Šta je pravi razlog sukoba i nasilja u američkom gradu Fergusonu?

Šta je pravi razlog sukoba i nasilja u američkom gradu Fergusonu?

21 avgusta 2014

Outrage In Missouri Town After Police Shooting Of 18-Yr-Old ManKomentator luca k pita: „A zašto vi, ljudi, ne sačekate da pristignu sve činjenice?“ Činjenice nisu poput voljene rodbine, koja dođe u posetu na porodični praznik, nego više poput likvidiranih bivših saradnika, nestalih bez traga u nekoj zaboravljenoj, memljivoj šumskoj jami.

Za vladajuću klasu, činjenice su opasne zveri. Mitovi i legende su daleko bezbedniji. Činjenice mogu neočekivano da izbiju na površinu na samom početku nekog događaja, dok mehanizmi kontrole još nisu uspostavljeni. Posle toga, sve što se čuje je ili zvanična verzija priče, ili – ako ona ne urodi plodom – zvanična rezervna varijanta.

Kako neko može da, čitajući ovaj blog, razume geopolitička dešavanja, a da pritom ne razume da isti principi i uslovi dominacije, kontrole i sile funkcionišu na sličan način i na lokalnom nivou? Možda bi bilo korisno da objasnimo te uslove i principe kako bismo se podsetili u kakvim okolnostima se sve ovo zaista dešava, bilo žiteljima mesta poput Fergusona i policiji koja u njima deluje.

„Rat protiv droge“ nije rat protiv droge. Taj rat služi ultrabogatim vladarima da kontrolišu (i na njima profitiraju) tokove nezakonitih prihoda od trgovine drogom, da njima finansiraju ilegalne ratove, da destabilizuju druge zemlje kroz zavisnost od droga i da proglase krivičnim delom namerno izazvano siromaštvo i beznađe donje trećine (ili čak više) domaćeg stanovništva (videti američku zaštitu heroina na jugoistoku Azije i u Avganistanu, ulogu CIA u trgovini krekom u američkim gradovima itd.).

„Rat protiv terorizma“ je u suštini isto: otvoreni rat protiv siromašnih i destabilizacija teritorija koje Imperija direktno ne kontroliše. Poput navodnog „rata“ protiv narkotika, i ovaj „rat“ je uglavnom simulacija: odnosno, lažan i bez žrtava, gde se od počinilaca potajnim sponzorisanjem stvara veštački neprijatelj, ono što Rouen Berkli (Rowan Berkeley) zove „pseudobandama.“

POVRATAK U DOBA OLIVERA TVISTA

Ovi ratovi nisu stvarni, utoliko što problemi kojima se bave nisu stvarni po definiciji. Ako i postoje, namerno se pogoršavaju kako bi se ojačala dinamika problem-reakcija-rešenje.

Na drogu se ne gleda kao problem koji se mora iskoreniti, već na sredstvo koje se može upotrebiti za ostvarivanje cilja. Teror(izam), kao što znamo, nije čak ni pojam, nego taktika. A taktiku ne možete proglasiti zločinom, ali je možete koristiti kao sredstvo za ostvarenje cilja.

Ne moram da podsećam da SAD – tzv. „zemlja slobodnih“ – imaju najveću zatvorsku populaciju na svetu, i po apsolutnim i po relativnim merilima. A velika većina zatvorenika je osuđena za delikte bez žrtve (victimless crimes).

Ali to nije sve. Jer, ako odrastate u getu, i odgojite dete kako valja, i nekim čudom ga sačuvate od oružja i bandi, preostaju vam još dva daleko veća izazova: siromaštvo i policijsko nasilje.

Počnimo od siromaštva. Zvanične statistike su višestruka laž. Stvarna stopa nezaposlenosti je daleko veća. Mnogi u getu ne mogu da nađu bilo kakav posao ili pak samo povremeni – poput restorana brze hrane – i bez beneficija. Bez posla nema para, bez para nema škole, bez škole nema prilike za posao, i tako unedogled.

Na domaćem terenu se vodi novi rat, otvoreni rat protiv siromašnih, gde se onima što ne mogu da priušte novčane obaveze – da li zato što su nezaposleni ili iz drugih razloga – preti zatvorom kad ne plate račune, poreze, izdržavanje dece, sudske troškove, kazne za parkiranje itd. Celo društvo se vratilo u doba Olivera Tvista i dužničkog ropstva. Zatvorenici danas moraju da rade kao robovska radna snaga za korporacije, i za njih ne važe romantični koncepti poput minimalne zarade ili zakona o radu.

Zatvori su privatizovani, a zatvorenici pretvoreni u još jednu robu na kojoj kapitalistički sistem može da zaradi, poput pšeničnih prognoza ili svinjskih polutki. Dokazano je da i sudije i policajci imaju kvote: od njih se očekuje da, poput fabričkih radnika, ispune zadati cilj i uhapse i osude određeni broj ljudi svakog meseca ili godine. Moraju da usreće vlasnike zatvora, jer su oni veliki donatori izbornih kampanja i lokalni „poslodavci“. I policajci i sudovi su pod velikim pritiskom da zatvori budu puni.

I slepcu je jasno da ovo nije opis društva kakav bi sačinio antropolog pre sto godina, već kataboličkog procesa, u kojem oboleli (politički) organizam nezasito izjeda samog sebe na putu u grob. A u mom kraju tiho govore: „Tako je kako je“.

POLICIJA UGRAĐENA U NASILjE

U stvari, gore je. Pred onima koji uspešno izbegnu prva tri zla – drogu, „rat protiv terora“ i siromaštvo – koje sam ukratko opisao, ostaje četvrto: ono što sociolozi nazivaju „strukturno nasilje“. Ono poprima dva oblika. Prvi je ono što psihijatri nazivaju „agresijom iz frustracije“. Da biste shvatili o čemu se radi, pogledajte okrutne primere kanibalizma među industrijski uzgajanim pilićima, koje drže zarobljene u majušnim kavezima pod veštačkom rasvetom i hrane drogama i GMO sačmom. Geto je sociološki pandan tog kaveza, i frustracija koju proizvodi nemogućnost otpora ili bekstva može da dovede to poremećenog nasilja protiv sebe ili drugih.

Drugi oblik (strukturnog) nasilja je sistemsko, kada se kroz nameran proces društvene manipulacije jedna grupa ili klasa ljudi uči strahu i mržnji prema drugoj. To je proces koji nazivam šizmogeneza, inspirisan zapažanjima Gregorija Bejtsona (Gregory Bateson): u suštini najsiroviji oblik onog „zavadi pa vladaj“, koji proizvodi pogrome, građanske ratove, genocide itd.

Policija je u potpunosti ugrađena u ovo sistematsko nasilje. Policajce uče da istovremeno mrze i strahuju od javnosti kojom gospodare. I to nije nimalo slučajno. Policajac u patroli, specijalac (SWAT) ili snajperista – to su ljudi ograničenih intelektualnih sposobnosti, koji ne razumeju kako funkcioniše geopolitički sistem. Oni po prirodi nisu radoznali što se toga tiče, već su obični ljudi koji vrednuju tradiciju, konvencije, uklapanje u društvo oko sebe, red i zakon. Drugim rečima, iskreno i potpuno veruju u mitove našeg društva o „slobodi“, i „dobroti svrhe“, i „pravednosti srca“, i „posebnosti“. I očekuju od drugih koji bi da budu „dobri“ i rodoljubivi Amerikanci da isto tako veruju u te stvari. Jer kako u retkom nastupu elegantne rečitosti onomad reče Džordž Buš junior: „Ako niste s nama, onda ste protiv nas.“ Dakle, policija je veoma podložna propagandi.

Policajcima onda ograniče znanje, podele ih u podgrupe, i neprekidno ih obučavaju da mrze i strahuju od službenog „neprijatelja dana“ – a potom ih obučavaju nasilnim metodama sprečavanja tih „neprijatelja“ da ostvare svoje navodne ciljeve. Policija više nema palice, već elitno naoružanje koje koristi vojska. Uče kako to oružje da koriste tako što gledaju filmove. A sve se to na kraju zapečati specijalnom obukom koju vrše oni isti „specijalisti za terorizam“ koji obučavaju vojsku – jer američka metoda subverzije uvek se oslanja na stvaranje utiska posebnosti. Tako da sad to više nisu „glupi drotovi“, već dobro obučeni čuvari reda, kojima je rečeno da su elitni čuvari „domovine“ od onih što mrze našu slobodu.

Ferguson-RiotsMITOVI U KOJE VERUJE POLICIJA

U odnosu na stanovnike mesta poput Fergusona policija je u ekonomski privilegovanom položaju. Policajci imaju sindikate, možda jedine u današnjoj Americi koje ne napada vladajuća klasa, tako da su dobro plaćeni, imaju bonuse, beneficije, i mogu da kupuju kuće i odgajaju decu daleko od monstruoznog sistema koji sam opisao gore. Oni u nekoj meri imaju koristi od nejednakosti u društvu, pa onda sa prezirom gledaju na narod nad kojim stražare, a sa obožavanjem na one „iznad“ sebe: bogate i „stručnjake za pretnje društvu“. Ako pogledate policiju u bogatom kraju, videćete da uopšte nisu toliko osioni. Zovu vas „gospodine“ i „gospođo“. Ako vas zaustave zbog neispravnih svetala, gotovo da se izvinjavaju – jer šta znaju, možda ste sudija ili opštinski poslanik. Znaju, dakle, ko im je gospodar i prema njemu se odnose poslušnički. To očito nije slučaj u Fergusonu, gde policija godišnje beleži više privođenja nego što mesto ima stanovnika, a stopa hapšenja je isto tako nesrazmerna.

Na koncu, policajac koji provede neko vreme u službi mora da se suoči sa potpunom iskvarenošću društva: spoznajom da je „pravda“ farsa. Zna se ko su dileri, zna se ko su makroi, kuriri, kupljeni političari i sudije – sve se zna. Ali se zna i da ne postoji volja da se bilo šta tu promeni. Štaviše, oni sami tu ništa ne mogu: izbor je da ili učestvuju u pokvarenom sistemu ili da se drže po strani i nadaju se da im pre ili kasnije neće „napakovati“ skandal.

Policija u našem današnjem društvu živi u stanju potpunog spoznajnog raskoraka, odnosno etičke dileme. Prinuđeni su da veruju kako smo navodno najbolje društvo svih vremena – a, s druge strane, kako je život beznadežno okrutan i pokvaren. Moraju da veruju, ili se bar prave da veruju, u mitove koje su se zavetovali da čuvaju: ratove protiv droge i terorizma, da je društvo u kojem živimo pravedno i da su oni čuvari te pravde, obećanje napretka i maltene versko ubeđenje da je moguće pobeći iz geta kroz poštenje i vredan rad. Istovremeno, poput svih ostalih u Americi, mogu da vide kako se ceo sistem ubrzano raspada. Znaju da za žitelje Fergusona ustvari nema posla i da oni mogu da napuste geto koliko likovi iz filma Trumanov šou (The Truman Show) mogu da napuste filmski studio. Ovaj raskorak je, dabome, nepomirljiv – tako da i sami policajci pod unutrašnjim pritiskom reaguju istom frustriranom agresijom, tj. iznenadnim nasiljem.

„ČIŠĆENjE“ KAO U IRAKU

U takvim uslovima, jedina moć koju policija zaista ima je nad stanovništvom kojem bi trebalo da služi. A jedini način da pokažu tu moć je kroz nasilje. Sociolozi i kriminolozi znaju da su metode koje policija uči jalove, isto kao što ekonomisti znaju da nema „curenja nadole“ već samo „toka nagore“. Nežnije metode rada, od uključivanja zajednice do pravde kroz restituciju, već postoje i dokazano uspevaju. Ali i nasilne metode uspevaju – samo služe drugoj svrsi: zastrašuju narod, stvaraju uslove da jedna grupa postane dominantna, izoluju ljude i teraju ih na sukobe u jalovim igrama bez pobednika, zatiru ljudskost i milosrđe. Drugim rečima, kontrolišu narod i omogućavaju vlastodršcima da ga selektivno eksploatišu za sopstveni profit, poput plantažne kulture, koja polako sazreva po vrućini leta u Sent Luisu.

Koliko god lokalna policija bila loša, ne može se porediti sa nasiljem specijalaca (SWAT). Oni su brutalni koliko i vojne patrole koje „čiste“ kuće po Iraku – što ne treba da čudi, jer i jedne i druge uče na isti način: ako se nešto miče, ubij.

Što nas vraća na pitanje policije. Pod uslovima koje sam upravo opisao, u nemogućem okviru u kojem su primorani da funkcionišu, kako i ne bi bili nasilni, makar ponekad? I, kako ne bi bili sistematski nasilni, kao organizacija? Možda ne sve vreme, ali uglavnom društvene okolnosti u kojima policija danas funkcioniše prosto nalažu vršenje nasilja prema podređenima, sistematski i totalitarno.

Upravo svest o svemu gore opisanom navodi mnoge komentatore ovde da automatski pretpostave kako policija redovno laže i vrši nasilje. Nadam se da vam je sad jasnije zašto. Ne radi se ovde o razumevanju motivacije pojedinca (tj. policajca koji je usmrtio Majkla Brauna) – jer, dabome, ne poznajemo čoveka dovoljno – već o sagledavanju cele slike društvenih i materijalnih uslova našeg društva danas, u kojem bitišu kako američka „podklasa“ tako i njihovi „pastiri“.

Što se same policije tiče, od stotina slučajeva poput ovog svake godine – korupcije, brutalnosti, zataškavanja, podmićivanja, krađe, ubistva itd. – poneki je možda slučajan, nenameran ili čak izmišljen. Malo je verovatno da je ovo jedan od njih; prosto, dosad bi se saznalo, osim u slučaju da su samom policajcu namerno namestili. Ali to je detalj, i usredsređivanjem na njega rizikujemo da propustimo suštinu šire slike stvari. Nadam se da nam je to svima jasno.

(Tekst je komentar autora koji se potpisuje kao Malooga sa bloga Moon of Alabama, odabrao i preveo Nebojša Malić)

(Sa engleskog preveo Nebojša Malić za portal Stanje stvari)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *