Šta se to širi?

Šta se to širi?

21 августа 2014

Jurica PavičićPiše: Jurica Pavičić

Godine 1975., jedan mladi nepoznati pjevač s prevelikim naočalama koji se zvao Oliver Dragojević zarazio je tadašnju još socijalističku Dalmaciju futurističkim pjesmuljkom koji je opisivao kako će divno biti u Splitu daleke 2002. godine.

U skladu s optimizmom “svakog-dana-u-svakom-pogledu-napredujemo” epohe, Oliver je pjevao o svijetu budućnosti kad će svatko imati telefon (!), kompjutori će misliti za nas, Split će imati novi stadion, a riba će dolaziti ne iz Maroka, nego (valjda tipfeler?) – s Marsa.

Koliko god te futurološke fantazije bila naivne, postoji u Oliverovu disko SF-u s davnih Prokurativa nešto što je u osnovi dirljivo: naime, tada – te 1975. – ljudi su začudo mislili da budućnost donosi nešto dobro.

Svijetla budućnost?

Da danas na splitske festivalske Prokurative iziđe neki novi pjevač početnik, neki anonimni mladac s očalima, rećinom ili cufom, možda bi pjevao o povijenim maslinama, staroj majci, nepituranoj gajeti ili napukloj čatrnji, ali o nečem zasigurno ne bi pjevao – a to nešto je svijetla budućnost. Već tridesetak i kusur godina, naime, mi smo navikli na to da je budućnost nešto čega se bojimo, i da je budućnost nešto što ne kontroliramo, pa se čak ni ne usuđujemo pomišljati da bismo je imali pod kontrolom.

Kad bi danas neki mladi Oliver izišao na “stage” i počeo pjevati pjesmu “2032. godine u Splitu”, što bi točno bio sadržaj njegova disko SF-a? Imat ćemo u Resniku stroj za teleportiranje, kao kapetan Kirk i komandant Spock? Imat ćemo još više noćenja (to “proročanstvo” postoji, uzgred rečeno, i u verziji iz 1975.!)? Imat ćemo akvapark na Žnjanu? Hajduk će igrati kvalifikacijsku grupu eurolige?

Pašalić će igrati u Chelseaju, a Vlašić u Realu? Kerum će završiti hotel “Marjan”, a nepoznat netko Dom omladine? Najednom shvatite da su sve naše projekcije i planovi tako parohijalni i smežurano mali: svode se na još malo turizma, još malo noćenja, gledanje tuđeg nogometa, tuđe košarke i tuđe kulture kao kroz staklo slastičarnice, te krparenje i dovijanje kako da završimo ono što su neke prošle ere započele.

Ne znam kako biste vi, splitski čitatelji, sročili svoju verziju “2032. godine u Splitu”. Biste li u nju uvrstili žičare za Mosor, rotirajuće tornjeve u Lori, traffic hub na istočnoj obali? Ne znam, vaša stvar. Ali, jednu stvar morate imati na umu. Koliko se god raspojasala vaša futuristička mašta, jednu stvar trebate uzeti kao neupitni fiks. Naime, te 2032. na Rivi će i dalje stajati ono žalobno prizemno zdanje koje se – više kao poruga nego kao opis – naziva “Turistička palača.”

Ovih dana, naime, splitske su gradske vlasti slavodobitno objavile natječaj za ostvarenje prava plodouživanja na nekretnini “Turistička palača” u Splitu.

Gradska uprava prema natječaju traži privatnog partnera koji će prema projektu arhitekata urediti i pofriškati derutnu prizemnicu na čelu Rive, pri čemu bi taj privatni partner idućih 30 godina ubirao afit od poslovnih prostora u zgradi, skrbio o održavanju i parkiću u okolici, te Gradu plaćao 12,5 tisuća eura mjesečno.

Spomenuti natječaj – koji je koncem prošlog tjedna ponosno predstavila dogradonačelnica Batarelo – odmah je uznemirio duhove i civilnog društva i političke opozicije u gradu. Baldasarovoj ekipi prigovara se da lukrativan komad imovine na prvorazrednoj lokaciji olako prepuštaju privatniku, da su troškovi obnove smiješni u usporedbi s mogućim benefitom, te da bi po konzervativnoj procjeni troškovi obnove te skalamerije – načinjene 1968. s nakanom da bude privremena – bili vraćeni u četiri godine ubiranja afita.

Ne želim ulaziti u te računice, jer i u ovim novinama i u gradu postoje meritorniji od mene za konte nekretninskog biznisa. No, postoji u toj priči o natječaju za Turističku palaču nešto što me obeshrabruje. Naime, deprimira me pomisao da ćemo i za 30 godina – 2034., dakle onda kad Kirk i Spock budu uokolo letjeli u omaglici antimaterije – i dalje na Rivi gledati to improvizirano čudo.

Turistička palača – kaže arhitektonska legenda – izgrađena je 1968. s nakanom da bude kratkoročno rješenje, “dok nešto ne smislimo”. Taj siroti objekt prošao je svoje plesnjake i terasaše, proživio je ruzinu, požare i metastazirane štekate, a čitavo vrijeme ostao je ono što je i na početku bio: neugledni lišaj, komad metalno-staklene kaulerpe koja se parterno širi Rivom, guši je, ne zatvara čestito blok, oguljuje zahodske porteline u Kapetaniji, te, ukratko, unosi u srce grada, u prostor namijenjen urbanom šepurenju, prostorni kaos i jeftino preživljavanje.

Pivaj ti, moj Olivere

Punih 46 godina ovaj se grad kroz dvije države hrva s tom njezinom “privremenošću”. A sad smo, eto, doznali i ospokojavajuću, utješnu spoznaju: da će tako biti i narednih 30. Pa ti pivaj, Olivere…
Da se razumijemo: ne bih nipošto htio da i mi u Splitu imamo nekog od tih opsjenarskih futuroloških gradonačelnika poput Vlahušića ili Kalmete koji svoju publiku obasipaju grandioznim uobraziljama iscrtanim u AutoCardu, žičarama, mostovima, kanalima i staklenim palisadama – a pritom dok ih slušate cijelo vrijeme morate paziti gdje vam je takujin.

No, postoji valjda neka “siva zona” između grandioznih fantazija za naivnu raju, te odsustva ikakve projekcije budućnosti.

A upravo to – odsustvo ikakve slike sutrašnjice – ono je što je endemski problem Splita u razdoblju koje je mnogo dulje od samo Baldasarova mandata. Kao da živimo u gradu koji se odrekao baš ikakvih ambicija, i u kojem se cijeli smisao administriranja svodi na to da se preživi prvi u misecu, te prepitura, uredi i ostakli nešto što je jednom napravio neki drugi – gori ili bolji – Split.

U tom smislu, slučaj “Turističke palače” nije samo puka komunalna kontroverza. Slučaj “Turističke palače” simptom je puno dubljeg problema, a to je problem Splita kao grada koji nije kadar projicirati budućnost, nego samo krpati sadašnjost i prošlost.

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u