Sudbina Sebastijana Kurca

Sudbina Sebastijana Kurca

21 марта 2014

dusan-prorokovic-vPiše: Dušan Proroković

Moguće je da će Sebastijan Kurc postati uspešan političar. Možda je pred njim blistava karijera. Međutim, ovde nije reč o njegovoj karijeri, već o najupečatljivijem primeru procesa koji zahvata zapadnoevropske zemlje. Sve je veći broj mladih ljudi na odgovornim političkim funkcijama. Iz studentskih klupa, direktno se uskače u poslaničke ili čak ministarske fotelje. Sebastijan Kurc je sa svega dvadesetsedam godina postao šef austrijske diplomatije. Pre toga je sa dvadesetčetiri godine postao član Gradskog veća Beča, a godinu dana kasnije je prešao na mesto državnog sekretara u MUP-u u trenutku kada je još uvek bio student.

Nešto slično je bilo uočljivo u istočnoevropskim zemljama u poslednjih dve decenije. Najvidljivije u Mađarskoj, gde je jedna politička stranka svoj naziv dobila prema akronimu izvedenom iz Savez mladih demokrata (FIDES-dobila naziv od Fiatal Demokraták Szövetsége). Među osnivačima se našao i tada dvadesetpetogodišnji Viktor Orban, današnji premijer Mađarske. „Brz ulazak“ u politiku mladih ljudi u istočnoj Evropi uglavnom se može objasniti sa tri stvari. Prvo, da je glavni tok političke scene u jednopartijskom sistemu zauzimala „komunistička elita“. Raspadom jednopartijskog sistema raspala se i elita, a osim u tankom sloju „nezavisnih intelektualaca“, nosioci novih političkih ideja i nisu imali odakle drugde da se pojave, osim iz raznih omladinskih i studentskih pokreta. Drugo, ovo je najenergičniji i najdinamičniji deo društva, koji je dao svoj pun doprinos društvenim promenama u prelomnom periodu, što nije moglo da se ignoriše. Posledica relativno velike zastupljenosti i širokog angažmana ljudi starosti ispod trideset godina u događajima koji su vodili ka svrgavanju jednog sistema i uspostavljanju drugog, bio je njihov visok procenat u novouspostavljenim političkim strukturama. I treće, ovo je proces koji su podsticali zapadni centri moći. U politici se ništa nije promenilo, najmanje u poslednjih sto godina, kada se govori o vrbovanju i kadrovskoj politici. Sve metode koje su davno primenjivane za formiranje Saveza komunističke omladine i sličnih organizacija, primenjuju se i danas. Mladim ljudima, bez većeg životnog i političkog iskustva, je lakše manipulisati, oni se lako usmeravaju i ideološki oblikuju, pa se zato i njihovo uključivanje u političke strukture promoviše i podstiče. U situaciji kada je trebalo, posle raspada komunističkih struktura, uspostaviti Zapadu lojalne strukture u istočnoevropskim zemljama, ovo je bio jedan od mehanizama koji se široko primenjivao.

Ipak, iako je u najboljem interesu Zapada bilo da se „podmlađuju“ političke strukture, ponekad su uticajni mediji napadali ili ismevali ovakve događaje. Zbog toga je prva vlada Nikole Gruevskog iz 2006. godine (prosek godina članova vlade jedva prelazio trideset godina, a sam Gruevski je imao 36) u pojedinim izveštajima nazvana „vrtićem“. Ništa slično nije zabeleženo kada je Sebastijan Kurc izabran za ministra spoljnih poslova. Čak naprotiv, matrice o uspešnom mladom čoveku, novoj energiji u austrijskoj vladi i td. su ponovljene bezbroj puta. Da li je sve baš tako? Sebastijan Kurc je ubedljivo najmlađi ministar spoljnih poslova Austrije. On se nalazi u fotelji, u kojoj su nekada sedeli grofovi Goluhovski i Andraši, a u skorijim vremenima Kurt Valdhajm (potonji gensek OUN) i Alojz Mok. Austrija ima jednu od najstarijih i najprestižnijih diplomatskih škola, ona ima dugačak istorijski kontinuitet u spoljnopolitičkom nastupu, čak je dugo bila i jedna od pet vodećih kontinentalnih sila. I danas, iako sa manjom teritorijom i vojnim potencijalom, Austrija je, s obzirom na svoje političko i ekonomsko prisustvo u istočnoj Evropi, jedan od važnih činilaca u evropskim poslovima. Zbog toga postavljanje dvadesetsedmogodišnjaka na čelo strukture koja je od izuzetnog značaja može biti izvor problema, a ne bilo kakva prednost. Jer, teško je pretpostaviti da bi se Sebastijan Kurc mogao snaći u složenim diplomatskim pregovorima sa iskusnim političarima i diplomatama, kakvi su Džon Keri, Vang Ji, Salman Kuršid, Sergej Lavrov ili Frank Valter Štajnmajer. Imati ovako mladog šefa diplomatije je čak i kontraproduktivno za nastup u pojedinim azijskim zemljama, koje polažu na tradiciju i gde važe drugačiji principi. U indijskim politički partijama u „stranačke omladince“ se računaju mlađi od 45 godina. Zbog toga je izbor Sebastijana Kurca još zanimljiviji. Da mu je dodeljen resor koji se tiče „unutrašnje politike“ to bi se moglo razumeti i takvih primera je bezbroj u raznim državama. Spoljna politika je ipak nešto drugo, a i Austrija je ipak nešto drugo. Bez obzira što starije austrijske diplomate koriste svaku priliku da napomenu kako oni dolaze iz „male zemlje“, zbog svoje istorijske uloge, razvijene institucionalne mreže i ekonomske snage, Austrija se ne može porediti sa većinom ostalih istočnoevropskih zemalja. Zašto se onda našao Sebastijan Kurc na čelu austrijske diplomatije? Šta nam njegov izbor govori?

U traženju odgovora se pre svega treba osvrnuti na iskustva „podmlađivanja politike“ u istočnoevropskim zemljama. Sve što se dešavalo u istočnoj Evropi prethodne dve decenije, sada se postepeno „seli“ ka zapadnoevropskim zemljama. Prvo, kao što je nekada bilo viljivo trošenje „komunističke elite“ u istočnoj Evropi, tako je danas vidljiv proces trošenja „liberalno-demokratske elite“ u zapadnoervopskim zemljama.

Ideološka matrica, koja je postojala od svršetka Drugog svetskog rata do danas je potrošena, pa je primetna i velika „kadrovska oseka“ u još uvek nosećim političkim partijama u zapadnoevropskim političkim sistemima. Sa političkih margina dolazi niz novih lidera, a sa čitanih internet portala veliki broj „nezavisnih intelektualaca“, međutim oni još uvek nisu deo „političkog glavnog toka“ u svojim zemljama, bez obzira što će predstojeći izbori za Evropski parlament učvrstiti njihovu poziciju na kontinentalnoj političkoj mapi. U „glavnom toku“ se nalaze takozvane „tradicionalne stranke“ koje su u sličnoj poziciji kao što su bili komunisti u drugoj polovini osamdesetih. Drugo, i u „tradicionalnim strankama“ najdinamičniji i najenergičniji deo čine mladi ljudi. Međutim, to se ređe dešava zbog toga što se mladi ljudi masovno priključuju ovim organizacijama zbog svoje čvrste ideološke orijentacije (što i priliči mladim ljudima) i želje da „menjaju svet“, a češće zbog toga što samo oni „preostaju“ u stranačkoj strukturi. Svi oni malo stariji i iskusniji odlaze u multinacionalne korporacije, uticajne međunarodne organizacije i nevladine organizacije/institute od kontinentalnog/globalnog značaja. Na tim mestima se u današnjem svetu donose odluke i tamo je izvorište realne moći. Tamo je i najbolja zarada. Političke stranke i državni aparat kojim one posle izbora mogu da upravljaju, služe tek kao puka infrastruktura za ostvarivanje političkih ciljeva koji su definisani drugde. U sadašnjem zapadnoevropskom (i uopšte zapadnom!) političkom sistemu-tradicionalne političke stranke imaju mali značaj, a na izborima se apsolutno ništa ne rešava. Stanje mogu promeniti stranke i pojedinci sa margine, ali kada se tako nešto desi, to je revolucija. U postojećem, „predrevolucionarnom periodu“, glavni tok političke scene čine neuticajne organizacije i slabi lideri. I na kraju treće, „podmlađivanje“ političkog sistema u svim manjim državama je proces koji podstiču velike sile iz istih razloga zbog kojih je ovaj proces podstican u (post)komunističkim istočnoevropskim zemljama. To je način za lakše usmeravanje i oblikovanje političkih sistema. Bez obzira što se, posmatrano sa stanovišta malih i zavisnih istočnoevropskih država, Austrija čini ekonomski moćnom i politički stabilnom, u pogledu velikih sila stvari izgledaju sasvim drugačije. Sasvim drugačije izgleda taj pogled čak i na jednu Italiju, koja ima i zavidnu vojnu silu i članica je G-8, G-20, kandidat koji se često pominje za mesto stalnog člana SB UN u nekoj od mogućih reformi ovog tela u budućnosti, gde je posle izbora Matea Rencija za premijera proces „podmlađivanja“ takođe počeo.

A taj proces nam puno govori i potrebno ga je analizirati sa više strana. Jer, on nagoveštava dramatične promene u svestkom političkom sistemu i najbolje opisuje težnje zapadnih centara moći: države se više ništa neće pitati, kako ni lideri koje će narod birati, a sva moć, uključujući i vojnu i ekonomsku, biće u rukama korporativne elite. Suštinski, to će predstavljati kraj demokratije, a sa demokratijom će nestati i Zapadna Evropa, sa sadržajem i u obliku u kojima je danas poznajemo. Ili će možda snage sa margine uspeti da nešto promene?

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u