СТИВЕН Е. МЕЈЕР: Америка је била убеђена да држава Босна мора да постоји али никада до краја није објаснила зашто

STIVEN E. MEJER: Amerika je bila ubeđena da država Bosna mora da postoji ali nikada do kraja nije objasnila zašto

25 septembra 2015

BOSNAProšlo je dvadeset godina od kad je Dejtonski sporazum potpisan i sproveden. Veći deo istorije koji obuhvata tih prethodnih dvadeset godina dobro je poznat. Međutim, ono što nije dovoljno shvaćeno jeste jedno šire, dublje nasleđe tog sporazuma. Kako ga razumeti, imajući u vidu sve što se desilo? Tri su oblasti koje bi trebalo uzeti u obzir: posledice koje je njegova primena imala u slučaju Bosne, potom SAD i zapadne Evrope i, na kraju, šireg regiona Balkana.

Nema sumnje da je Dejtonskim sporazumom završen rat u Bosni i da se njegov veći deo pozabavio time kako je taj rat trebalo završiti. Ubistva, sakaćenja, raseljavanje i uništavanje konačno su zaustavljeni. To je bila dobra stvar. Ali Zapadu se učinilo da tu ne može da se zaustavi. Zapadni centri, posebno Vašington, smatrali su da su primorani da nametnu i strukturu političkog dogovora. Veći deo tog dogovora izložen je u Aneksu 4 Dejtonskog sporazuma (Ustav BiH). Međutim, najvažnija karika, kada je reč o nasleđu neuspeha, danas vidljivo u Bosni, bio je despotski pritisak Zapada, koji se ogledao u Kancelariji Visokog predstavnika, Savetu za implementaciju mira i zapadnim ambasadama.

Onako kako je napisan, Aneks 4 je, u suštini, dokument koji institucionalizuje i garantuje etničku odvojenost umesto ujedinjene, centralizovane države. Stvarna moć u Bosni nikada nije bila u rukama državnih institucija, pa čak ni vlada njenih entiteta. Aneks 4 stvarnu moć daje etničkim zajednicama, posebno etničkim liderima. Shodno tome, Srbi u Bosni taj aneks smatraju racionalnim, ujedno i korisnim instrumentom za izolovanje Republike Srpske od ostatka Bosne. Iako donekle održavaju veze sa ostatkom Bosne, Srbi su, posledično, uspostavili malu „državu” i trude se da preuzmu sve važne nadležnosti (obrazovanje, bezbednost, pravo). Sasvim suprotno tome, Muslimani (Bošnjaci) su Aneks 4 uvek tumačili ne onako kako je napisan, već kao alatku kojom bi se Bosna centralizovala. Federacija je u praksi daleko manje uspešna od Republike Srpske jer se neprestano trudi da postigne cilj koji je nemoguće postići i jer ima disfunkcionalan politički establišment. Najzad, Hrvati u Bosni su zajednica u limbu; nemaju svoj entitet, susreću se sa smanjenjem svoje populacije a sada su i slabije povezani sa Hrvatskom.

Nasleđe Dejtona koje se tiče SAD i, u manjoj meri, Evrope moglo bi se okarakterisati kao kombinacija neefikasnosti i arogancije. U početku su SAD imale malo interesovanja za raspad Jugoslavije. Iz perspektive Vašingtona, događaji na Balkanu nisu se mogli ravnopravno takmičiti sa ozbiljnijim pitanjima koja su bila u vezi s padom komunizma. SAD su Balkan videle kao evropski problem i odlučile su da intervenišu tek kada evropske zemlje nisu uspele da razreše jugoslovensku zagonetku. Međutim, kada je Vašington konačno rešio da se umeša, jugoslovensko pitanje postalo je jedino i najvažnije spoljnopolitičko pitanje tokom Klintonove administracije.

Ali, zašto je Jugoslavija odjednom postala toliko važna za SAD? Naravno da je smanjenje eskalacije nasilja tokom 1992. igralo važnu ulogu. Ali, to nije najvažnije. Balkanska zbrka devedesetih postala je izazov za američku percepciju sopstvene posthladnoratovske superiornosti. Vašington nije mogao da toleriše postojanje nekog dela sveta kojem on nije mogao da nametne svoju volju.Balkan je postao izazov za trijumfalizam kojim su se Amerikanci busali u grudi i za institucije koje je Vašington smatrao esencijalnim za posthladnoratovsku sigurnost i dominaciju. SAD su lakoverno nastavileda Evropu smatraju jednako važnom kao što je bila pre hladnog rata, i NATO jednako važnim kao što je bio pre kraja komunizma. Nisu uvidele da su i NATO i Evropa organizacije u opadanju. Najciničnije je to što su američke diplomate, uprkos činjenici da je Aneks 4 bukvalno napisan da ojača etničke i entitetske razlike, tvrdile suprotno, pokušavajući od tada da sve ubede u to da je Aneks 4 napisan kako bi se uspostavila ujedinjena, multietnička, centralizovana država. Ove dve perspektive fundamentalno su suprotstavljene i obogaljile su Bosnu više od bilo kojeg drugog aspekta Dejtona.

Zbog toga je Klintonova administracija osećala da nešto mora da uradi, ali nije bila baš sigurna u to šta učiniti. Aktivnosti Vašingtona vođene su taktikom postepenosti, umesto strategijskim uvidom u to kako rekonstruisati politički prostor raspadajuće Jugoslavije. Amerika je bila ubeđena da država Bosna mora da postoji ali nikada do kraja nije objasnila zašto. Kroz sve to, američki saveznici u Evropi bili su uključeni u proces samo da bi delovali kao zamena za SAD.

Konačno, nasleđe Dejtona, kada je širi region Balkana u pitanju, ogleda se u jačanju percepcije o sopstvenoj ulozi žrtve, čiji se koreni mogu pratiti unazad još od otomanske i austrougarske dominacije. Većina političara na Balkanu je zaplašena, veruje da je jedini način za napredovanje klečanje pred zapadnim centrima moći; pod pretpostavkom da su balkanske zemlje isuviše male da bi imale svoje mišljenje. Ukoliko ovo nasleđe ne bude moglo da se preokrene, malo je nade da bi Balkan, uključujući sada i Grčku, ikada mogao da postane nešto više od regiona ekonomske i političke učmalosti – siromašan, pun prepiranja i disfunkcionalan. Ali taj scenario ipak može biti promenjen.

(politika; srbin.info)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *