Tajna operacija „Vranduk“

Tajna operacija „Vranduk“

18 februara 2013

Nenad KecmanovićPiše: Nenad Kecmanović

Bošnjački vojno-politički vrh je tokom građanskog rata od 1992. do 1995. u BiH vodio rat i protiv mudžahedina – svojih saboraca iz islamskih zemalja, otkrila je „Slobodna Bosna“ u poslednjem prošlogodišnjem broju, a ovo važno otkriće ostalo je bez komentara i pitanja u medijima RS.

Ko su bili glavni akteri „obračuna“ u ABiH, bošnjačkom političkom vrhu i partijskoj hijerarhiji SDA? Kako je tekao „obračun“ i kakav je bio ishod? Zašto se o toj ratnoj epizodi 17 godina ćutalo? I, napokon, zašto bi se uopšte bilo šta preduzimalo protiv braće po veri koja su iz celog islamskog sveta po cenu života pritekla u pomoć kada im je bilo najteže?

U okviru Armije BiH delovala je regularna jedinica u čijem sastavu su, pored ekstremnih bh. muslimana, bili i muslimanski dobrovoljci iz afroazijskih, prvenstveno arapskih zemalja. O tome svedoči i tipično domaće „bosansko“ ime formacije – „El Mudžahid“ i ime njenog komandanta – Abu Maali Hasan. Ova internacionalna islamska jedinica zapamćena je po bukvalnom klanju (ubijanju odsecanjem glave) srpskih zarobljenika u Vozući i na drugim lokalitetima u srednjoj Bosni, kao i po drugom, ne manje jezivom, nasilju kojim su bili šokirani i neki od njihovih bošnjačkih saboraca. Svi ti ratni zločini bi ostali međunarodno prećutani kao deo „legitimne patriotske borbe“ koju su Alžirci, Avganistanci, Saudijci, Pakistanci, Egipćani i drugi vodili u odbrani „nezavisne Bosne“ protiv „agresije bosanskih Srba“, da se nije tek naknadno ispostavilo da su ti uvezeni „bosnoljubi“ zapravo bili islamski teroristi iz više ogranaka Al Kaide.

Bil Klinton je, još prilikom potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Parizu, upozorio Aliju Izetbegovića da preduzme sve mere protiv mudžahedinskih elemenata u Bosni. „Ukoliko te snage pokrenu bilo kakve akcije protiv naših jedinica… Želim učiniti sve što sam obećao, ali to bi me moglo sprečiti.“ Alija je na to predsednika SAD uveravao „da su te snage u potpunosti demobilisane i da je većina već otišla“. No, pošto je spolja utvrđeno da su Alijini najbliži ratni saradnici Hasan Čengić, po vojnoj, i Bakir Alispahić, po policijskoj liniji, ipak potajno nastavili aktivnosti u terorističkom kampu Pogorelica, preko noći su trajno nestali iz javnog života i okrenuli se privatnom biznisu.

Od tada na stranicama sarajevske štampe, pa i „Slobodne Bosne“, čitamo kako su mudžahedini zapravo bili „nezvani gosti“, kako su „sa zbornog mesta u Teheranu, preko Zagreba, stizali u BiH“, kako su „sve sa oružjem probijali embargo UN, uz diskretan američki blagoslov“, kako su „naneli više štete nego koristi pravednoj borbi Bošnjaka za Bosnu…“ Nelagodu Bošnjaka pojačao je 11. septembar 2001. godine, ne samo zbog ratnih veza sa muslimanskom braćom. Vehabijske komune u srednjoj Bosni, u kojim su se stacionirali iz rata zaostali mudžahedini i njihovi bošnjački sledbenici, bile su dodatni razlog. A operetski atentat vehabijskog teroriste Mevlida Jašarevića na ambasadu SAD u Sarajevu prelio je bošnjačku čašu straha da će izgubiti podršku supersile, pa su lokalni mediji bili zaigrali na kartu da je „atentator došao iz Srbije“, jer je rodom Sandžaklija.

Tako se ukazala potreba za retroaktivnim distanciranjem od mudžahedina i nastala naivna priča u „Slobodnoj Bosni“. Glavnokomandujući ABiH general Rasim Delić, generali Nedžad Alagić i Jusuf Jašarević i drugi iz vojnog vrha bili su naime pripremili tajnu operaciju kojom bi se „jedinica ‘El Mudžahid’ rasformirala, a mudžahedini demobilisali i proterali“. Ali, ne lezi vraže, komandant Trećeg korpusa general Sakib Mahmuljin, Izetbegovićev savetnik general Fikret Muslimović i još neki, smatrali su da sa „braćom treba najpre razgovarati i politički ih ubediti, uz asistenciju predstavnika Islamske zajednice“. Pošto vodeći generali (Rasim, Nedžad, Jusuf, Sakib i Fikret) „multietničke“ Armije BiH nisu imali ni duše ni obraza da bilo šta prigovore svojoj muslimanskoj braći, pogotovo da ih pošalju kući, a na suđenje zbog ratnih zločina očito nisu ni pomišljali, sve je palo u zaborav.

Da ne bi bilo zabune kako su u ABiH zaista postojale i sekularne bošnjačke snage, jedini dokument kojim „Slobodna Bosna“ potkrepljuje ovu priču jeste dopis Rasima Delića po kome: „Vojni angažman mudžahedina ne sme da bude prepreka da se i u njihovim jedinicama energično ne raščišćava sa kriminalom, ratnim profiterstvom ili bilo kakvim ekstremizmom, koji podriva bojnu gotovost i ugled naše armije.“ Kasnije u članku piše da je, navodno, bilo i špijunaže, jer su Avad Alman, Enver Šaban, Abu Hamza i ostala braća pisali svojima kući o situaciji u Bosni. Od svega je najkomičnije što doslovce piše i to da „nije poznato da li je obračun sa mudžahedinima odobrio i Alija Izetbegović.“ Otkuda takve nedoumice kada se zna da je Alija bio protiv panislamizma, fundamentalizma, džihada i to crno na belo potvrdio u „Islamskoj deklaraciji“.

Elem, pored fronta protiv srpske (VRS), hrvatske (HVO) i vojske Fikreta Abdića, Armija BiH je bila razapeta i na četvrti front. Doduše, taj front je bio vrlo specifičan. Bio je to unutrašnji front, jer je bio otvoren u vlastitim redovima. Bio je spoljni front, jer je bio okrenut protiv stranaca. Bio je tajni front, jer se o njemu dve decenije nije ništa znalo. Bio je i fiktivni front, jer zapravo nikada i nije bio otvoren. Šifra nepostojeće operacije je glasila „Vranduk“, kao da su organizatori i hteli da nagoveste da će je zaturiti u mraku najdužeg tunela u BiH i, tek ako ustreba, izvući na svetlo dana. Pitanje je samo ko će im to uzeti za ozbiljno.

(Pressrs.ba – Banja Luka)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *