СВЕТ ТРЕБА ДА БУДЕ НА ОПРЕЗУ ЈОШ 20 ГОДИНА

SVET TREBA DA BUDE NA OPREZU JOŠ 20 GODINA

26 aprila 2021

Autor: Dmitrij DROBNJICKI

PRE neki dan je pomoćnik predsednika SAD za nacionalnu bezbednost, Džejk Salivan, jednoj velikoj američkoj televiziji govorio o principima spoljne politike nove američke administracije.

TV voditelj je rečeno prilično patetično nazvao – „Bajdenovom doktrinom“.



Gotovo sve što je Salivan rekao predstavljalo je, međutim, variranje američkih dogmi dobro poznatih celom svetu. Na primer, izneo je da će „Sjedinjene Države delovati sa pozicije snage“. Ali, bilo je i sasvim razumnih ukazivanja. Na primer: da Amerikanci moraju uspostaviti red u svojoj zemlji…

Glavna teza bila je Salivanova tvrdnja da je zadatak spoljne politike Vašingtona da „međunarodna pravila pišu Sjedinjene Države“, a ne bilo ko drugi – na primer, Kina.

Mada i ovo o „pravilima“ već dugo slušam, jer su to `pravila` kojima je kolektivni Zapad tokom 1990-ih i 2000-ih zamenio međunarodno pravo, ipak je nešto novo zazvučalo u Salivanovim rečima.

Svojevremeno je Barak Obama govorio o „svetu zasnovanom na pravilima“, kao o svršenom činu, o gotovoj strukturi izgrađenoj jednom za svagda.

Sada Obamin bivši potčinjeni govori da će pravila pisati Sjedinjene Države, a to znači: prvo, da će to biti neki proces, i drugo – da će se SAD morati da bore za pravo da nameću svoja pravila. Na primer, u borbi sa Kinom.

U ovome se mogu uočiti i neki znaci realizma jer je Salivan priznao da američko liderstvo nije očigledno kao u prošlosti.

Doduše, za njega je strateški cilj jasan: zadržavanje američke kontrole nad glavnim svetskim procesima. Konkretno, nad finansijskim sistemom, međunarodnom podelom rada, glavnim trgovinskim putevima i geopolitički važnim regionima planete.

U Vašingtonu se sada računa da će deo ovog zadatka rešiti stvaranjem Saveza demokratija lojalnog globalnom lideru.

Ako ovo Bajdenu uspe, razdor na Zapadu će se završiti, a impresivni finansijski, tehnološki i vojni resursi biće pod jedinstvenom kontrolom.

Neki saveznici SAD, uključujući i evropske, moraće da ostanu van alijanse, a drugo izdanje globalizacije moraće da se gradi bez Kine. Međutim, disciplina će u novom bloku biti gvozdena. To će primorati mnoge zemlje, koje nerviraju Vašington nepokornošću, da izmene svoje ponašanje.

Mnoge, ali ne sve.

Još uvek nije jasno šta raditi sa onima koji se ne pokore.

Neuspeh američko-kineskog samita u Enkoridžu i trodnevna gloženja oko projekta deeskalacije sa Rusijom (a još nisu završena) sugerišu da stvarni konkurenti Sjedinjenih Država ne žure da igraju po američkim pravilima. Na primer: da slušaju lekcije vašingtonskih političara ili da će ustuknuti kada Sjedinjene Države počnu da podižu uloge.

Bela kuća će definitivno preduzeti nove pokušaje da izvrši pritisak na Peking i Moskvu, kao i na druge „nerazumne“ prestonice. Ali, jasno je da ona nema ni pouzdane instrumente za primoravanje na poslušnost centara moći koji su u jačanju ni tehnologiju otvaranja dijaloga sa njima.

SAD i zapadne elite žele da upravljanje klimom bude modul za upravljanje svetskim poretkom preko kojeg će usmeravati industrijsku i poljoprivrednu politiku čitavih kontinenata. A za to već imaju formirano posebno – komisiju kojoj je na čelu bivši američki državni sekretar Džon Keri.

Ali, šta sprečava širenje te „tehnologije“ na ceo svet? Mnogo šta… Rusija i Kina nameravaju da na tom planu deluju samostalno i po svojim programima.

Kako će Vašington ostvariti svoju stratešku misiju? Kako će liberalni establišment na Zapadu zadržati kontrolu nad međunarodnim pravilima?

Stiče se utisak da američka strategija ostaje bez taktičkih alata za njeno sprovođenje.

Globalno rukovodstvo ima dobru strategiju, ali je u taktičkom ćorsokaku.

Vašingtonski profesionalci našli su se u nezavidnoj situaciji. A za to postoje najmanje četiri razloga.

Prvi: američki liberalni establišment i dalje je zarobljenik svog koncepta „jedine moći“ (sole power), prema kojem od 1992. godine u svetu nema uticajnih centara koji se mogu ne samo suprotstaviti Sjedinjenim Državama i ujedinjenom Zapadu, već ni ostvariti svoj nezavisni razvoj bez odobrenja Vašingtona.

Tako su mislili predsednici Buš stariji i Klinton. Mnogo kasnije, 2014. godine, Obama je ovu tezu blago formulisao na sledeći način: „Kada se negde pojave problemi, niko ne zove Peking. Moskvu niko ne zove. Zovu nas“.

Ali, danas nije ni 1992. ni 2014. godina. A koridori moći u Vašingtonu puni su ljudi iz tog vremena.

Neki od njih su učenici i naslednici onih koji su određivali spoljnu politiku tih godina, a ponekad su to isti ljudi. To su Entoni Blinken, Džejk Salivan, Džon Keri i Sjuzan Rajs.

Niko od njih nije stigao da smisli ništa novo. Još su u svetu u kojem postoji jedna jedina sila sposobna da „reši“ sve probleme u svetu. A kad neko ne popusti pod njihovim pritiskom, iskreno se iznenade. Za njih je to neka nova pojava sa kojom se nisu sretali i koju još nisu u stanju da shvate i sebi objasne.

Drugo, svi ljudi koji danas čine Bajdenovu administraciju i vode ministarstva SAD planirali su da uzlaznom linijom nastave svoju karijeru 2017. godine, umesto da postanu opozicija Trampu. Pauza od četiri godine izvan vlasti nije bila nimalo po volji.

Trenutnu garnituru Bele kuće nazivaju i trećom Obaminom administracijom i petom Klintonovom administracijom. A trebalo je da postane prva administracija Hilari Klinton.

Posle izbora 2020. godine, Keri, Salivan, Blinken, Rajs i ostali startovali su sa tačke na kojoj su bili zaustavljeni. Oni sada psihološki žive u 2017., a ne u 2021. godini. Samo, mnogo toga se promenilo za četiri godine. Za njih druge polazne tačke nema jer su naučili da svi budu poslušni pred Amerikom.

Treće, ti ljudi smatraju da su jedina legitimna vlast u „Gradu na brdu“ i na Zapadu u celini. Međutim, pitanje vlasti u SAD još uvek nije rešeno.

Možda liberalna elita, koja je srušila Trampa i zadavila nekoliko populističkih vlada u Evropi, ima razloga da svoju pobedu smatra konačnom, ali svet u to nije siguran. I te rezerve su objektivne.

Naravno, američka Demokratska partija, koja predvodi svetsku antipopulističku kontraofanzivu, ima plan kako da raščisti političko polje na kolektivnom Zapadu, ali gde je garancija da će taj plan biti uspešno sproveden?

Za većinu zemalja koje nemaju šanse da se pridruže navodnom Savezu demokratija, Zapad ne izgleda kao monolit nastao u 20. veku, već kao mesto gde levoliberalni političari praktično izvode svoju revoluciju, nastojeći da prekodiraju upravo sam Zapad i u njegovim dubljim slojevima.

Moskva, Peking, Delhi i glasači mnogih zapadnih zemalja nemaju posla sa elitom „vraćanja u normalu“, već sa radikalnim reformatorima, čija pobeda nije baš očigledna. Ko će garantovati da za pet do sedam godina Francusku, Nemačku, Sjedinjene Države, Britaniju itd. neće voditi lideri sa potpuno drugačijim kulturnim i geopolitičkim stavovima?

Gde je garancija da se hladni građanski rat na Zapadu neće nastaviti par decenija?

I zašto se onda podastirati ovima koji sada pokušavaju da izdiktiraju svoja pravila?

Uostalom, još uvek ne postoji „Savez demokratija“. To je samo plan, koji su čak i njegovi autori ostavili za kraj 2021. godine.

Da li će uspeti ili ne, veliko je pitanje.

Aktuelni vladari Vašingtona ponašaju se kao da taj savez već postoji i u njemu je uspostavljena najstroža ideokratska disciplina.

Ali, stvari ne stoje baš tako. A neizvesno je i da li će stajati.

Možda sam Zapad očekuju državni udari, građanski ratovi i izborna iznenađenja. Možda im se dogodi neki novi Tramp, neki novi Salvini…

Sve ovo, naravno, ne znači da će Vašington uskoro ublažiti pritiske, napustiti ulogu hegemona i generalno početi da se „ponaša pristojno“. Upravo suprotno, u sadašnjim uslovima treba očekivati najneočekivanije, nelogične i samim tim opasne akcije nestabilne liberalne elite.

Možda bi, da je tamo sada sve stabilno, Zapad bio manje agresivan i predvidljiviji.

Ne treba se radovati taktičkom ćorsokaku Vašingtona i njegovih saveznika.

Njihov ćorsokak je dodatni razlog da budemo na oprezu.

Da budemo budni i na oprezu još najmanje dvadeset godina.

(Fakti)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. persida says:

    Bajdenova doktrina... Joj, upiskicu se.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *