Sva bacanja na ministra Bačevića

Sva bacanja na ministra Bačevića

15 januara 2014

Branko ŽujovićPiše: Branko Žujović

Fond od 25 miliona dolara za Srbiju, namenjen razvoju rudarske saradnje i geoloških istraživanja, koji je ministar Milan Bačević isposlovao nedavno, za medije ni izbliza nije bio zanimljiv kao njegov metrički lapsus. Ukratko, ekonomski jad i društvenu bedu, valja pokriti gafovima, a lečenje nacionalnih metastaza simulirati ceđenjem medijskih bubuljica

Nisam advokat Milana Bačevića, ali od njegovog nedopustivog metričkog računa, koji je ipak samo lapsus, svojevremeno je neuporedivo gori bio vrlo proračunat pokušaj njegove koleginice, Zorane Mihajlović, da samoinicijativno izmeni gasni sporazum sa Rusijom. Bilo je to oktobra 2012. godine. U želji da iz gasnog sporazuma istisne „Jugorosgas“, Zorana Mihajlović je privatnom akcijom bila malo rešila da „uredi“ energetske odnose sa Moskvom u duhu „Isak“ fondacije i NVO sektora.

Niko tada nije ni reč napisao o sramoti, koju su upravo Bačević i ministar spoljnih poslova Ivan Mrkić pretrpeli u Moskvi, odnoseći, a da to ne znaju, jednostrano prepravljen sporazum. Događaj je u Kremlju doživljen kao skandal, a Nikolić i njemu bliski ministri u vladi ispali su naivne žrtve. Već tada je bilo očigledno da vlada vozi istovremeno u dva pravca, ali stvar je malo po malo zaboravljena.

Ni jedna državna institucija nije reagovala, čak ni tužilaštvo. Niko nije pomenuo demokratsku kontrolu, poštovanje zakona i procedura, uređenu državu, evropske vrednosti, na kraju i poštenje. Srpska svetina voli samo kada neko ispadne gluplji od nje, podmukliji – nikako.

Na kraju je potpis stavljen, ali ne na ministarkinu ostavku, kako bi se u uređenoj demokratiji očekivalo, nego na sporazum i to kurtalisan njene osobene redakture. Potpisnik sa srpske strane bila je upravo gospođa ministarka, srećna kao da potpisuje kapitulaciju. Ali, tu nije bio kraj Nikolićevim i Bačevićevim mukama.

Nepunu godinu kasnije, novembra prošle godine, Nikolić je opet crveneo u Rusiji. Leonid Restnjikov, direktor ruskog Instituta strateških studija, otvoreno je rekao da je tema njegovih razgovora sa Vladimirom Putinom bio Južni tok, a srpska štampa prenela je i da se razgovaralo o pokušajima gospođe ministarke da menja potpisane sporazume, „Srbijagas“ i što-šta još.

Danas Mihajlović i njena struja više nemaju vremena. Iako nisu otkrili ko to u Vladi Srbije radi protiv državnih interesa, oni ne posustaju. Idu izbori i medijska hajka evroatlantskih medija na Bačevića, od ove nedelje i na Nikolićevog sina, a koliko do juče na Olivera Antića, samo se zahuktava. Eto, Antić je sramota bivših režima, a Vučić nije. Vučić čak ima pravo koje Bačević nema. Na primer, da izjavi da je nezaposlenost smanjena za pet posto, iako je u stvarnosti povećana. I nikom ništa. Niko ne sme da zucne!

Bačević je, zbog trapavosti medijskog nastupa, najzgodnija meta evroatlantista. Nišaneći njega, oni pucaju u Nikolića. Zanimljivo je da na taj isti medijski čopor fond od 25 miliona dolara za Srbiju, namenjen razvoju rudarske saradnje i geoloških istraživanja, koji je Bačević nedavno isposlovao, nije ostavio nikakav utisak. Preneli su vest i nastavili da se prave da fonda i vesti nema.

Bačević je isposlovao i da rudarske kompanije sa istoka više ne moraju da budu deo američkih poslovnih aranžmana, već da mogu samostalno da istražuju i sutra možda eksploatišu rude u Srbiji, ali uz uslov da u nju donesu najsavremenije tehnologije. Sve to začinio je lapsusima, prehrabrim tvrdnjama i pompeznim podacima, ali to su činjenice.

Slatko sam se smejao dok su ga, opet koristeći njegovu medijsku trapavost, napadali u vezi kanala „Morava“. Svetina ne zna, a evroatlantski mediji u Srbiji joj to neće razložno saopštiti, da upravo EU od Srbije očekuje da uredi, ne samo tok, već čitav sliv Velike Morave. Onaj ko u budućnosti bude morao da uređuje tok i sliv ove reke, a pritom ne bude planirao punu poljoprivrednu, saobraćajnu, vodoprivrednu, energetsku, industrijsku i prostornu funkcionalnost, složićete se, potpuna je budala. A upravo je to stanovište svetine, koja veruje da Srbija više ništa, bez EU, Nemačke i SAD, ne može da uradi.

Uzeo sam Milana Bačevića za primer, jer je njegov slučaj najočigledniji. To je čovek koji, zbog dva ili tri lapsusa i nešto pompe koju je bespotrebno izazivao, primitivnom diskreditacijom sada treba da bude najuren iz Nemanjine 11, uprkos sasvim solidnim rezultatima. U poređenju sa učinkom gospođe ministarke, sa sve nastupom u „Insajderu“, njegovi rezultati su kolosalni.

Najavljeni i sve izvesniji izbori pokazaće ne samo pukotine, nego geopolitičke i interesne raseline u najmanje dve stranke. Jedna stranka je napredna, koja je na vlast došla na proruskom talasu i sada treba evroatlantski da se pročisti. Druga je DSS. Ona ima najveću odgovornost za pravo Srbije na geopolitičku alternativu, a za sada demonstrira samo kabinetsku nemoć, krpi raskol i sanja izborni cenzus.

Ključno pitanje srpske političke scene je zašto Srbija nema programski artikulisan i organizaciono definisan alternativni pravac svog državnog puta? Ka Evropskoj uniji, ona se kreće prividom, u rasponu od galamdžijski obećanog, preko pompezno najavljenog do neispunjenog. Umesto novih fabrika i radnih mesta, dobili smo izborne igre i očekivanje kredita iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji će kažu biti odobreni, gle čuda, neposredno nakon planiranih izbora. Do tada, ekonomski jad i društvenu bedu, valja pokriti gafovima, a lečenje nacionalnih metastaza simulirati ceđenjem medijskih bubuljica.

(Glas Rusije)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *