. Mladen Ivanić se ogradio od kolega iz SZP Šarovića i Mektića (SDS), kao i njegov ministar spoljnih poslova Crnadak (PDP). Ivanić nije znao šta se sprema u Savjetu ministara BiH, a Crnadak nije bio na sjednici. Hoću da im vjerujem, kao i to da Vučić nije imao dovoljno vremena da pažljivo pročita „Nelin zakon“.

Na startu izborne godine u RS, ne kalendarske nego vremenske, „međunardoni faktor“ (praktično SAD) nikada nije bio otvorenije narogušen na „manji entitet“, njegovu aktuelnu vlast i posebno predsjednika, te ubrzano radi na disciplinovanju najneposlušnije tačke regiona. I na taj način, kako pokazuju sve domaće i američke sondaže javnog mnjenja, kao i obično, samo podižu rejting vlasti i obaraju ga kod kooperativne opozicije. Da li će zato ovaj put pokušati nešto jače preko OHR, Ustavnog suda BiH ili Savjeta ministara u Sarajevu? Usvajanje predloga zakona o sankcionisanju svakog osporavanja genocida završilo bi u međunarodnoj stigmatizaciji RS kao genocidne tvorevine, sa najgorim posljedicama. Ivanić je, doduše, dao utješnu izjavu da za tako nešto neće biti dovoljno glasova, ali to sigurno neće biti i posljednji izazov sa kojim će se narednih mjeseci suočiti Srpska.

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



2 komentara

  1. deda mraz says:

    Kecmanovicu pa valjda je bre tebi jasno jer ti jeSlobo nudio da vodis opoziciju, sve je to komunisticki sljam koji je preko ledja Srba opstao i to je nasa velika tragedija i u Bosni i u Hrvatskoj i na Kosovu i u Srbiji iu CG jer taj sljam je svugde na vlasti.

  2. Kosovac says:

    Nenad Kecmanović,…. Poštovanje. „Opozicioni Savez za promjene u RS“ – pogledaćemo šta je „Zaev“ u Makedoniji. Nismo blesavi, i vrapci na grani znaju za koji tim oni igraju….. To što taj „Opozicioni Savez za promjene u RS“ okuplja i Srbe iz RS, to znači da ćete proći kao Makedonci. U Makedoniji ima 25% Šiptara, 65% Makedonaca, 10% ostale boranije. Koja je to demokratska metoda uspela da 25% stanovnika Šiptara vladaju sa 75% ostalih? Jednostavno, Makedonci su dobili Makedonca „Zaev“, rapolutio je biračko telo tačno na pola, jednu polovinu dodao Šiptarima, sada zvanično u Sobranju (u Makedoniji) Šiptara ima u 62,6% - solidna većina….. Tako se te demokratske metode sprovode i u Republici Srpskoj. Doduše, na primeru Srebrenice ste uspeli da sačuvate jedinstvo, svaka čast, ali vidim na nivou federacije ne možete. Prirodno je da se Srbi poslanici potkupe, izdajnika je bilo oduvek, ali ovoga koji je u vaše ime glasao treba da raščerečite…. Sada sam ja upao u ono do guše, trenutno sam zaboravio kako se trguje poslanicima u skupštini Republike Srbije.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *