Strana tela (auto)šovinizma

Strana tela (auto)šovinizma

1 новембра 2014

zoran_cirjakovicPiše: Zoran Ćirjaković

Ima jedna stvar koju, verujem, neće zaboraviti niko od nas koji smo prisustvovali iskopavanju masovne grobnice. Neizdrživi, slatkasto-kiselkasti vonj plitko zakopanih ljudskih tela vam se prvo uvuče u odeću, zatim u kosu, a onda i u svaku poru. Teško je pobeći od tog paklenog mirisa.

Prvi put sam ga osetio jednog vrelog avgustovskog popodneva 1996. godine nedaleko od Nove Kasabe, na obodu omanjeg kukuruzišta, prilikom ekshumacije tela Bošnjaka ubijenih posle pada Srebrenice. Ubrzo pošto mi se u mozak urezao taj jezivi, neprepoznatljiv miris, nađeno je prvo telo. Mladi muškarac je imao na sebi raskopčanu košulju i ruke su mu bile vezane žicom – iza leđa.

Šta je bilo u glavama ljudi koji su počinili ovaj zločin? Koja ideja je vodila ubice koji su jula 1995. godine u brdima istočne Bosne ispisali najružniju stranicu srpske istorije? Čini mi se da je odgovor prilično jednostavan – oni su poverovali da Bošnjaci predstavljaju „strano telo”.

Gospodin Bruno Đurđević piše u tekstu „Tužbalice”, objavljenom u „Politici”, da su Srbi pokušali da „podvale” savremenoj Evropi i da joj uvale sebe, „jednu predmodernu kategoriju, monokonfesionalni puk”, kao modernu naciju. „Evropa, njena javnost, njene vlade, njene političke elite, prepoznale su strano telo i čitav vek nastoje da njegovo etabliranje osujete”, piše Đurđević.

Kada sam skovao i u januaru 2007. godine u jednom tekstu u Ninu upotrebio sintagmu autošovinizam, koju su nekoliko godina kasnije počeli da koriste i drugi autori, imao sam u vidu baš ovu činjenicu – logika koja danas vodi srpske autošoviniste je identična logici koju su devedesetih primenjivali srpski šovinisti, pa i mnogi od onih koji su učestvovali u najsramnijem zločinu u našoj istoriji.

Đurđević je izgleda izgubio iz vida da je srebrenički genocid bio pokušaj da se „osujeti etabliranje” jedne, po shvatanju mnogih srpskih šovinista, „predmoderne nacije”. S neskrivenom dozom ponosa, Đurđević ističe da njegovo „razmatranje može da se shvati kao autošovinizam”, ali kao da ne primećuje koliko verno njegova argumentacija odražava baš onaj šovinizam koji smatra neevropskim i koga se toliko plaši.

Dakle, autošovinizam ne predstavlja, kako sugeriše Đurđević, prihvatanje stava da su Srbi tokom devedesetih bili ubedljivo najgori momci na Balkanu. On nema mnogo veze ni sa „samomržnjom”, što je, uostalom, u vremenu masovnih zločina nad pripadnicima drugih naroda bio sasvim razumljiv emotivni odgovor mnogih moralnih Francuza (zbog pokolja u Alžiru), Izraelaca (okupirane palestinske teritorije), Amerikanaca (Vijetnam) – i Srba, tokom devedesetih.

Autošovinizam je nešto sasvim drugo. On je oličen u iznošenju stavova koje ekstremisti iz redova drugih naroda mogu sasvim racionalno protumačiti kao opravdanje za punjenje masovnih grobnica telima sunarodnika samopravednog autošoviniste.

Srpski autošovinisti sebe vide kao ljude koji su se otrgli „genocidnoj gravitaciji” tradicije i kulture svog naroda. Da parafraziram čuvenu izjavu Mihalja Kertesa, oni nacionalistima iz redova drugih naroda šalju jednu uverljivu i zato jako opasnu, radikalizujuću poruku – ako se ja kao Srbin bojim Srba, zašto se onda i vi ne bojite Srba?

Nažalost, pominjanje masovnih grobnica u kontekstu balkanske budućnosti još ne predstavlja izraz preteranog pesimizma ili fobije. Ovde na svim stranama i dalje ima šovinista, koji bi da po svaku cenu dograđuju i popravljaju krhke balkanske države i koji veruju da nije bilo dovoljno etničkog čišćenja, pokolja, jama i masovnih grobnica.

Na Balkanu nije sahranjena loša prošlost, tokom koje su žrtve nekoliko decenija kasnije redovno postajale ubice pripadnika naroda koji je prethodno uokviren kao zločinački. „Nikad više” je ovde, po pravilu, značilo – nikad više mom narodu. Zato su izuzetno opasni stavovi intelektualaca koji genocid u Srebrenici predstavljaju kao proizvod srpske istorije ili objašnjavaju da su zlodela počinili ljudi „kontaminirani” srpskom kulturom.

Trebalo bi razmišljati makar o moralnoj odgovornosti javnih ličnosti, koje kada govore o masovnim zločinima ili „izazivanju tektonskih potresa u regionu”, sugerišu da krivci nisu „ništa drugo nego pastva Srpske pravoslavne crkve”, kako sve Srbe vidi i sam Đurđević.

Nečiji autošovinizam može biti naivan, može se oslanjati na izabrane naučne teorije, ružne istine ili „stanovište svetske javnosti”, koje pominje Đurđević – ali to ne znači da će ostati nevin. Odgovornost bi trebalo da procenjuju sudovi koji imaju dovoljno autonomije i hrabrosti da se stvarno bave dubokim političkim korenima masovnih zločina i ustanovljavanjem individualne krivice.

Ipak, nadam se da sledeće generacije neće imati priliku da prate suđenja i pokraj kukuruzišta i šumaraka otkriju da sva „strana tela”, i bošnjačka i srpska, u masovnim grobnicama dobiju isti, težak miris. Treba biti optimista, iako sinergija ovdašnjih (auto)šovinizama vredno radi protiv njihove budućnosti.

(Politika)

KOMENTARI



Један коментар

  1. ssss says:

    Gos.cirjakovic sebe proglasava autorom termina ,,autosovinizam,,bez uvjerljivih dokaza.Istina,taj fenomen je izuzetno rasprostranjen danas kod Srba,a kao doprinos tome je i sam ovaj tekst. Napisan u stilu ,,Filozofije palanke,,ili,,Tako je govorio Zaratustra,,pa molim autora(ako procita ovo)da nam objasni sta je htio da kaze ovim tekstom.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u