Sudbina Srba sad zavisi od sukoba Zapada i Rusije

Sudbina Srba sad zavisi od sukoba Zapada i Rusije

7 јануара 2014

VladimirDimitrijevicPiše: Vladimir Dimitrijević

Ruska imperija bila je hrišćanska, ali… Ali mnogi njeni carevi bili su ljudi čiji odnos prema pravoslavlju uopšte ne može da se nazove idealno simfonijskim u vizantijskom smislu te reči. Mnogi sukobi u Rusiji nastajali su oko načina na koji se treba suočiti sa Zapadom.

Tako je Petar Veliki sproveo pozapadnjačenje zemlje – premestio prestonicu iz drevne Moskve u veštački grad Sankt Peterburg, ukmetio seljake, uveo zapadni model vojne organizacije, zapadni tip administracije a ukinuo ustanovu patrijarha i uveo Sveti Sinod, koji je Crkvom upravljao po protestantskom obrascu i na čijem čelu se nalazio civil, ober-prokuror, koji povremeno čak nije ni bio pravoslavne vere. Carica Katarina Velika je, spolja pobožna, vodila prepisku s francuskim bezbožnicima poput Voltera i Didroa, nazivajući Monteskjeov Duh zakona svojim „molitvenikom“. Car Pavle Prvi proglasio je sebe za poglavara Crkve, sam se pričešćivao (ne iz ruke sveštenika), oduševljavao se masonima a papi je nudio utočište u Rusiji. Car Aleksandar Prvi bio je pod snažnim uticajem masonerije sve dok Napoleon nije napao Rusiju. Taj ruski car je, da bi povratio ravnotežu u Evropi, 1815. godine osnovao Svetu Alijansu, sa Habzburškom monarhijom i Pruskom, a njena mistička osnova je postala pijetističko hrišćanstvo, koje je stajalo daleko od pravoslavlja (o tome više kod oca Georgija Florovskog, u Putevima ruskog bogoslovlja) – dakle, oslobodio se, bar spolja, masonerije, ali se upustio u pijetizam (zato postoji narodna legenda da je Aleksandar Prvi inscenirao svoju smrt i, po blagoslovu Svetog Serafima Sarovskog, krenuo putem stranjika, putnika – poklonika, pod imenom Fjodor Kuzmič, da svoje grehe iskupljuje u Sibiru).

I tako dalje, i tome slično: ako su dakle ruski carevi, i to veliki, poput Petra, Katarine i Aleksandra Prvog, takve greške pravili kad je hrišćanstvo u pitanju (a ustanova patrijarha obnovljena tek posle pada dinastije Romanova), šta se očekuje od Vladimira Vladimiroviča Putina, koji je sin komunističkog funkcionera, što ga je majka tajno krstila u detinjstvu i koji je postepeno, sasvim postepeno, došao do shvatanja da u Rusiju 2012. treba doneti Pojas Presvete Bogorodice iz manastira Vatopeda da bi pokrov Prečiste zaštitio Rusiju od iskušenja?

PUTIN JE DIGAO HRIŠĆANSKI STEG

Patrik Bjukenen, legenda hrišćanskog konzervativizma u Americi, pisac između ostalih knjige Smrt Zapada i više puta predsednički kandidat, nedavno je objavio tekst Da li je Putin jedan od nas? (prevela ga je i objavila Geopolitika za januar 2014). Bjukenen je jasno rekao da je Regan nekad zvao Sovjetski Savez imperijom zla, a da danas taj naziv više odgovara Obaminoj Americi, kojom caruju abortus, homoseksualni „brak“, pedofilija, promiskuitet itd. Putin je ustao protiv izjednačavanja dobra i zla kroz pravne norme koje se nameću iz jednog ni od koga izabranog centra globalizma, i time je ustao u odbranu demokratije kao izvorne vladavine narodne volje. Bjukenen tvrdi: “Dok je njegov stav branitelja tradicionalnih vrednosti privukao ruganje zapadnih medija i kulturnih elita, Putin ne greši kada kaže da on može da govori u ime većeg dela čovečanstva. (…) U Francuskoj milioni ljudi su izašli na ulice Pariza kako bi osudili homoseksualni brak, nametan od strane socijalista. Samo petnaest država od više od sto devedeset su ga priznale. U Indiji, najvećoj svetskoj demokratiji, Vrhovni sud je oborio presudu nižeg suda kojom je istopolni brak priznat za pravo. Parlament u ovoj socijalno konzervativnoj državi sa više od milijardu ljudi sigurno neće skoro preinačiti odluku Vrhovnog suda. U četiri desetine država čije je stanovništvo pretežno muslimansko, što čini četvrtinu Generalne skupštine UN i petinu čovečanstva, pitanje istopolonog braka nije čak ni na dnevnom redu. I papa Frensis je potvrdio katoličku doktrinu o ovom pitanju za preko milijardu katolika. (…) Dok je odlučujuća borba u drugoj polovini dvadesetog veka bila vertikalna, Istok protiv Zapada, borba dvadeset prvog veka mogla bi biti horizontalna, sa konzervativcima i tradicionalistima u svakoj zemlji, okupljenim protiv militantnog sekularizma multikulturne i transnacionalne elite“.

Prema Bjukenenu, svi konzervativci i tradicionalisti mogu se udružiti u borbi protiv dekadentnog Zapada. On smatra da Putinova borba nije protiv one Amerike kakva je bila nekad, nego ove današnje, koja je postala paganska.

SOLŽENJICIN I PUTIN

Kada se Aleksandar Solženjicin vratio u Rusiju 1994, Jeljcin ga je dočekao raširenih ruku. Ali to je kratko trajalo. Već 1995. program Razgovori sa Solženjicinom uklonjen je sa televizije zbog oštre kritike Jeljcinovih reformi. Umesto Solženjicina, nova gošća nacionalne televizije bila je italijanska porno-glumica Ćićolina. Međutim, ruski pisac, gajen na tradicijama Puškinovog Proroka, ne ćuti. Kritikuje i Jeljcina i Zjuganovljeve komuniste jer nemaju kvalitetne programe i nisu se pokajali za zločine komunizma. Solženjicin je rekao da će glasati protiv jeljcinovaca i protiv zjuganovaca, ali televizija odbija da izjavu emituje.

U novinama Le Mond, tokom posete Francuskoj premijera Viktora Černomirdina, Solženjicin daje intervju u kome kaže da sadašnja ruska vlast nije bolja od sovjetske, pogotovu zato što su se bivši komunistički vođi udružili s novobogatašima i mafijom i stvorili oligarhiju od 150-200 ljudi koji vladaju Rusijom. Solženjicin je sudbinu svoje otadžbine uporedio sa slučajem čoveka koji, oporavljajući se od kolere, dobije kugu.

Godine 1998, izlazi njegova gnevna knjiga Rusija u provaliji, u kojoj podrobno izlaže jednu po jednu optužbu na račun rusofobskog jeljcinizma. Učitelji nemaju novca za priručnike, naučnici su plaćeni manje od čistača ulica, lekari ne primaju plate po devet meseci, radnici štrajkuju da bi im dali zarađeno. Ljudi ne mogu da putuju Rusijom u posetu rodbini jer nemaju pare za prevoz. Rusija kleči pred Zapadom u ekonomskom, ali i duhovnom smislu.

Reakcije na knjigu u to vreme najbolje je opisao dr Srđa Trifković:

“Ovih dana je u Moskvi izašla najnovija knjiga Aleksandra Solženjicina ‘Rušenje Rusije’ (tačan naslov je ‘Rusija u provaliji’, nap. V. D.) u skromnom tiražu od pet hiljada primeraka. U 36 poglavlja Solženjicin je analizirao stanje u Rusiji (koje, kao što će se videti, u svemu podseća na današnje neprilike u Srbiji). Čuveni ruski književnik na početku knjige izlaže svoj odnos prema patriotizmu: ‘Patriotizam je ciljno i nepopustljivo osećanje ljubavi prema svojoj otadžbini, sa spremnošću žrtvovanja za nju i snošenje njenih nedaća. Istovremeno, služenje Otadžbini koje ne sme biti servilno niti podrazumevati slaganje sa njenim nepravednim pretenzijama. Naš, ruski patriotizam, ne sme ići do nacionalističkog samo naša rasa: samo naša vera, ne sme se dizati iznad našeg smirenja pred nebom. Lično, ne mogu da smatram ruskim patriotizmom onaj koji je spreman i na zaključivanje malodušnih saveza sa svojim uništiteljom-komunizmom’.

Evo nekoliko odlomaka iz Solženjicinove knjige: ‘Proizvodnja u zemlji se poslednjih godina prepolovila, dok je za vreme rata sa Hitlerom opala samo za četvrtinu. Od 1990. do danas u Rusiji nije izgrađeno ni jedno jedino krupno industrijsko preduzeće. Počev od 1993, nas Rusa godišnje umire milion više nego što se rađa. Takvog smanjenja stanovništva nije bilo i nema nigde u svetu posle Drugog svetskog rata. Kako bi se moglo dogoditi da ogromna Rusija ovako naglo oslabi, opadne duhom i telom i dođe do ovakvog nezaustavljivog samoraspadanja – ne pretrpevši ni krupan vojni poraz, ni potres revolucije ili građanskog rata, ni masovnu glad ili epidemiju?

Mene u svemu poražava upravo brzina našeg pada i naše nepružanje otpora koje je već došlo do – gubitka i samog instinkta državnog postojanja. Bojim se da istorija ne zna za drugo slično samoubilačko držanje etnosa i da smo mi izgubili osjećanje jedinstvenog naroda.’

‘Hoćemo li mi, Rusi, opstati fizički i državno ili nećemo? Nemale sile su – i unutar zemlje i izvan nje – usredsređene na to da nas Ruse i obezliče. A mi? Mi smo poklekli pod tim pritiskom. Pod lavinom našeg poraza u XX veku – opala je naša volja da zaštitimo svoj lik, svoju posebnost. Za svoje propadanje smo umnogome sami krivi. U današnjoj Rusiji ruski narod je u najgorem položaju zato što smo mi Rusi u lancu svojih poraza izgubili spasonosnu međusobnu povezanost i svest o sopstvenom mestu u svojoj zemlji. Naša nacionalna svest je pala u duboku letargiju. Mi smo jedva živi, stešnjeni između gluve amnezije pozadi i strasno svetlucajućeg iščeznuća ispred sebe. Mi smo u kolektivnoj nacionalnoj nesvestici. U vreme kada u celom svetu bujaju sve agresivniji nacionalizmi, nesvestica naše nacionalne samosvesti oduzima nam ne samo životnu silu nego i instinkt samoočuvanja. Sa čemerom se pribojavam da nas sve što smo preživeli i što sada preživljavamo gura na nizbrdicu i u propadanje, u slabljenje koje sve više preti i samom postojanju ruskog naroda. Uzroci i sile koje nas uvlače u propadanje spliću se u omču pred našim očima…’

‘Naša vlast, koja je izgubila razum, kao da želi da do smrti pušta krv budućnosti Rusije. Već smo došli do utvarno demonstrativnog postojanja zemlje. Vlada se kobajagi svih sedam poslednjih godina bori protiv korupcije, a korupcionaše, čija imena svi znaju – niko ne dira. Vlada se tobože zalaže za slobodne izbore, slobodu štampe i povećanje proizvodnje – a od samog početka velikih reformi do danas trijumfuje jedino kriminal. Armija tobože postoji – a nije u stanju ni da organizuje čestitu stražarsku službu u mirno doba. Medicina je dostupna jedino bogatim pacijentima. Običnim ljudima postaje nedostupna čak i sahrana bez mrtvačkog sanduka.’

‘Ova država je neprijatelj sopstvenog naroda. Ovi su od poznate parole ‘grabi nagrabljeno’ prešli na pljačkanje zarađenog i prisiljavaju nas da radimo besplatno. Po nečijem scenariju, nas lišavaju i uma i istorije. Mi smo već izgubili sebe: ne vidimo kuda idemo i ne znamo šta ćemo postati. Živimo bez ikakvog cilja i smisla. Našim poniženjem je prezasićen sav vazduh. Mi ne umiremo od bede već od utučenosti. Kako da opstanemo dušom? 

Ipak smo se mi kao nacija i država održali punih jedanaest vekova. Ipak nije ovo prva provera vitalnosti našeg naroda koji se sada suočio sa nosiocima jedne kriminalne vlasti sa smradnim haosom kojim su oni opleli život Rusije.’

Na susretu koji je 4. juna 1998. u Moskvi Solženjicin imao sa čitaocima, pored ostalog postavljena su mu i pitanja da li će se išta u zemlji promeniti kada Boris Jeljcin više ne bude predsednik?, i može li se dogoditi da Rusija bude data u najam Americi?’

Solženjicin na prvo pitanje odgovara: ‘Čak i kada bi sutra došlo do smene predsednika, u Rusiji se ne bi izmenilo ništa zato što zemljom i ne upravlja Jeljcin, već oligarhija. Dvesta ljudi iz senke, među kojima jedni drže milijarde dolara, a drugi važne državne funkcije’. Na drugo pitanje Aleksandar Isaijevič veli: ‘Ponekad pitanja liče na šale, a da na njih ipak nije smešno odgovarati. Još dok sam ja bio u Americi, u Nujork tajms se ozbiljno pretresalo kako kupiti zemlju istočno od Jeniseja i kako tu teritoriju pretvoriti u novu državu SAD. Osim toga, i danas dobijam pisma sa ovakvim opaskama: ako nas prodaju Amerikancima – bar ćemo živeti kao ljudi. A šta rade naše vlasti na Dalekom Istoku i s njim – zar ga ne guraju da se otcepi? Zar i našim severnim oblastima ne poručuju: idite kuda hoćete, nas interesuje samo da vašu naftu teramo na Zapad? A zar sve to ne vodi baš tome da Rusija jednog dana stvarno bude data u arendu Amerikancima?’ Zbog poslednjih reči, iz publike je neko zapitao: ‘Ne čini li vam se da, govoreći takve stvari, samo pomažete komunistima da se vrate na vlast?’, na šta je Solženjicin uzvratio: „Kada govorim istinu, ne interesuje me ko to može iskoristiti i za šta. Kada sam kritikovao naš komunistički režim, govorili su mi kako ne shvatate da će to Zapad iskoristiti protiv nas. A ja sam im odgovarao ono što mogu da ponovim i danas – da se nedela ne treba stideti onda kada se o njima govori, već onda kada se čine’“.

Tako je Srđa Trifković pisao o Solženjicinovoj kritici Jeljcinovog režima.

Kada se pojavio Putin, Solženjicin je rekao: “Za vreme Gorbačova bio je odbačen sam pojam i svest o državnosti… Tokom Jaljcinove vladavine taj pravac je u suštini nastavljen, a još je otežan ogromnom materijalnom pljačkom Rusije… Putinovom vladavinom, ne odmah, počelo je preduzimanje napora za spas urušene državnosti”. Solženjnicin, koji je odlučno odbijao sve nagrade koje mu je nudio Jeljcin, prihvatio je 2007. Državnu nagradu, koju mu je uručio Putin. Predsednik Rusije je, nakon susreta s Aleksandrom Isaijevičem, izjavio da je “skrenuo piscu pažnju na to da su neki od koraka koje sad preduzimamo u mnogo čemu saglasni sa onim što je pisao Solženjicin”.

A Solženjnicin je decenijama preporučivao Treći put, ni komunistički, ni liberalno-kapitalistički, koji Milan Subotić opisuje kao “nastavak ruske narodnjačke tradicije, koja neiskvareni ‘narod’ suprotstavlja pokvarenoj i otuđenoj eliti, komplikovanim socijalnim mehanizmima i institucijama. Kritikom elite za zapadnjaštvo i naglašavanjem imitativne prirode političkog sistema Solženjicinovo narodnjaštvo dobija slovenofilske karakteristike koje ga obavezuju na formulisanje ‘ruske altenrative’ različite od liberalno-demokratskog i tržišnog organizovanja modernih društava. Potpuno svestan da povratak u daleku (dopetrovsku) prošlost i slovenofilsko preporučivanje ‘obšćine’ i ‘mira’ kao modela društvene zajednice, danas ne predstavljaju realnu alternativu, Solženjicin problem pokušava da reši institucijom ‘zemstva’ i idejom ‘narodne samouprave’”. Ideju povratka narodnoj samoupravi i nekoj vrsti staleškog parlamenta kao dopune i korekcije partijske demokratije Putin je izlagao ove, 2013, u svom programskom obraćanju naciji. Sasvim “solženjicinovski”.

MOGUĆI PUT RUSIJE

Pred Rusijom su tri puta: jedan je put Jeljcina – potpuno pokoravanje Zapadu, koji će Rusiju zdrobiti i rastrgnuti. Drugi je put dizanja nove “gvozdene zavese”, tojest stvaranja one vrste “ideokratije” za koju su se zalagali stari evroazijci, na čelu sa knezom Nikolajem Trubeckim, Petrom Savickim i drugima. To znači: Rusija napušta sve puteve Zapada, ograđuje se od globalne civilizacije i vraća se ideološki čvrstoj ruci, ovog puta na tradicionalnim svetopoglednim osnovama. O tome je pisao knez Trubeckoj: “Pod demokratijom se podrazumeva ustrojstvo u kome se upravljački sloj bira na osnovu popularnosti u izvesnim slojevima stanovništva, pri čemu je osnovica izbora na političkom planu – izborna kampanja, a na planu ekonomskom – konkurencija. Pod ideokratskim uređenjem podrazumeva se ono uređenje u kome se vladajući sloj bira na osnovu odanosti vladajućoj ideji… Ona ne može da dozvoli mešanje bilo kakvih sebi nepotčinjenih, lišenih kontrole i neodgovornih činilaca – pre svega, privatnog kapitala – u sopstveni politički, privredni i kulturni život, i zato je neizbežno u izvesnoj meri socijalistički”. Ovaj put, koji bi mnogim pravoslavnim idealistima i u Rusiji i u Srbiji izgledao više nego poželjan, ipak – bar u ovom trenutku – nije ostvariv. Između ostalog, i zato što bi mu se suprotstavila većina “elitnih” Rusa, koja je vezana, što kulturno, što poslovno, i za Evropu i za Ameriku. NVO sluge Imperije i razni “obojeni revolucionari” tada bi zaista svrgli Putina i srušili državu, predavši je naprijatelju. Samo stanje u Rusiji je u mnogim oblastima i dalje strašno: da li iko u Srbiji zna da je ogroman broj islamskih terorista, među kojima su i neki od vođa, rođeni Rusi, bez traga muslimanskog nasleđa u porodici, koji su primili muhamedanstvo i sad ubijaju svoju bivšu braću u terorističkim aktima? Zato Putin mora da hoda ivicom provalije, nastojeći da ide Trećim putem: ne raskidati radikalno sa Zapadom, a braniti bitijne vrednosti Rusije. Hoće li Putin uspeti? Možda neće. (Tako nije uspeo carski delatnik Petar Stolipin, koji je za kratko vreme podigao i oporavio Rusiju, ali su ga posle deset atentata najzad ubili u Kijevskoj operi.) Ali Putin se bori i trudi se koliko može i kako ume. Uostalom, Bog je taj koji može učiniti čudo – i zato se, iskreno to kažem, treba Bogu moliti i za Rusiju i za Putina. Jer sudbina Srba, po Božjem dopuštenju, sad umnogome zavisi od sukoba Zapada i Rusije. Ako u tom sukobu pobedi Zapad, bićemo zgaženi; ako Rusija odoli, za nas ima nade.

PONAVLJANJE DILEMA IZ PROŠLOSTI

O svemu tome je povodom evroazijaca pisao poznati ruski politički delatnik Vasilije Šuljgin opravdavajući postupke Petra Velikog: “Iz hiljadu razloga zaostajali smo stolećima. Šta je mogla da radi državna vlast kad je postala svesna da dalje više ne može tako? A vlast je to shvatila kad je videla da je vojna slabost Rusije nešto što potiče od njene kulturne zaostalosti. Državna vlast je imala dva puta: jedan – da čeka da narod kojim je upravljala svojim snagama stvori sopstvenu kulturu takve visine koja bi mogla da se suprotstavi prosvećenim susedima, i drugi – da pozajmi i naoruža se, makar tuđom, ali dovršenom kulturom. Evroazijci pretpostavljaju da je trebalo ići prvim putem, tojest čekati da naša Rusija stvori svoju razvijenu kulturu na jedva postavljenom moskovskom temelju. Ali to je velika zabluda jer je mogućnost izbora bila samo prividna, jer u samoj stvari nikakvog izbora nije ni bilo (…) Čekati da Rusija stvori sopstvenu kulturu značilo je rastati se sa ruskom državnom samostalnošću; drugim rečima, posle vekova tatarskog ropstva, podvrgnuti se stoletnom ropstvu Šveđana ili drugih zapadnjaka. Uz sve to, zapadna civlizacija bi opet bila uvedena, ali pod sasvim drugim uglom… Lepo je bilo živeti po starinski, ali nikako se nije moglo – prekomorske novotarije kucale su na vrata ne štapom putnika – poklonika, nego rukohvatom mača”.

Zato veliki ruski monarhista Lav Tihomirov, uprkos oštroj kritici petrovskih reformi, pre svega u oblasti crkvenog života, u svojoj Monarhiji za Petra Velikog kaže: “Petar je snažno izražavao karakter ruskoga čoveka u toj rešenosti da živi samo istinom, makar ona bila ‘luteranska’, holandska ili kakva god hoćete. On je bio spreman da se odrekne svega u čemu nije video istinu i da se priveže za bilo šta ukoliko bi u tome video istinu. (…) Ukoliko Rusija u sadašnjosti i budućnosti sačuva svoje najbolje obeležje – ‘ljubav prema istini’ i odlučnost da živi samo istinom, što je bio slučaj kod Petra, onda će Petrova reforma postati polazna tačka onoga što je sam reformator izgovorio: ‘A za Petra znajte, da njemu život nije drag: neka samo Rusija živi u časti i slavi’”.

Putin se, donoseći zakone u čijem temelju leže tradicionalne religiozne vrednosti svih naroda Rusije, pokazuje kao ljubitelj istine (pri čemu, naravno, samo Bog zna šta mu je u srcu). I to se, ovde i sada, ne sme i ne može prevideti.

PESMA UMESTO ZAKLJUČKA

Pre upokojenja Sveti Petar Cetinjski zakleo je Srbe iz Crne Gore da se vavek drže Rusije iako se ruska Imperija prema njemu često ponela maćehinski. On je umeo da razlikuje večno od prolaznog. A Vladika Nikolaj je verovao u pobedu pravoslavnog saveza naroda na čelu sa Rusijom, i pred kraj Drugog svetskog rata, iako je znao da se Treći Rim zove SSSR, govorio (svedoči jeromonah, kasnije vladika, Vasilije Kostić u svom dnevniku iz Vojlovice): “Ide Ruja ko oluja“, radujući se slobodi od nacista koju donose Rusi. Ono pak što ja osećam i slutim (“a slutiti još jedino znam”, rekao bi moj zemljak Dis) ispevao je jedan od najboljih savremenih srbskih pesnika Đorđo Sladoje, u svojoj Ruskoj tuzi za ocem. Tom pesmom i završavam ovo svoje razmišljanje, nadajući se u, kako reče Tin Ujević, „ruskoga Hrista, slavjanskoga Hrista“:

Taj rez bi možda bio i rutina

Ali nije pristo da ga opet seku –

O kako žalim što nije Putina

Dočekao da vidi u veku

(Dok ovaj deli levo – desno pljuske)

Pa da mu na tren planu oči krotke

I bore dublje no granice ruske

A moćno ko stepa jasno ko kap votke

Razleže se svuda gromko – njet i njet

Tek tada bih znao po mirisu kvasa

Koji sa ovim veže onaj svet –

Da se u pokoju domogao spasa…

Gospode, spasi Rusiju i Srbiju molitvama Svete Rusije i Nebeske Srbije! Amin.

(Standard.rs)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u