Сваки дијалог о јужној српској покрајини почели смо и завршили пре много векова

Svaki dijalog o južnoj srpskoj pokrajini počeli smo i završili pre mnogo vekova

31 jula 2017

Piše: Mihailo Medenica

Koliko su nakon poziva na famozni unutrašnji dijalog o Kosovu i Metohiji perjanici Aleksandra Vučića i ovlašćeni zastupnici za očuvanje njegovog lika i dela povikali na sav glas: “Veličanstven potez premudrog državnika”, toliko se kao eho vratio i glas naroda koji Vučićev poziv na deobu računa koji je sam napravio u krčmi- niti žele, niti odobravaju, a ponajmanje smatraju da Srbija ima šta da kaže o Kosovu i Metohiji osim jedne i nepovredive istine- svaki dijalog o južnoj srpskoj pokrajini počeli smo i završili pre mnogo vekova, postavljanjem prvog kamena Pećke patrijaršije…

Možda najbanalniji, ali zapravo najrečitiji dokaz ovakve tvrdnje jeste ikonografija s fudbalske utakmice odigrane između Zvezde i Sparte, odnosno, transparenata kojima je bila okićena “Marakana”, počevši od onog najrečitijeg: “Kosmet je srpski i ničiji više, u Ustavu piše i ne sme da se briše…”, pa sve do zajedničkog skandiranja: “Kosovo je Srbija!”

Nad ovom “banalnošću” valjalo bi predsedniku Srbije dobro da se zamisli, jer kao deklarisani vatreni navijač odlično zna da su stadioni, jednako kao i kafane, vazda bili tribuni mišljenja naroda, ondosno, njihovog zadovoljstva, iliti, nezadovoljstva, baš kao i činjenice da se istorija već toliko puta prelamala baš na stadionima…

Dakle, navijači su poručili ono što dobar deo naroda misli- nema o čemu da razgovramo što se sudbine Kosova i Metohije tiče, jednako kao i o obmani da je upravo ono, kako predsednik navodi, kamen spoticanja na putu evrointegracija.

Naravno, s druge strane je plejada onih koji su u niskom startu čekali na Vučićev mig da krenu u trku mantranja kako nema ničeg lekovitijeg za srpsko društvo od pomenutog dijaloga, ne argumentujući pritom od čega smo to bolesni pa nam treba ta ljuta travka na ljutu ranu?

Od Kosova i Metohije?! Ako smo od toga bolesni onda nam nema ni leka ni lekara, a bogami ni Srbije, jer ko misli da će se priznanjem te zločinačke i na krvi do lakata nastale monstruozne države rešiti svi problemi Srbije- njemu je Sbija tek slobodna stolica u nekom od prenaglašenih kafića beogradskog “kruga dvojke”…

Naravno, neće Aleksandar Vučić defakto potpisati priznanje nezavisnosti Kosova, ne sme to da učini, ne iz ljubavi već iz čistog straha od mogućih posledica takvog (ne)dela, ali je sasvim dovoljno da utvrdi međaše kojima je/su Briselskim sporazumom i svim potonjim ustupcima Zapadu i Prištini de jure priznali Kosovo, jer ono na Jarinju nikako nije administrativni već granični prelaz!

Žulja ga, pritom i Ustav, jer srlja u krivično delo s obzirom da preambula koja obavezuje svakog predesnika Srbije i svaku vladu da Kosovo i Metohiju tretiraju jednako kao ostatak Srbije i da se bore za njeno očuvanje u okvirima države, pa zato uz opskurni dijalog ko predjelo ide i najavljena promena Ustava nakon koje će samo nebo biti granica da se Srbiji ispišu granice do Niša!

Da, do Niša, ništa manje, jer nemojmo se zavaravati, Albanci s juga Srbije, tačnije, iz Preševa, Bujanovca i Medveđe neće mirovati ni trenutka nakon “normalizacije odnosa Beograda i Prištine”, kako će se nevninoj formi predstaviti priznanje Kosova, već će istog časa ustati da omeđe i jug Srbije kao deo “Republike Kosovo”, a potom i velike Albanije!

Dakle, unutrašnji dijalog ne može apsolutni ništa dobro prouzvesti za Srbiju, osim što će njegove posledice biti katastrofalne i to u meri kojih ni Aleksandar Vučić nije svestan, ili što je još gore- jeste, ali ne mari dok god vredno i prilježno ispunjava sve što Zapada od njega ište, pa i nešto pride što se od njega i ne traži ali je spreman da skoči u dalj i kada mu kažu da je deset čučnjeva sasvim dovoljno…

Međutim, ono što je u čitavoj priči najtragičnije jeste taj vapaj za širokom narodnom podrškom, odnosno, pozivom svim strukturama da se uključe u dijalog i svesno mu daju alibi za izdaju sopstvene države i naroda kako bi sutra slavodobitno mogao da kaže: “Nisam ja, evo ljudi rekli i podržali!”

Jedan od prvih koji se oglasio na vapaj predsednika jeste akademik i umni čovek Duško Kovačević, čuveni dramski pisac, obrazlažući svoju odluku floskulom da “Srbija nema viška dece za rat!”

Uz svo uvažavanje imena i dela gospodina Kovačevića, pa i njegovog argumenta, može se replicirati kontraargumentom: “A, ima li Srbija viška dece za ovakav mir i ovakvu svakodnevicu?!”

Tu dolazimo do te strašne zamene teza i kukavičjeg jajeta koje pokušavaju da poture pod izgovorom sušte neophodnosti unutrašnjeg dijaloga: ako ga ne bude biće rata, a to jeste jedna od specijalnosti ovog režima- vladavina strahom, laži i zabludama!

Naravno da Srbija nema viška dece za rat, niti ga iko od nas priželjkuje, niti apsolutni bojkot tolko puta pomenutog dijaloga vodi njemu, naprotiv!

Dok je u nama iole nacionalne svesti, nacionalne kuraži i poimanja da bez Kosova i Metohije zaista nema Srbije, jer svima su nam tamo i kolevke i grobovi, niko neće smeti da se poigrava sa Srbijom kao prašnjavom i dronjavom ponjavom!

U suprotnom, dok god činimo ustupke i dok god je ovdašnje rukovodstvo spremno na svaki besramni kompromis zarad gole vlasti- od Srbije neće ostati ni sećanje, i to nije defetizam već fakat!

Naime, nije prvi put u našoj istoriji da je Kosovo i Metohija okuparana, ali jeste prvi put da ga srpski državnici doživljavaju kao balast, krst koji ne mogu da nose i prokletstvo kojeg se treba što pre otarasti zarad nekog većeg dobra!

To dobro je, razume se, Evropska unija, zajednica ravnopravnih i prosperitetnih naroda, i onih koji to nisu ali mogu da posluže kao lakeji!

Ništa drugo do lakeja nećemo biti ni mi, pod uslovom da nas nekada i prime pod izgovorom evropskih vrednosti koje nam valja usvojiti, a na kojima je, budi rečeno, Srbija odavno i stvore, koje je baštinila, koje su mnogi od te evropske elite i preuzeli kao pelcer od Srbije kao jedne od najstarijih, najcivilizovanijih, najobrazovanijih i najduhovnijih evropskih država, no…

Bez istorije nam nema budućnosti, i to nije mit, jedan od onih s kojim bi vlastodršci sada da rskste, iako su upravo na tavim “mitovim” do juče zasnivali svoje politike i postojanje ali su valjda evoluirali i shvatili da nam ništa starije od “Beograda na vodi” i fontane na Slaviji ne treba!

Nije mit ni tih 150.000 preostalih Srba na Kosovu i Metohiji koje nakon unutrašnjeg dijaloga i priključenija ne čeka nikakvo dobro, već, bojim se, novi pogrom, s obzirom da krvnicima Tačiju i Haradinaju predstavljaju balast jednako koliko i ovdašnjim moćnicima Kosovo i Metohija!

Evo, na kraju vratiću se na početa i priču o ikonografiju s “Marakane”.

Nisu to tek puke parole i navijački lokal patriotizam, već fakat nad kojim bi predsednik najozbiljnije trebalo da se zamisli!

Ako već ište glas naroda za svoj naum- eto ga, dobio ga je pre nego što mu se i nadao, i to tamo gde se istorija, rekosmo, više puta prelomila!

Ono što su poručile “Delije” i češki navijači jeste većinsko mišljenje Srbije, u to vam valja biti ubeđen, gospodo, pre nego što zakličete: “Genijalan potez premudrog državnika!”

Ričard Treći je u očajanju viknuo: “Dajem carstvo za konja” želeći da okuraži svoje borce na bojištu, dok ste vi spremni da naše carstvo date kao da je islužena raga, zarad fotelja koje ćete pre ili kasnije razdužiti, a dotad će od Srbije ostati samo Nemanjina 11 i nešto kafića “kruga dvojke”!

Igrate se s vatrom, najstrašnije u srpskoj istoriji, zaboravljajući onu da je “dobar sluga al zao gospodar!”

Unutrašnji dijalog o Kosovu i Metohiji počeli smo i završili onog trena kada je prvi kamen Pećke patrijaršije posađen u tu svetu zemlju!

Svaki dalji razgovor i i “izlečenje” od Kosova i Metohije vode u dalje vidanje rana Srbiji, jer Pandorina kutija nije ona muzička…

Ako nikome od vas iz klimatizovanih zavetrina kabineta ne znači reč sopstvenog naroda, setite se barem onih Jonuza Muslijua, predsednika opštine Bujanovac: “Nek Srbija bude srećna što nećemo da joj uzmemo i Niš!”

Upravo to može da bude epilog unutrašnjeg dijaloga o Kosovu i Metohiji.

Pazite da se ne pretvori u monolog: “Šta učinismo, kuku nam doveka!”

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



3 komentara

  1. Gojko says:

    Mihailo kao i uvek svaka reč na svom mestu i pogadja u centar.Svaka čast.

  2. Barakuda says:

    BRAVO !!!!

  3. Bane says:

    I treba mu iznova govoriti, to je očigledno.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *