Српски свет

Srpski svet

28 marta 2021

Piše: Filip Rodić

KADA je Ruska Federacija pre nekoliko meseci Albaniji ponudila pomoć u borbi protiv virusa korona isporukom svojih vakcina“Sputnjik v“, premijer ove države Edi Rama bezumno ju je odbacio rekavši da se radi o „smešnoj provokaciji“.

Zahvaljujući tom mudrom potezu, u ovoj ponositoj zemlji do 12. marta vakcinisano je ne više od 23.325 ljudi. Slično Rami, ali za nijansu inteligentnije, na srpsku donaciju 5.000 doza vakcina Bosni reagovala je šefica diplomatije ove zemlje Bisera Turković ocenivši da se radi o vakcini za siromašne. I to uprkos tome što je njena zemlja preko „Kovaks sistema“ već platila za 1,2 miliona doza „vakcina za bogate“, ali nije dobila ni jednu jedinu.

Ruka koju je Srbija u ovoj krizi pružila zemljama regiona i pomoć u nabavci trenutno najdeficitarnije robe na svetu mahom je protumačena na negativan način, i to ne samo kao „smešna provokacija“ nego kao zlonamerni čin u okviru sveobuhvatnog „velikosrpskog hegemonističkog“ projekta stvaranja „Velike Srbije“ pod plaštom „srpskog sveta“. Ako su ovi ljudi sposobni da ovakav prijateljski gest protumače kao nešto negativno (i to u vreme dok im njihovi prijatelji, partneri i sponzori ni mrvicu sa stola nisu dali), šta onda očekivati kada su neke druge stvari u pitanju? I ovo nije ništa novo, jer u strahu su velike oči, a oni se svi očito veoma plaše fantoma nazvanog „Velika Srbija“. Taj strah pretvara se u fobiju, a preuveličani strah od Srba se naziva „srbofobija“. Ova bolest, baš kao i kovid, ne bira i očigledno se svako može od nje razboleti, bez obzira na pol, godine, nacionalnost, veroispovest… Od Mila Đukanovića iTurkovićeve, preko Danijela Servera, Januša Bugajskog, do nekih „domaćih“ ličnosti.

Pored vakcina, Srbija svoj maligni uticaj po regionu širi i „mešanjem“ u „izbore u inostranim gradovima“, nalik „mešanju“ Rusije u američke predsedničke izbore. Baš smo „mali Rusi“, dok oni određuju pobednika u trci za Belu kuću, mi se zadovoljavamo izborom novog gradonačelnika Nikšića. Tako Zlatoje Martinov za dnevni list „Junajted grupe“ u tekstu s nadnaslovom „Srpska meka moć – srpski svet, ili kako se suptilno stvara Velika Srbija“, ocenjuje kako je uspeh crnogorskih stranaka suprotstavljenih Milu Đukanoviću znak da su se nad ovom bivšom jugoslovenskom republikom „nadvili tamni oblaci“, te da je „četništvo i velikosrpstvo uzelo maha i teško je tu lavinu (koju finansijski i logistički iz Beograda usmerava Vučić) zaustaviti“. Ne samo da je Đukanović pojam demokratičnosti nego su njegovi protivnici, uključujući i Dritana Abazovića, Albanca po nacionalnosti, četnici i velikosrbi.

Pored olako izrečenih kvalifikacija koje dolikuju isključivo nekakvom Đukanovićevom propagandisti, a ne objektivnom posmatraču, u tekstu koji je napisao Martinov uočljiv je odgovor na staro pitanje „koliko je to potrebno da Srbija bude mala, da ne bi bila velika“. „Demokratski front zapravo želi, i to nimalo ne krije, da od Crne Gore napravi neki novi Sever Kosova i novu Republiku Srpsku.“ Aha… A šta su to Sever Kosova i Republika Srpska? Jedine dve teritorije u BiH i na Kosovu i Metohiji koje nisu skoro do temelja etnički očišćene od srpskog naroda ili na kojima srpski narod nije ozbiljno diskriminisan. Sever Kosova suprotstavljen je „jugu“ Kosova na kojem malobrojni preostali Srbi žive u enklavama u, za normalan svet, potpuno nezamislivim uslovima i u konstantnom manjem ili većem strahu za svoj život i imovinu. Slično, ali malo bolje je kada se pravi paralela između Republike Srpske i Federacije BiH.

Dakle, ako su u očima Martinova i njemu sličnih Sever Kosova i RS nešto loše, a ostatak južne srpske pokrajine i Federacija primer dobrog, onda možemo lako doći do zaključka šta to oni žele i za Crnu Goru, odnosno za Srbe koji tamo žive – enklave i gotovo potpuni nestanak. Zanimljivo je što su potrebu za očuvanje nekakvog okvira koji bi zaštitio Srbe u pomenutim BiH i Kosovu i Metohiji prepoznali (makar deklarativno i situacijom na terenu iznuđeno) i zapadni lideri, jer upravo je pod njihovim pokroviteljstvom dogovoreno stvaranje Republike Srpske u Dejtonu i Zajednice srpskih opština u Briselu.

Ali Martinovu su ta dva zlokobni znaci „Velike Srbije“ koji najavljuju i „tamne oblake“ nad Crnom Gorom. Događaji i prakse koji su doveli do toga da stvaranje ta dva „entiteta“ postanu nužnost a ne hir, nikako nisu „tamni oblaci“ nego „Suncem obasjano plavo nebo“ koje svetu donosi blagostanje i mir. Svakom svetu, osim onom srpskom, omraženom.

Napori u stvaranju nijednog drugog „sveta“ (osim još i onog ruskog) i borba za prava i blagostanje svojih nacionalnih manjina u drugim zemljama im nisu negativne pojave (niti to, realno, ikome mogu biti). Nije čudno što se Hrvatska zalaže za prava svojih sunarodnika u Srbiji. Nije čudno ni što to rade Mađarska, Rumunija, Bugarska, Albanija ili BiH, ali je sporno kada to radi Srbija. To je, onda, put u rat i nove sukobe. Ali zašto?

Tražimo li previše? Ako je, kako Martinov kaže, pobeda opozicije Milu Đukanoviću u Nikšiću „pobeda Beograda“ i Aleksandra Vučića, da li je poraz DPS onda poraz Tirane i Edija Rame?

(Novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *