Šta su izvori i uzori političke ideje Vladimira Putina

Šta su izvori i uzori političke ideje Vladimira Putina

18 decembra 2013

VladimirDimitrijevicPiše: Vladimir Dimitrijević

osnovna teza ovogodišnjeg obraćanja naciji Vladimira Putina jeste ono što je svojevremeno ustvrdio jedan od najvećih mislilaca Rusije 20. veka Ivan Iljin: „Mi nismo ni učenici, ni učitelji Zapada. Mi smo učenici Božji, i učitelji samima sebi“. Putin je, dakle, jasno rekao: mi ne želimo da budemo Imperija koja će svetu nametati svoje standarde i modele ponašanja (koji, kako je saopštio, zemljama poput Sirije donose samo užase razaranja i krvoprolića). Mi ćemo braniti miroljubivo sapostojanje država i naroda i sve norme međunarodnog prava, ne dozvoljavajući nametanje bilo čije hegemonije (to se, naravno, odnosi na pretenzije Amerike na svetsku vlast i dominaciju u svim oblastima, pa i u duhovno-moralnoj). Takođe, rekao je da Rusija više neće ići za neoliberalnom utvarom takozvane „tolerancije“, koja nije ništa drugo do rušenje svih orijentira Istine u svetu pod vlašću novca. Rusija vekovima postoji po načelu zajedničkog života različitih kultura: tu su i pravoslavni, i muslimani, i budisti, i Jevreji, ali i paganski narodi. Ruski carevi ih nisu istrebljivali niti na silu prevodili u pravoslavnu veru iako je pravoslavlje vera većine. I danas ima narodića i etničkih grupa koji nemaju više od dve-tri hiljade pripadnika, a ruska država ih čuva kao malo vode na dlanu, bukvalno im „dajući platu“ samo zato da ostanu to što jesu. Za razliku od američkog melting pota, Rusija i dalje ide putem onoga što je Leontjev zvao „cvatuća složenost“. Putin je u svom govoru visoko podigao zastavu hrišćanske aksiologije – ustao je protiv nametanja zajednici neprihvatljivih načina ponašanja kao „demokratske norme“ za čitavo čovečanstvo. Jasno i glasno je rekao: ako je ogromna većina jednog naroda protiv „političkog homoseksualizma“ (izraz Natalije Naročnicke) i rušenja tradicionalnog braka i porodice, nametanje nemorala maskirano u „ljudska prava“ jeste totalitarizam, a ne ne demokratija (a to znači da ubacivanje ljudi i naroda u Prokrustovu postelju mitova nije ništa drugo do zločin). Putin je javno i otvoreno stao na stranu dinamičkog, hrišćanskog konzervativizma, koji podrazumeva da država nije sredstvo dostizanja raja na zemlji, nego sprečavanja da se svet ne pretvori u pakao. Zato je i citirao Berđajeva koji o ovome govori kao normi hrišćanskog angažmana u društvu.

ODAKLE DOLAZI OVAJ GOVOR?

Rusija je, u 20. veku, prošla najstravičnije iskustvo nihilizma koje čovečanstvo može zamisliti – bilo je to iskustvo komunističkog totalitarizma. Godine 1917. srušen je Treći Rim a na njegovo mesto došla je Treća Internacionala. Krvavi građanski rat odneo je milione žrtava, a zatim se pojavio GULAG. Slom SSSR bacio je Rusiju pod vlast zapadnog štićenika Borisa Jeljcina, u čije vreme je godišnje umiralo milion ljudi više nego što ih se rodi. A onda se pojavio Putin, koji je veoma vešto uspeo da ukloni Jeljcina sa vlasti, da ojača Rusiju, da zaustavi njeno dalje propadanje, koje ju je dovelo skoro do raspada i, što je najvažnije, da je preorijentiše ka njenoj duhovnoj i političkoj tradiciji. I sve se to dešavalo i dešava u uslovima strahovitog pritiska zapadne Imperije, čiji je glavni cilj uništenje ruske države in pljačka njenih resursa. Putin je postepeno uspeo da obuzda zapadne agente u samoj Rusiji – od Hodorkovskog, preko terorističkih grupa u Čečeniji, do raznih soroševskih NVO. Nedavno je država uvela red i u informativne kuće RIA Novosti i Glas Rusije. Najvažnije od svega – Ministarstvo odbrane je u rukama rodoljuba i vojna moć ruske države raste. Rusija je postala značajna i u međunarodnim odnosima: sprečen je američki napad na Siriju, privremeno odložen udar na Iran. Svega toga ne bi bilo da na vlasti nije Putin, koji je još pre neku godinu rekao da se njegova zemlja može osloniti samo na dve sile – svoje nuklearno oružje i pravoslavnu veru.

Naravno, Rusija je još daleko od idealnog stanja. Kako kaže poznati ruski geopolitičar Aleksandar Dugin, ruska „elita“ je uglavnom zapadnjačka i izdajnička, i između Putina i naroda nema pravih posrednika. Izazovi su i dalje ogromni: od Ukrajine, za koju se vodi borba do opasnosti od islamskog terorizma iza koga stoji Amerika. U tom i takvom vremenu Putin je progovorio u ime hrišćanske Rusije i njenih tradicionalnih moralnih vrednosti. Visoko je podigao steg hrišćanski i sve narode kojima je stalo do slobode pred licem čudovišta zvanog liberalni kapitalizam pozvao pod taj steg. Ponudio je alternativu svetu umornog od bezbožja novčane moći. Malo li je danas i ovde? I to je, naravno, njegovo strateško opredeljenje, a ne trenutni hir. On je ove, 2013, citirao Berđajeva, kao što je prošle, 2012, citirao Gumiljova i Solženjicina, pa je red da se setimo i njegovog prošlogodišnjeg obraćanja.

PUTIN, GUMILJOV, SOLŽENJICIN

U svom strateškom obraćanju naciji krajem 2012. godine predsednik Rusije pozvao se na dvojicu poznatih ruskih umova Lava Nikolajeviča Gumiljova i Aleksandra Isaijeviča Solženjicina. Ovoga drugog srbska javnost uglavnom poznaje: to je slavni autor Arhipelaga GULAG, Jednog dana Ivana Denisoviča, Odeljenja za rak, Crvenog točka i drugih značajnih književnih dela, koja su ga učinila „Dostojevskim 20. veka“. Ali ko je Gumiljov?

Lav Gumiljov je sin pesnika akmeiste Nikolaja Gumiljova, koji je, kao „beli“, streljan od strane boljševika, i čuvene pesnikinje Ane Ahmatove. Rođen 1912. i umro 1992. u Sankt Peterburgu, i sam je preživeo GULAG, a stvaralaštvo je posvetio razmatranju smisla ruske istorije kao povesnice umnogome „evroazijske“. Bio je geograf, istoričar i filosof. Njegovi istoriosofski radovi i danas ga svrstavaju među najznačajnije ruske mislioce 20. veka.

Putin je, govoreći o teškoj epohi u koju čovečanstvo ulazi, i zadacima Rusije u skoroj budućnosti, ustvrdio da je sve zadatke nemoguće ispuniti ako ne bude „pasioniranosti“ (izraz Gumiljova) i patriotizma, onakvog kakvim ga je shvatao Solženjicin. Da vidimo o kakvim je pojmovima reč.

PASIONIRANOST

Prema Gumiljovu, etnogeneza (nastanak jednog naroda) se definiše kao lokalna varijanta unutrašnjeg oblikovanja uslovljenog uticajem istorijskog i pejzažnog činioca. Kao elementi prirode, etnosi ulaze u sastav dinamičnih sistema u kojima se nalaze domaće životinje, biljne kulture,prirodni i veštački predeli, rudna bogatstva i predmeti kulture. To su, analogno biocenozama, tzv. etnocenoze. Etničnost je prirodna osobina čovekova, a etnička pripadnost se oseća kao prirodna činjenica. U neponovljivom sklopu određenog pejzaža nastaju izvesni etnosi, a predeli utiču na duhovnost i običaje naroda (planine, stepe, reke, jezera, šume oblikuju etnose ništa manje od njihove religioznosti). Etnosi nastaju od raznih naroda (Rusi su, po Gumiljovu, slovensko-ugrofinska mešavina, sa izvesnim elementima tatarske genetike). Etnosi imaju subetničke formacije („gorštaci“ i „dolinari“ kod Škota, na primer), ali se uključuju i u superetnose (kakvi su, recimo, “Zapad“, “Islamski svet“ itd.).

Da bi nastao novi „etnos“, potreban je naročiti činilac, koji Gumiljov naziva „pasioniranost“ (A. L. Andrejev ga definiše kao „poseban efekat viška biohemijske energije, koji se ispoljava u pojačanom nagonu ljudi za akcijom“). Pasionirani ljudi su tzv. „pasionari“, koji, želeći da promene svet, stvaraju i propovedaju nove religije i naučne teorije, kreću u osvajanja ili, pak, neodstupno brane otadžbinu. Samo pasionari su kadri da stvaraju nove etnose i da održavaju postojeće. Šta to konkretno znači?

Dovoljno je setiti se perioda kraha Rimske imperije: dok veliko carstvo duhovno i moralno truli i raspada se sve, od porodice do države, pojavljuju se jedna grupa „pasionara“ – to su rani hrišćani, koji su spremni da, na osnovu vere u Hrista, kao Boga koji je postao čovek, žrtvuju svoje živote da bi potvrdili istinitost otkrovenja koje im je dato. Hrišćani svojim moralom obnavljaju porodicu, izgrađuju drugačije tipove društvenih odnosa (žene i robovi postaju punovredna ljudska bića zahvaljujući Crkvi), stvaraju dela nove kulture i naročite umetnosti. Kada se u Rimskoj imperiji broj hrišćanskih „pasionara“ popeo na desetak odsto od ukupnog broja stanovnika, pojavio se car Konstantin i imperija je postala hrišćanska. Muhamedu je bilo dovoljno da desetak posto Arapa od pagana učini monoteistima, pa da džihad postane sredstvo za širenje islama koje je vekovima pokretalo pasionare raznih naroda na nove pohode i osvajanja.

Pozivajući se na Gumiljova, koji je inače bio iskren „evroazijac“, Putin je Rusima i ostalim građanima velike države poručio: potrebna je nova nada, novo oduševljenje, nova energija da se gradi. Sve ostalo je samozavaravanje. To jest, države i narodi postoje dok kod njih vlada vera da njihovo postojanje ima smisla i da nova pregnuća nisu uzalud. Ruski filosof Aleksandar Panarin pokazao je da je mortalitet u Jeljcinovoj Rusiji bio za milion ljudi veći od nataliteta, i to svake godine, zato što su ljudi izgubili smisao života i nadu u bolje sutra. Danas, kada je, prvi put od perestrojke, broj rođenih veći od broja umrlih, ta činjenica je jasno vidljiva: izgleda da se javlja nova „pasioniranost“,i da Rusi žele da ostanu i opstanu kao narod.

PATRIOTIZAM PO SOLŽENJICINU

Kada je Boris Jeljcin dodelio najviši ruski orden, onaj Svetog Andreja, Aleksandru Solženjicinu, on je odbio da ga primi sa obrazloženjem da ne želi nikakvo odlikovanje od „režima koji je zemlju doveo do propasti“. Godine 1998. Solženjicin, veliki brižnik svoje otadžbine, objavio je knjigu Rusija u provaliji, koja je jasno izložila njegovo mišljenje o vlasti „liberalnih demokrata“ po volji Zapada. Tada je govorio: “Celokupni razorni sled zbivanja tokom poslednje decenije usledio je zbog toga što je vlast budalasto oponašala tuđe modele, potpuno prenebregavajući kako kreativnost naroda, tako i njegov mentalitet i mnogovekovne duhovne i socijalne tradicije Rusije“. Gledajući u surovom partijašenju jeljcinovske kvazidemokratije suštinski razornu silu, pisac GULAGa je isticao: “Partije nisu prirodna forma za nas. Sadašnje naše partije samo ometaju razvitak demokratije… Smatram da je demokratija koja započinje od stvarnog lokalnog samoupravljanja i postepeno se gradi do Vrhovnog zemskog sabora najzdravija za Rusiju i najvernija njenom tradicionalnom duhu“. (Upravo o demokratiji lokalnih samouprava kao osnovi buduće ruske demokratije govorio je Putin ove, 2013. godine). Po Solženjnicnu, “partijsko suparništvo unakažava narodnu volju“ jer „čovek ima mišljenje, a partija ideologiju“. Partijski apratčici se povezuju sa oligarsima i žive kao paraziti na telu naroda. Gajdara, koji je uništavao rusku privredu pod izgovorom neoliberalne šok-terapije, Solženjnicin je poredio sa Lenjinom po jednoj osobini – „po tome kako se fanatik, vođen samo svojom fiks idejom, sigurno hvata za skalpel i komada telo Rusije na mnogo parčadi… Privatizacija se širila celom zemljom sa onim neviđenim ludilom, sa takvom razornom brzinom kao nacionalizacija (1917-1918) i kolektivizacija (1930), samo sa obrnutim predznakom“. A narod je bio u letargiji. Solženjicin je pisao: “Mi smo u stanju nacionalne ošamućenosti. Kada u celom svetu rastu postojani nacionalizmi,ošamućenost naše nacionalne svesti nam oduzima životnu snagu i, čak, nagon za samoodržanjem“.

Kada je Putin došao na vlast, Solženjicin ga je kritikovao zato što se nije obračunao s Jeljcinovom klikom. Ali postepeno, prateći njegove postupke, mudri starac je uviđao da se stvari menjaju nabolje: “Za vreme Gorbačova bio je odbačen sam pojam i svest o državnosti… Tokom Jeljcinove vladavine taj pravac je u suštini nastavljen, a još je i otežan ogromnom materijalnom pljačkom Rusije… Putinovom vladavinom, mada ne odmah, počelo je preduzimanje napora za spas urušene državnosti“, govorio je. Iako Putina nikad nije podržavao na vulgaran i njemu, kao slavnom piscu nepotkupljene savesti, nesvojstven način, Solženjnicin je iz ruku predsednika Rusija 17. juna 2007. primio Državnu nagradu. Posle susreta sa autorom Ivana Denisoviča, Putin je novinarima izjavio da su razgovarali o sadašnjnosti i budućnosti Rusije, pri čemu nije zaboravio da kaže da je velikom književniku stavio do znanja „da su neki od koraka koje sada preduzimamo u mnogo čemu saglasni sa onim što je pisao Solženjicin“.

Kada su Solženjicina na Zapadu kritikovali što je primio orden iz ruku bivšeg agenta KGB u Nemačkoj, iako se on, Solženjicin, borio protiv totalitarizma koga ne bi bilo bez KGB, on je podsetio da je Putin radio kao obaveštajac svoje države, a ne kao upravnik GULAGa, pri čemu nije zaboravio da ukaže i na to da su američki glasači birali bivšeg šefa CIA Džordža Buša Starijeg za svog predsednika, pa ih niko o tome ništa nije pitao.

Još 1974. godine Aleksandar Isaijevič je isticao: “Naš vek se, uprkos proricanjima, osudama i zakletvama, pokazao upravo kao vek oživljavanja nacija, njihove samosvesti i okupljanja… Nacija je, kao i porodica, prirodna, neizmišljena zajednica ljudi sa urođenom uzajamnom naklonošću njenih pripadnika i neutemeljena su proklinjanja i pozivi današnjice na iščeznuće takve zajednice“.

To očito zna i Vladimir Putin, i zato se pozivao na Solženjicina.

Nadajmo se da će Rusija na takvom putu, putu pasioniranog patriotizma, i ostati. Zbog sebe, ali i zbog nas. Zbog planete koja ne želi unifikaciju pod vlašću NATO Imperije. Jer, kako reče pisac Arhipelaga GULAG svojim slušaocima na Harvardu još krajem sedamdesetih godina 20. veka: “Ako me pitate da li ću svojoj zemlji predložiti kao uzor Zapad, onaj sadašnji, kakav jeste, moram otvoreno da odgovorim: ne, vaše društvo ne bih mogao da preporučim kao ideal za preobražaj našeg“. Jer svako ima pravo da bude svoj i da svojim putem ide u život.

NOVI PUT RUSKE DRŽAVE

Rusija je za vreme Putina nepovratno stala na novi put: put odbrane svoje civilizacijske samosvesti i duhovnog identiteta. Zakon o nadzoru nad stranim agenturama u vidu „ljudskpravaških“ NVO, a pogotovo zakon o zabrani propagande homoseksualizma maloletnicima, znaci su rađanja nove pravne svesti koja više ne može da se miri sa dosadašnjom praksom – idenjem za Zapadom i njegovim „standardima“ po svaku cenu. Koliko je veliki korak koji se čini vidi se i po besnim reakcijama Imperije, koja, međutim, nema rešenje za zaustavljanje tog procesa – osim (a kapitalistički egomanijaci, svetski lihvari, koji na povocu vode osovinu SAD–EU–NATO su i na to spremni) izazivanja Trećeg svetskog rata. Jer preorijentacija Rusije ka onom Iljinovom: “Mi nismo ni učenici, ni učitelji Zapada – učenici smo Božji i učitelji samima sebi“ – znak je da i druge, porobljene nacije dignu glas u odbranu svoje samobitnosti i pravo na „modernizaciju bez vesternizacije“. Ili, kako bi rekao moskovski i sveruski patrijarh Kiril: “Duboko sam uveren da Rusija mora zagovarati ideju multipolarnog sveta (…) Po našem poimanju, multipolarnost sveta harmonično uključuje raznolikost civilizacijskih modela. (…) Rusija može da praslikuje model novog svetskog poretka, u čijoj osnovi neće biti bezlično jedinstvo u okviru standarda nametnutog silom, što bi neosporno dovelo do civilizacijske katastrofe, nego harmoničan spoj kulturnog iskustva zasnovanog na formalno različitom, ali suštinski jedinstvenom usvajanju apsolutnih moralnih vrednosti“.

Dakle, eto ko nadahnjuje rusku državnu vlast da i kroz zakone ponudi pretumačenje jednog od najviše zloupotrebljenih pojmova, na osnovu koga Imperija zlostavlja čovečanstvo, pojma „ljudskih prava“. Očito, nadahnitelj ruske države je Ruska crkva, za koju je Bžežinski još davno rekao da za njega i njemu slične predstavlja veću opasnost od komunizma. Kako je svojevremeno zapisao Fjodor Štarkman u amerikanofilnoj Ruskoj misli: “Rusi imaju snažno osećanje nacionalne samosvesti, i ruska politika se uvek definisala jedinstvenom ideologijom. Ruske religiozne tradicije takođe doprinose osnaženju nacionalnog osećanja. Po mišljenju Amerikanaca, sve te osobine doprinose združivanju Rusa protiv Amerike, što je moguće sprečiti podsticanjem pluralizma u svim oblastima života, pre svega u ideološkoj i religioznoj.“ Zato su za vreme Jeljcina u Rusiji bujale sekte i rimokatolički prozelitizam. Kad to nije uspelo i kad je, po inicijativi Putina, zalečen raskol između Moskovske patrijaršije i Ruske zagranične crkve, krenulo se u otvoreni juriš na pravoslavlje. Zato je 2012. pank bend Pusi rajot upao u hram Hrista Spasitelja da ga oskrnavi, a zatim je krenula serija satanističkih ispada protiv Crkve, kojoj će se uskoro zakonski stati na put. A koliko je uticaj Crkve na civilizacijsku preorijentaciju ruske države snažan, nastojaćemo da pokažemo u redovima koji slede.

PUTIN ARHIJEREJSKOM SABORU

Predsednik Rusije obratio se 1. februara 2013. godine, SA Saboru Ruske crkve rečima izuzetne srdačnosti i priznanja. On je rekao da je Ruska crkva igrala ogromnu ulogu u ruskoj istoriji – i prilikom pobede nad poljskim interventima 1612. godine (doba tzv. smute, kada je patrijarh Germogen narod pozvao na ustanak), i u ratu 1812, kad je Napoleon bio pobeđen posle pohoda na Moskvu, i u ratu 1941-1945, kada je Rusija Minjina i Požarskog, Svetih Aleksandra Nevskog i Dimitrija Donskog, Sergija Radonješkog i Serafima Sarovskog slomila nacizam i spasila čovečanstvo. Putin je rekao da je prošlo vreme kad je sekularizam shvatan pogrešno kao istiskivanje Crkve iz društva. Iako neće biti državne religije u Rusiji niti će Crkva biti stavljena pod kontrolu svetovnih vlasti, Crkva ima i imaće mnogo zadataka za dobro otadžbine i naroda – od milosrđa, preko prisustva u vojsci, do očuvanja duhovnog nasleđa najveće pravoslavne države. Biće sprečeni i svi pokušaji da se Crkva raznim provokacijama izloži nekoj vrsti novog, “građanističkog“ progona. Putin je pozdravio i sve episkope koji žive van Rusije, ali sa otadžbinom u srcu.

Da je Sabor počeo ozbiljno, videlo se odmah: usvojena su dva bitna dokumenta – onaj kojim se od vlasti traži da ne prihvata tzv. „maloletničko pravo“, koje omogućava, kao na Zapadu, mešanje države u vaspitanje dece i oduzimnje potomstva od „nepodobnih“ roditelja, kao i onaj kojim se zahteva da građani Rusije koji zbog verskih i drugih razloga ne žele elektronska dokumenta i elektronsko praćenje svog života i rada imaju pravo na alternativu.

ULOGA PATRIJARHA KIRILA

Patrijarh Kiril je još kao mitropolit kalinjingradski učestvovao u raspravi o ljudskim pravima i bio na čelu crkvenih komisija koje su se time bavile. I kao eparhijski arhijerej i kao poglavar Crkve, ima vrlo jasnu sliku o ovom problemu. Pre svega, on je uočio licemerje liberalnog (ustvari, unifikujećeg i totalitarnog) Zapada: “Predstavnici liberalne političke elite obećali su i obećavaju čitavom svetu slobodu, dok se u praksi ne uzdržavaju od primene veoma surovih mera kad je reč o ‘vaspitanju’ i ‘urazumljavanju’ onih zajednica koje insistiraju na drugačijem društvenom poretku“. Takođe, po njemu, ideologija „ljudskih prava“ potiče od jednog individualističkog koncepta čoveka, nastalog u doba agresivno sekularističkog prosvetiteljstva. Zato se ona ne može nametati kako religioznim pojedincima, tako i narodima kod kojih je religioznost i dalje bitan element nacionalnog života. Patrijarh Kiril ističe da hrišćani i vernici drugih religija smatraju da im je vera važnija od zemaljskog blagostanja, da solidarnost nije manje bitna od individualnog samoostvarenja, da tradicionalne vrednosti nisu sporedne u odnosu na ekonomski razvoj, da pravičnost nije ispod materijalnog procvata, kao i da je dobro otadžbine iznad lične koristi. Pripadnici svetskih religija mogu da stanu iza gorepomenutih teza i da ih skupa brane, pokazujući osnovnu solidarnost pred udarima agresivno antiteističkog globalizma. S obzirom da religije imaju zajedničke moralne vrednosti, po patrijarhu Kirilu, terorizam 21. veka nije plod sukoba među religijama (recimo, hrišćanstva i islama), nego sukob između „novog svetskog poretka zasnovanog na nereligijskim liberalnim vrednostima i onih koji, eksploatišući religijske i tradicionalne vrednosti, teže uspostavljanju sopstvenog svetskog poretka“.

Vrhuška Evropske unije, smatra poglavar RPC, nastoji da sasvim potisne hrišćanstvo iz javne sfere: Evropski parlament je svojevremeno odbio kandidaturu Italijana Roka Butiljonea za komesara pravde i unutrašnjih poslova zbog, po ruskom prvojerarhu, „njegovog neprihvatanja homoseksualizma kao norme interpersonalnih odnosa“. U Izraelu progonu je bio izložen gradonačelnik Jerusalima Uri Lupnjanski zato što je pokušao da spreči gej paradu. Slične stvari dešavaju se u SAD i drugim zapadnim negda hrišćanskim državama. Po patrijarhu Kirilu, potiskivanje vere iz sfere društvenog života na Zapadu se sprovodi skoro uspešnije nego u Sovjetskom Savezu. Zato je Ruska crkva podržala Italiju pred evropskim sudovima u odbrani prava na isticanje hrišćanskih simbola u školama, kao i vernike iz Velike Britanije koji su ostali bez posla zato što su nosili krstić oko vrata.

RUSKA CRKVA O LJUDSKIM PRAVIMA

Na Sv. Arhijerejskom Saboru održanom u junu 2009. godine, Ruska pravoslavna crkva usvojila je dokument Osnove učenja Ruske Pravoslavne Crkve o dostojanstvu, slobodama i pravima čoveka. Ovaj tekst veoma je važan za razumevanje kako pozicije Ruske crkve, tako i uloge pravoslavnog hrišćanstva u ruskom društvu.

Ukratko izloženo, shvatanje Ruske Crkve o ljudskim pravima izgleda ovako: „Prema pravoslavnom predanju, čovek čuva Bogom mu dano dostojanstvo i u njemu uzrasta pod uslovom da živi u skladu s moralnim normama, jer te norme izražavaju prvozadanu, to jest istinsku prirodu čoveka, nepomračenu grehom. Zato postoji neposredna povezanost između čovekovog dostojanstva i etičnosti. Štaviše, priznati dostojanstvo ličnosti znači ustanoviti njenu moralnu odgovornost (…) Priznajući vrednost slobode izbora, Crkva tvrdi da ona neizbežno nestaje kad se čini izbor u korist zla. Zlo i sloboda su nespojivi (…) Slabost ustanova ljudskih prava je u tome što ona, štiteći slobodu izbora (…), sve manje i manje računaju na moralnu dimenziju života i slobodu od greha (…) Društveno uređenje mora se orijentisati prema obe vrste slobode (slobodi izbora i slobodi činjenja dobra, nap. V.D.), harmonizujući njihovo ostvarenje u javnoj sferi. Ne sme se štititi jedna sloboda, a zaboravljati druga. Slobodno prebivanje u dobru i istini nemoguće je bez slobode izbora, ali i slobodni izbor gubi vrednost i smisao ako se okreće zlu. (…) Prava čoveka ne mogu biti iznad vrednosti duhovnog sveta (…) Razradu i primenu koncepcije ljudskih prava neophodno je usaglasiti sa normama etike, s moralnim načelom koje je Bog usadio u ljudsku prirodu i koje se prepoznaje u glasu savesti (…) Ljudska prava ne smeju da protivureče ljubavi prema Otadžbini i bližnjima. (…) Iz perspektive Pravoslavne Crkve, političko-pravna ustanova ljudskih prava može da služi ispravnom cilju zaštite ljudskog dostojanstva i da pomaže duhovno-moralnom razvoju ličnosti. Da bi se to postiglo, ostvarenje ljudskih prava ne sme da se sukobljava s Bogom ustanovljenim moralnim normama i na njima zasnovanom tradicionalnom moralu. Individualna ljudska prava ne smeju se stavljati iznad vrednosti i interesa Otadžbine, društva, porodice. Ostvarenje ljudskih prava ne sme biti opravdanje za nasrtaj na religiozne svetinje, kulturne vrednosti, samobitnost naroda. Prava čoveka ne mogu biti izgovor za nanošenje nepopravljive štete prirodnim resursima”.

ŠTA DALJE?

Rusija je stala na dug, ali neophodan put: put oslobođenja od robovanja mitovima globalističke Imperije. To je put povratka pravim vrednostima, koje su pre svega moralne. Kako je u svom tekstu Ljudska prava i moralna odgovornost istakao patrijarh Kiril: “Jezik moralnih normi shvatljiv je svakome. Moralnost je jedinstvena i nedeljiva. Ako, pozivajući se na prava i slobode ljudi, oslobađamo greh i ne zaustavljamo manifestacije varvarskog ponašanja, kada u najužem centru Moskve, na Manježnom trgu, seku ikone, organizuju izložbe pod naslovom ‘Pazi, religija’, a na drugim mestima ismevaju osećanja vernika putem karikatura (reč je o karikaturi Muhameda, koja je u Evropi izazvala buru; nap. V. D.), zašto se onda čudimo pojavi ljudi kadrih da izvrše ubistvo na nacionalnoj i verskoj osnovi?“ To jest, opet po patrijarhu Kirilu, “neophodno je biti svestan činjenice da zemlje evropskog Istoka ne žele da slepo slede pravila koja je neko nekada formulisao bez njihovog učešća, bez uzimanja u obzir pogleda na svet njihovih stanovnika – da ih slede samo zato što ta pravila danas postoje u materijalno razvijenim zapadnim zemljama. Istočnohrišćanska civilizacija, kao i svaka druga, izgradila je vlastiti,samobitni način života. Filosofija i forme toga života pojavile su se kao rezultat napora mnogih naraštaja naroda koji su ispovedali Pravoslavlje,nastojeći da izgrade lični i društveni život u skladu sa svojom verskom i kulturnom tradicijom“. I to se, kaže patrijarh, mora poštovati.

Ruski predsednik i ruski političari shvatili su poruku ruskog patrijarha i krenuli novim putem, putem kontekstualno-civilizacijskog čitanja univerzalnih ljudskih prava. Da li će u Srbiji neko nešto naučiti od ovog okreta ka temeljima ruske samobitnosti, ostaje da se vidi.

ZA KRAJ

Putin je nedavno išao u Vatikan, i razgovarao s papom. Da, ali nije pozvao papu u Rusiju. Pričali su o Siriji, zemlji u kojoj je hrišćanstvo bilo slobodno, kod islamski fanatici pod kontrolom Amerike nisu krenuli da ruše, pale, kolju i ubijaju. Rimokatolički kardinal Pupar naglasio je da se papa obratio Putinu pismom baš u vezi sa Sirijom, ali i u vezi sa odbranom hrišćanskih vrednosti u Evropi. U avgustu 2013. jedan od najpoznatijih američkih protestantskih pastora, Skot Lajvli zahvalio je Putinu zbog borbe protiv legalizacije „homoseksualnih brakova“. Jednom rečju, svim hrišćanskim tradicionalistima na Zapadu je jasno da samo Rusija kao država može da na svetskom nivou brani zajedničke vrednosti hrišćanskog morala. To ne mora da bude masonski ekumenizam zajedničke molitve uz kršenje pravoslavnih kanona – postoje univerzalne moralne vrednosti koje antihristove sluge žele da unište da bi mogli da krunišu svog poglavara, a te vrednosti se na planetarnom planu mogu i moraju braniti sa svima koji žele da se u borbi pridruže. Dok god se vodi borba za očuvanje logosnog pravnog poretka, dotle se antihrist ne može krunisati.

Naravno, ja ne znam šta je Putinu u srcu kao što ne znam ni da li će Rusija u ratu protiv Zapada (koji je neminovan!) pobediti ili će biti pobeđena (hoću da verujem u pobedu Rusije jer verujem u Hrista, koga je otac Justin zvao „Bogom slovenskih očajnika). Putin je bivši sovjetski vaspitanik, čovek koji je rastao u državnom ateizmu, ali koji se posle svega poklonio Pojasu Bogorodičinom i rekao ne Novom svetskom poretku. Uz to, on je i dalje sa svih strana okružen slugama tuđina, koji su se u vlast Rusije ubacili još u Jeljcinovo doba. On pred sobom ima narod koji hramlje na obe noge, čas bi uz Hrista, a čas uz Vaala (sećaju se cara Nikolaja maglovitije nego Lenjina). On je bar do sada uspešno obavljao zadatak da razlikuje sve što je u sovjetskoj epohi bilo istinski rusko i podvižničko (Veliki otadžbinski rat, na primer) od zlikovačkih postupaka bezbožničke ideologije na vlasti. Istorija u kojoj živimo je više no ikad puna smutnji, lažnih zastava, kolebanja i posrtanja, izdaja i promašaja i zato (ponavljam!) nemam nameru da budem nikakav „propagandista“ Putina, niti da bilo koga ubeđujem da veruje u Rusiju kao u Boga.

(Vera u Boga, Standard.rs)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *