Svi na paradu i zašto

Svi na paradu i zašto

16 октобра 2014

Aleksandar PAvicPiše: Aleksandar Pavić

Možda će se mnogima činiti da je pitanje iz podnaslova retoričko, ali izgleda da nije tako. Nije samo stvar u tome što se javni, manje javni i potuljeni evro(atlantski) lobisti trude da na razne načine izraze svoje nezadovoljstvo predstojećom vojnom paradom povodom 70-godišnjice oslobođenja Beograda – već i u tome što se neke nedoumice mogu čuti i od strane nacionalno, pa čak i proruski opredeljene javnosti. U čemu je problem?

Za evro(atlantske) poklonike stvar je jasna: sve što ima bilo kakvih izgleda da, čak i simbolički, razbije hipnotičku mantru o bezalternativnosti, koja je tako pažljivo, marljivo i sistematski integrisana u srpski javni prostor – predstavlja pretnju. Ne, naravno, za Srbiju, već za njihove egzistencije, koje su, razume se, iznad svih mogućih opštih, nacionalnih interesa, kao i za njihovu političku, pa i društvenu budućnost.

Ono što je, međutim, zanimljivo je to da se, čak i iz tog tabora, protivljenje organizovanju vojne parade u prisustvu ruskog predsednika V. V. Putina izražava nekako indirektno, okolišavo, bez uobičajene drčnosti i agresivne samouverenosti. Te mnogo košta na ovu nemaštinu, te nije dobar signal prema našim zapadnim „prijateljima“, te nije baš zgodno u vreme ukrajinske krize, te 16. oktobar nije prava godišnjica oslobođenja…

Šta je posredi? Da li krajnje „zabrinjavajuće“ poruke koje stižu iz Brisela u smislu da nema prijema novih članica bar do 2020? Ili možda životinjski instinkt koji ovim iskusnim tehnolozima moći šalje signale koji se ne mogu ignorisati: a) da je vojska kod Srba još uvek izuzetno popularna; b) da je rusofilija u Srba u novom zamahu, zahvaljujući popularnosti Vladimira Vladimiroviča, rastućem ruskom ekonomskom uticaju u Srbiji i šansama koje rusko tržište nudi, kao i zapadno-sponzorisanom povampirenju nacizma u Ukrajini koje se, kao i u Jugoslaviji početkom 1990-tih godina na račun Srba, koristi kao pritisak protiv Rusa i ruskih interesa; v) da Rusija može Srbiji na ekonomskom i skoro svakom drugom društveno korisnom planu da ponudi daleko više nego posrćući sve zaduženiji Zapad?

RĐAVI ARGUMENTI

Drugim rečima – može li biti da se u domaći evro(atlantski) kamp uvukla zebnja da bi isuviše direktna kritika održavanja vojne parade u prisustvu VVP jednostavno bila i previše nepopularna stvar, čak i za one koji poslovično preziru srpsko javno mnjenje ili ga, još radije, spinuju svakom lepom prilikom? Može li biti da im, prvi put od ranih 1990-tih, ponestaje onog potpunog, neupitnog samopouzdanja? Da, sa svojim talentom za prepoznavanje novih paradigmatičnih megatrendova za koje se mogu pragmatično-realistično zakačiti, poput rimskih gusaka u etru osećaju nagoveštaje dubokih potresa i na lokalnom i na globalnom planu? Potresa čije moguće posledice čak ni svi mogući kursići pozitivnog razmišljanja, ni svi lajf koučovi, ni svi garmiš-partenkirhenski i slični seminari – ne mogu potrti iz njihove duboke podsvesti? Da osećaju da struktura imperijalne tvrde moći koja projektuje svu onu meku moć koja se preko njih na ovim prostorima projektovala, postaje do te mere klimava da nepovratno podriva kredibilitet njihove retorike i njihovog delovanja? Šta god da je u pitanju – sve to predstavlja dobar znak.

S druge strane imamo nedoumice koje su se javile i u drugom, nacionalno i, uglavnom, proruski orijentisanom bloku. Ne jednom su se proteklih dana, većinom privatno, mogla čuti negodovanja u smislu da će od predstojeće parade najveću korist imati omražena vlast. Argument otprilike glasi: ova parada će biti jedno veliko bacanje prašine u oči naroda a, pre nego što avion VVP i napusti vazdušni prostor avnojevske Srbije, stvari će nastaviti po starom. Nastaviće se bespogovorna „EU nema alternativu“ politika, rasprodaja preostalih resursa i zdravih firmi strancima, neokolonijalna „neoliberalna“ ekonomija, pogubna kosovska politika itd. A sada će vlast još moći da maše i ruskom kartom i pacifikuje javnost bar još neko vremen.

Nije teško složiti se sa ovim predviđanjem. I nema nikakve dileme oko toga da je takva politika nešto čemu se treba protiviti i što ne treba prihvatiti, bez obzira na trenutnu euforiju oko parade. No čini se da je relevantnije pitanje – da li je bolje da se organizuje parada sa predsednikom Rusije kao počasnim gostom ili ne? Ako već nacionalno, evroskeptične, antiEU i proruski orijentisane snage nisu bile u stanju da same dođu u poziciju da organizuju ovakvu posetu – da li to znači da treba biti protiv nje, samo zato što je organizuju oni koje gore imenovane snage identifikuju kao prozapadne marionete, izdajnike, konvertite itd., i što mogu da politički profitiraju od nje?

Svi se sećaju poslednje Putinove posete Beogradu u vreme vlasti Borisa Tadića. Da li je trebalo Putinu uskratiti onaj spektakularni doček koji mu je bio priređen na Marakani, samo zato što ga je u posetu pozvala vlast predvođena Borisom Tadićem? Da li je čak i to spaslo Tadića od izbornog poraza već godinu dana kasnije?

GLAS SRBIJE, NARODNI GLAS

Još nešto. U četvrtak Srbija ima novu priliku da se njen glas čuje u globalnoj javnosti. Dolazak stotinu hiljada ili više ljudi, okićenih ruskim i srpskim zastavama, georgijevskim lentama i sličnim simbolima – poslaće jasnu poruku. Na prvom mestu domaćoj javnosti – da Srbija nije zaboravila ni svoja prijateljstva, ni svoje prirodne naklonosti, ni svoje dostojanstvo pred nepopustljivim, hroničnim i bezočnim zapadnim pritiscima. Ruskoj javnosti – da postoji zemlja u Evropi, van Rusije i Belorusije, koja Rusiji nudi bezuslovno gostoprimstvo, prijateljstvo, savezništvo u teškim vremenima. Svetskoj javnosti: da se zemlja koju već više od dve decenije bezočno, zločinački i varvarski pritiskaju još uvek moćne zapadne sile nije poklekla. I ne namerava.

Naravno, nije to sve. Ruski avioni će imati i priliku da, zajedno sa našim, „okade“ nebo od NATO-lešinara, koji su sa svojih kukavičkih visina bacali svoj smrad i otpad na ovu zemlju pre samo 15 godina. Uistinu, tokom generalne probe za paradu u utorak, bilo je fascinantno videti ljude u svim delovima grada, a pogotovo na Novom Beogradu, kako gledaju sa odobravanjem u nebo i prate let i slušaju milozvuke naših i ruskih vojnih mlaznjaka. Pre 15 godina se masovno psovalo u nebo, gađali se „hrabri“ natovci svime što nam je bilo na raspolaganju, upućivali sočni pozivi da, ovde na zemlji, osete naše puno gostoprimstvo. A sada let ratnih aviona iznad Beograda opet zvuči lepo i mami osmehe i odobravanja. Nije malo.

Ovaj opšti osećaj koji izaziva parada ima malo, praktično nimalo veze sa današnjim vlastima. Kada Putin već bude bio u Italiji, oni će, u odsustvu novog kopernikanskog obrta, i dalje biti eksponenti predatorskog ekonomskog neokolonijalizma, potpisnici protivustavnog briselskog sporazuma, maršali gej-parade (ko god je slušao skandiranje na utakmici Srbija-Albanija u utorak zna da to nije oprošteno) poslušni otvarači novih EU poglavlja na putu za nigdinu. Ali će jedan dobar deo Srbije znati da ima snage, i u njima i oko njih, za nešto mnogo bolje, mnogo čvršće, mnogo dostojanstvenije, mnogo časnije. I teško da će stvari samo na tome stati.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Један коментар

  1. Miodrag says:

    Браво Павићу... и УРА за Путинову параду, доле ГЕЈ парадери...

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u