„Стручњак за Београд“

„Stručnjak za Beograd“

12 maja 2017

Piše: Slobodan Antonić

Siniša Mali neće biti Vučićev kandidat na beogradskim izborima. No, ko će onda biti njegov takmac?

Najpre je Mali objavio da se neće kandidovati (ovde), a onda je Vučić saopštio: „Mali neće biti ponovo gradonačelnik, ja sam doneo odluku, iako imamo većinu u gradskoj skupštini. Postaje nemoguće da radi zbog sveopšte kampanje“ (ovde).

Vučić, za koga nikad niste sigurni u kom svojstvu govori (premijer, predsednik ili šef SNS-a?), ovom prilikom očigledno je nastupio kao šef SNS-a. U demokratskim strankama ova vrsta odluke bila bi doneta, posle rasprave, glasanjem na Glavnom odboru stranke; ali umesto toga, opet imamo Vučićevo: „ja sam doneo odluku“. No, to je već problem te stranke, mada se za samu odluku ne može reći da je nerazumna.

Mali je, naime, kompromitovan različitim aferama: od plagiranja trećine doktorata (ovde), preko fantomskog rušenja Hercegovačke, za koje je i sam Vučić rekao da „iza događaja u Savamali stoje najviši organi gradske vlasti u Beogradu“ (ovde), do pranja 500.000 evra preko of šor firme Malog (za te pare – za koje se ne zna kako ih je zaradio, Mali je, zatim, kupio dva stana i četiri garaže u beogradskom luksuznom kompleksu „Oaza“, kao i stan na moru u Bugarskoj; ovde).

Sa toliko putera na glavi Mali odista ne bi bio dobar kandidat za beogradske izbore koji su, i inače, za SNS i Vučića nezgodni. Vučić, naime, nije postigao baš najbolji rezultat u Beogradu – i to na izborima na kojima SPS nije imao svog kandidata, već je podržao lidera SNS-a, što na beogradskim izborima 2018. teško da će biti slučaj.

Vučić je, zapravo, u celoj državi dobio 55%, ali je u Beogradu uzeo tek 44% glasova – znatno manje nego u bilo kom drugom delu Srbije (videti ovde). Na Vračaru Vučić je izgubio od Jankovića 28%:39%, u Starom Gradu 27%:39%, a na Savskom Vencu 33%:35% (ovde).

Ako je koalicija SNS-SPS u Beogradu 2017. dobila tek 44% glasova (2014. zajedno su imali 55%; ovde), teško je zamisliti da 2018. godine može da postigne bolji rezultat. Da podsetim, Saša Janković je u glavnom gradu uzeo 24%, Luka Maksimović 13%, Jeremić 6%, Šešelj 4%, Boško Obradović i Aleksandar Popović po 2%, a Saša Radulović 1%.

Ipak, glavna šansa da koalicija SNS-SPS dođe do gradonačelnika 2018. – a on se bira u gradskoj skupštini – jeste da više opozicionih lista ne pređu cenz od 5%, te da se njihovi glasovi preliju najvećoj listi. Takođe, šansa je i u postizbornom pridobijanju neke od nominalno opozicionih stranaka: nije teško zamisliti odbornike pojedinih „ljutih“ opozicionih partija koji „samostalno“ odlučuju da „na lokalu ipak sarađuju sa SNS-om“ – kao što je bio slučaj sa DSS-om u Beogradu, 2014. (ovde).

Glavni izborni argument za kampanju SNS-a u prestonici svakako će biti Beograd na vodi (BNV). Građani u Srbiji, kao ljubitelji „opipljivih stvari“, mnogo vole da vide da se nešto gradi. Zato je Dragan Đilas, 2012. godine, zabeležio odličan rezultat (tukao je Vučića 36%:24%; ovde) upravo zahvaljujući jednoj takvoj „opipljivoj stvari“ – mostu preko Ade. Beograđani su, ako se sećate, uoči izbora 2012, dobili priliku da se prošetaju po tada još nedovršenom mostu – i to je za mnoge od njih bilo presudno.

Građani prestonice verovatno neće moći da se popnu na dve kule BNV uoči izbora 2018, ali će moći da ih vide iz gotovo svake tačke u centru grada. Pretpostavljam da se mnogima od njih to takođe može dopasti, pa će se na osnovu toga i odlučiti za koju listu će glasati.

Ipak, dok je most javno vlasništvo, kule BNP biće privatno – što donekle kvari utisak koji na publiku treba da ostavi taj predizborni džoker SNS-a. Takođe, problem je i u brojnim kontroverzama – kako stručnim, tako i političkim – koje prate BNV (ovde), a koje su znatno intenzivnije nego što su svojevremeno bile one u vezi s mostom na Adi.

Zapravo, ako opozicija igde danas može da pobedi Vučića, to je najverovatnije u Beogradu. Tu se nalazi najviše opozicionih medija, najviše opozicionih birača, a i lokalni problemi stvorili su prilično snažne lokalne opozicione pokrete, poput „Ne davimo Beograd“. Opozicija se nada da bi preuzimanje Beograda od SNS-a moglo biti, posle 2012, prva pobeda nad Vučićem i placdarm za njegovo dalje potiskivanje. Imajući u vidu resurse prestonice, to bi zaista i bilo moćno uporište za nove političke akcije protiv Vučića.

No, glavni problem opozicije je taj što će u kampanju ući s više kandidata za gradonačelnika. Kao mogući takmaci već se pominju Saša Janković, Dragan Đilas, Beli Preletačević, Aleksandar Šapić, Šešeljev sin… (ovde, ovde i ovde). No, budući da se gradonačelnik ne bira direktno, većina opozicionih kandidata više će biti „električni zec“ nego stvarni takmac. Ipak, svi se nadaju preskakanju cenza i ulasku u skupštinu, posle čega će moći da pregovaraju sa onim čija je lista najbliža odborničkoj većini.

Mislim da glavni Vučićev problem neće biti kandidat opozicije, nego kandidat SNS-a. Među vedetama SNS-a, naime, treba naći nekog ko će moći da bude predstavljen kao „stručnjak za Beograd“ i kome će moći da se poveri gazdovanje prestonicom. „U SNS je trenutno kao najozbiljniji pretendent na ovu poziciju viđen Nikola Selaković“, pišu Novosti (ovde). „On je zajedno sa Bratislavom Gašićem u SNS bio vodeći operativac upravo završenih predsedničkih izbora, na kojima je Aleksandar Vučić odneo ubedljivu pobedu“. Osim Selakovića, šanse za SNS kandidaturu u Beogradu se, prema Novostima, daju i Zorani Mihajlović i Goranu Vesiću, tim pre što se Selaković spominje i među kandidatima za premijera (recimo ovde).

Selaković može da bude jak takmac SNS-a za Beograd, ali možda – odveć jak. Iako on lično neprestano ispoljava odanost premijeru-predsedniku („Nikola Selaković: Apsolutno sam uveren u političku veštinu, znanje i umeće Vučića“; ovde), za Selakovića nisu vezane afere, obrazovan je i pristojan čovek – što baš i nije odlika većine članova SNS establišmenta.

Otuda bi Selaković kao beogradski gradonačelnik imao potencijala da izraste u unutrašnjeg konkurenta Vučiću – što ovaj majstor tehnologije vlasti ne može a da ne primeti. Ali, ako ne Selaković – ko onda? Neće biti lako premijeru-predsedniku da nađe odgovor na to pitanje.

Stoga, da budem sarkastičan, možda bismo od Vučića uskoro mogli čuti i izjavu: „Ne, ne! Ne pada mi na pamet da se kandidujem za gradonačelnika Beograda!“

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. goran says:

    Odlicno.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *