Све ређе једемо јабуке будимке

Sve ređe jedemo jabuke budimke

24 oktobra 2016

pisi cirilicom 45

Pre koju godinu u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti postavljena je izložba posvećena srpskim autohtonim voćkama (Staro i nestalo voće Srbije). Izložba je imala snažan odjek u medijima, podsetila je mnoge od nas na plodove naših drevnih voćaka, na njihova moćna i dugovečna stabla. U Akademijinoj galeriji kičicom je, uz pokoju drugu voćku, vešto dočarana jabuka: petrovača, pamuklija, cigančica, šimširka, šarunka, krstovača itd., te kruška: jagodnjača, ječmenjača, ilinjača, lubeničarka, sijerak.

„Politika“ je kao list imala dobru tradiciju da u člancima putopisnog ili sličnog karaktera obrati pažnju i na stare srpske voćke i njihova imena ili da, sasvim retko, da kakav sistematičniji pregled naših autohtonih voćaka. Ovde bih da pomenem broj 13.699 iz 1950. godine, gde se navodi četrdesetak naziva domaćih voćaka. Ova i mnogobrojna druga imena preuzeta iz mnogih rečnika (od Vukovog Rječnika naovamo), starijih voćarskih priručnika i brošura, listova i časopisa, čine imenoslov autohtonih voćaka koje obitavaju (ili su obitavale) u različitim krajevima srpskog etničkog prostora.

Opšti pojmovnik do danas sakupljenih naziva (sačinjen na osnovu mojih pretraživanja) čini oko 1.500 leksičkih jedinica. Taj nemali broj narodnih termina znatno je obogatio opšti rečnički fond srpskoga jezika. Načelno i sasvim ugrubo rečeno, srpsku voćarsku baštinu čini onoliko jabuka, šljiva ili drugih voćaka koliko postoji osnova za imenovanje pojedinačnih voćaka kao botaničkih jedinki. Pa ipak, u srpskom jeziku postoji neznatan broj (da ih tako nazovemo) snažnih osnova koje se javljaju u većem broj varijantnih naziva. Kao primer naveo bih nazive za jabuku koju karakteriše uzdužna brazdica sa jedne strane, tur. lif  (= biljno vlakno, nit ili konac): ilifanka, jeliva, jelivanka, jelivka, jelipavka, jelipavna, lifanka. S druge strane, postoje i one frekventne osnove kojim se izražava kakva opšta osobina, i one služe za tvorbu naziva većeg broja različitih voćaka jednog botaničkog roda. Tako se reč žut javlja kao osnova u desetak naziva za krušku: žutara, žutarac, žutarka, žutac, žutača, žutika, žutina, žutica, žutljika, žutorepnjača, žutulja, žutunac, žuturak. Iako su posredi mahom različite vrste krušaka, rečju žut izražava se samo ona opšta osobina ploda koja je poslužila, nezavisno od kraja do kraja (od sela u istočnoj Srbiji do onih u Dalmaciji i Slavoniji), kao opšti pokretač pri uobličavanju njihovih naziva.

U opštoj poplavi voćaka stranoga porekla, od jabuke Idared (koja se u narodu jednostavno zove ajdara), do kruške kiferov sejanac (danas u narodu poznata kao limunka ili solunka) – naše voćke i njihovi naziv deluju kao nešto arhaično, kao neki ostatak davno minulog sveta i bivšega jezika. Retke su voćke autohtonoga porekla poput jabuke budimke, budimlije ili budimnjače (poznate još iz nemanjićke države i od Svetoga Save, a imenovane prema župi Budimlje), što se javljaju na pijačnim tezgama u Srbiji i drugde.

Period formiranja srpske voćarske baštine, a uporedo sa njom i proces uobličenja naše voćarske terminologije bio je veoma dug. Njihovi počeci se manje-više pouzdano mogu da vežu za period nastanka prvih srpskih država. Razvoj društvenog života, a samim tim i širenje voćarske prakse, unekoliko je osujećivala osmanska uprava u srednjem veku. S druge strane, kalemljenje voćaka poreklom sa istoka ostavilo je uočljiv trag u imenoslovu voćaka kod Srba. Brojne voćke prenesene iz turskih pokrajina imenovane su prema rečima turskoga porekla, npr. arapka (kruška, jabuka, šljiva), senabija, sinabija ili srnabija (jabuka imenovana prema nazivu turskoga grada Sinob na obali Crnoga mora), džanarika (prema tur. tur. can eriği) itd.

Udeo drugih jezika i drugih naroda uglavnom je sporadične prirode. Za razliku od turskog uticaja koji se širio iz istočnog pravca, zapadni delovi srpske jezičke teritorije više su bili podložni širenju voćaka evropskoga porekla i njihovih imena. Tako su prema talijanskim osnovama imenovane mezanica (smokva, maslina), mezevka (jabuka, Slavonija), prtabonjka jabuka (tal. bruttabuona); nemačka složenica Dechantsbirne adaptirala se kod nas kao dekanka ili dekantkinja (kruška), složenica Kaiserbirne kao kajziberka, kajziperka ili kajzerka, ili još snažnije u duhu srpskoga jezika: carska kruška.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *