Šta Rusija može i na šta ima pravo

Šta Rusija može i na šta ima pravo

3 марта 2014

Aleksandar PAvicPiše: Aleksandar Pavić

Rusija nema razloga za diplomatsko-medijsku defanzivi: njeni koraci treba da budu praćeni samouverenim nastupom

Da se podsetimo: pre oko tri meseca Rusija je Ukrajini ponudila pojas za spasavanje u vidu pomoći od 15 milijardi američkih dolara, kao i dodatnih još većih ekonomskih aranžmana u perspektivi. Taj pojas je Rusiji s gnušanjem bačen nazad u lice od strane evromajdanske mase i njenih zapadnih sponzora, koji su zatim gurnuli zemlju u haos, pod geslom „bolje rat nego ruske pare“. Glavnu reč u revolucionarnom naletu koji je usledio imali su najekstremniji, neonacistički, antisemitski i antiruski elementi sa ukrajinskog zapada. Pogažen je poslednji dogovor koji je mogao da obezbedi očuvanje kakvog-takvog poretka, samo pola dana pošto je sklopljen pod pokroviteljstvom EU zemalja, 21. februara. Konačna faza prevrata 22. februara počela je pucanjem iz snajpera od nepoznatih osoba (Vilijam Engdal smatra da mogu biti povezane sa NATO strukturama [1]), posle čega je zakoniti predsednik države Janukovič primoran da napusti zemlju.

Priča o „nepoznatim snajperistima“ podseća na snajperiste koji su pucali na demonstrante ispred Skupštine BiH u Sarajevu 5. aprila 1992, što je faktički uklonilo poslednju branu izbijanju građanskog rata u toj bivšoj jugoslovenskoj republici. Baš kao što se Janukovič od zapadnih eksponenata tereti za krvoproliće i pucanje u sopstveni narod, tako su se tada teretili Srbi, odnosno ljudi Radovana Karadžića (danas se zna da to nije bio slučaj [2]). Nažalost, i Karadžić i Janukovič su bili na „pogrešnoj strani“. Snajperisti su služili snagama kojima nije bio u interesu ni mir ni očuvanje zakonitog poretka. Satanizacija Janukoviča je usledila pošto je pristao na za njega prilično nepovoljan sporazum, baš kao što je satanizacija Karadžića (i Srba u Bosni) uveliko krenula pošto je prihvatio takođe relavtivno nepovoljan tzv. Lisabonski sporazum ili Kutiljerov plan, koji bi sačuvao mir u BiH, čak i po cenu bolnog ustupka pristanka na odvajanje od tadašnje Jugoslavije.

PRETNjE UPLAŠENIH

Već sledećih dana, 6. i 7. aprila, Evropska zajednica i SAD su priznali BiH kao nezavisnu državu, posle čega se Jugoslovenska narodna armija, koja je dotad kako-tako pokušavala da zaštiti stanovništvo, u zapadnim medijima već mogla nazivati „agresorom“, baš kao što se ruska vojska, koja takođe nastoji da zaštiti stanovništvo koje ne prihvata vlast kijevskih pučista i ekstremista (kao i bezbednost svojih baza, zaštićenih ugovorima), nastoji prikazati u Ukrajini. Dobitni propagandni recept se, očigledno, ne menja.

Retorika koja se koristila na poslednjem zasedanju Saveta bezbednosti UN 1. marta 2014, bila je u službi te propagandne strategije. Prvenstveni cilj zapadnih sila i njihovih saveznika je prikazati Rusiju kao „agresora“, saterati je u diplomatsku defanzivu.

„Provokativne akcije Rusije bi lako mogle da situaciju gurnu preko tačke preloma“, izjavljuje američka ambasadorka pri UN Samanta Pauer dodajući da je „vreme da se zaustavi ruska vojna intervencija“. [3] Pre toga je ukrajinski ambasador zavapio „da se učini sve što je moguće“ kako bi se zaustavila ruska „agresija“.

Britanski ambasador je ustvrdio da „nema opravdanja za vojne aktivnosti Rusije u poslednjih 48 sati“, dok je Ban Kimun pozvao na „puno poštovanje za i očuvanje nezavisnosti, suvereniteta i teritorijalne celovitosti“ Ukrajine.

Već sledećeg dana šef američke diplomatije Keri optužuje Rusiju za „nečuveni akt agresije“ i „invaziju pod izmišljenim razlozima“, preteći joj mogućnošću ekonomskih sankcija i izolacije. [4] A krenuli su i „pomoćni radovi“ u uticajnim zapadnim medijima, pa se Putin u londonskom Gardijanu već poredi sa Miloševićem, [5] dok se Vašington post naglas „vajka“ da li Ukrajina možda predstavlja poraz Obamine politike po kojoj navodno diplomatija ima preimućstvo nad upotrebom vojne sile, [6] a poslovični Mekejn već poziva na „brzu i robusnu akciju Zapada protiv Putina“. [7] Naravno, da ne zaboravimo, kruna svega je Obamina ocena da slanje ruske vojske u zaštitu ruskog stanovništva i baza na Krimu predstavlja „jasno kršenje“ ukrajinskog suvereniteta, [8] i da će Rusija trpeti „posledice“ zbog toga. Uz to, zapadni lideri već sada mašu pretnjom bojkota 40. samita Grupe 8 najrazvijenijih zemalja sveta, koji treba da bude održan u Sočiju u junu.

Zapadni lideri su već listom, na ovaj ili onaj način, bojkotovali Olimpijadu u Sočiju, čemu je prethodila intenzivna negativna zapadna medijska propaganda u mesecima pre otvaranja. Zla volja zapadnih centara moći prema Rusiji se više i ne krije. Naravno, Ukrajina je mnogo više od toga. Zapad je direktno odgovoran za izbijanje krize u toj zemlji, i on je sad svesno potpiruje. Ne postoji nikakva pozitivna namera prema Ukrajini. Cilj je, kao i u Jugoslaviji, da se (uglavnom odrođeni ili identitetski dezorijentisani) Sloveni opet nahuškaju na Slovene. Angloamerikanci će uvek biti spremni da se bore do poslednje kapi njihove krvi, a Nemci da skupljaju kajmak tamo gde im gazde dozvole. Zašto davati novac za podršku tamo nekoj ukrajinskoj industriji, koja se ionako nalazi u proruskim regionima, kada se može naći povod za rast sopstvenog vojnog budžeta, a i novo satanizovanje Rusije?

RUSIJA IMA POKRIĆE

Zato između ostalog niko u Savetu bezbednosti osim ruskog ambasadora nije pominjao povratak na sporazum od 21. februara, zato niko sa Zapada ne osuđuje mobilizaciju koja je objavljena u Kijevu. Jer to bi poremetilo nametnuti tempo zamene teza. Ako stalno govorimo o ruskoj „agresiji“, onda ne moramo da govorimo o nedostatku legitimiteta kijevskih pučista; ako osuđujemo delovanje ruskih jedinica na Krimu, onda ne moramo da se bavimo neonacističkim psima rata koji deluju pod „suverenističkom“ zastavom. To jeste sada već uobičajeni zapadni cinizam, na koji se u srpskim zemljama već oguglalo. Ali to isto tako predstavlja i alarmantno odsustvo i trunke dobre volje. Nema među vodećim zapadnim silama glasova koji na bilo koji način otvaraju prostor za objektivno sagledavanje situacije i njeno smirivanje.

Rusija radi jedino što je moguće: kreira sopstvenu realnost, brzo, tiho i efikasno, bez pompe, ali i bez krvoprolića. No, valjaće da se iskoristi svaka moguća prilika za na prvom mestu medijsku kontraofanzivu. Važno je što više govoriti o ekstremnim i radikalnim elementima u kijevskoj hunti, insistirati na njenoj nezakonitosti i odsustvu legitimiteta. Veoma bi pomoglo ako bi Janukovič svoju ulogu legalnog i legitimnog predsednika odigrao do kraja. Ako to slučajno izostane – onda je važno da što pre nove snage koje su se na jugu i istoku Ukrajine samoorganizovale, što pre institucionalizuju i politički artikulišu – opet bez nužnog uvažavanja kijevskih pučista.

Što se tiče zapadne dreke oko „agresije“, zgodno je što će uskoro, 24. marta, 15-godišnjica početka divljačkog NATO-bombardovanja SR Jugoslavije. Raša tudej i Rusija 24 bi od podsećanja na taj datum i sve što mu je prethodilo i sledilo mogle da napravi medijski blic, a sama Rusija da poentira apostrofiranjem bednog položaja srpskog naroda na Kosovu i Metohiji, kojem njegova država nije adekvatno priskočila u pomoć, kao primer toga šta se dešava kada se pravoslavno stanovništvo ne zaštiti od NATO-falangi. Može se Rusija pozivati i na primer BiH da pokaže kako se završavaju još neki zapadni intervencionistički vojno-diplomatski eksperimenti – država u ruševinama, narod na ulicama. I, naravno, ne treba zaboraviti Libiju.

Nema razloga da Rusija bude u diplomatsko-medijskoj defanzivi. Naprotiv: njeni lucidni koraci na terenu treba da budu praćeni samouverenim javnim nastupom. Za razliku od Zapada, Rusija za to ima pokriće.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u