Tasovac između patriotizma i profesionalizma

Tasovac između patriotizma i profesionalizma

15 септембра 2013

Dragomir-Andjelkovic-ProfilPiše: Dragomir Anđelković

Kada je bivši ministar kulture progovorio o tome da kultura i umetnost treba da budu patriotski orijentisane, te da vlast u tom smeru treba da deluje, bio je histerično napadnut. Kao da je rekao nešto nakaradno, a ne ono što bi u svakoj normalnoj državi moralo da se podrazumeva. Patriotizam nije šovinizam, čak nije ni nacionalizam, već je pozitivan odnos prema državi! Neće valjda država, preko svojih ministarstava i drugih institucija, da podržava negativan odnos prema sebi?

U kontekstu rečenog, nije ništa prirodnije nego da ministarstvo kulture finansijski i na druge načine podržava ono što direktno ili makar posredno odiše patriotskim duhom ili bar nema antinacionalni karakter. U demokratskim državama, u granicama zakona, i to je dopušteno, kako u kulturi tako i u drugim sferama, no smešno je očekivati da država to finansira i na druge načine podržava. A kod nas se tokom proteklih desetak godina baš tako postupalo. Dok se napadno pričalo da Srbija postaje normalna država, zapravo se radilo na produbljivanju nekih aspekata nenormalnosti, a pre svega nacionalnog mazohizma, koji je titoistički režim Srbima decenijama nametao, da bi posle taj posao preuzela propagandna mašinerija onih globalnih centara moći sa kojima smo se sukobili početkom 90-ih godina.

Srbija je godinama uporno podržavala pa i direktno nagrađivala sopstveno nipodaštavanje i gaženje svojih nacionalnih interesa. I to je radila u takvoj meri da je logično zapitati se da li je cilj bilo obesmišljavanje naše državnosti i nacionalne tradicije? U tome se, tek primera radi, išlo toliko daleko da je u vreme prethodne vlade i onih koji su tada kreirali kulturnu politiku, 2009. godine, čak i Bori Ćosiću dodeljena nacionalna penzija. A u pitanju je „naš“ pisac koji 1999. godine, pošto je počela NATO agresija na Srbiju i Crnu Goru, nije bio samo među onima što su pasivno aplaudirali bombardovanju, već je otišao i mnogo dalje. O tome najbolje sam svedoči: „Ja nisam bio za bombardovanje, nego za invaziju. Onakvu kakvu su saveznici izveli na dan „D“ u Normandiji, a potom, godinu dana docnije, ruske snage kada su prešle Odru“.

Sada taj čovek od države Srbije dobija nacionalnu penziju, koja se dodeljuje za posebne zasluge. Da li je to normalno? Da li srpski poreski obveznici treba da daju svoj novac onome ko je želeo da ih pregaze gusenice okupatorskih tenkova? Da li bi u SAD bilo kakvu nagradu od države mogao da dobije neki američki građanin koji je podržao teroristički napad na srušene njujorške „kule bliznakinje“?Ova pitanja, između ostalog, postavljam i novom ministru kulture i informisanja.

Ivan Tasovac je pre neki dar reko da će njegovi prioriteti biti profesionalizacija kadrova u kulturi, jačanje institucija i transparentnost u donošenju zakona. Sve to treba pozdraviti. Radi se o onome što doprinosi da u domenu odgovornosti ministarstva o kome govorimo, Srbija postane uspešnija država. A normalne države se ne ponašaju onako kako su to, u vezi sa „slučajem Bora Ćosić“ i na nekim drugim poljima, 2009. i tokom mnogih drugih godina, radile vladajuće garniture koje su vodile Srbiju. Stoga, polazeći od onoga što je novi ministar obećao, za očekivati je i da će pokrenuti pitanje oduzimanja nacionalne penzije B. Ćosiću. To je tek jedan mali ali ipak važan korak u pravcu izgradnje normalne Srbije, u prilog koje, verujem, Ivan Tasovac namerava dosledno da radi.

Normalna država ne može da ne bude patriotski nastrojena u svim svojim resorima. Sada se mnogi od onih što su napadali Petkovića vesele zbog njegovog odlaska, glasno iskazujući nade da su sa njim otišle i „patriotske priče“. Smeta im i polovična promena do koje je došlo u vezi sa odnosom države prema nacionalnoj tradiciji. A daleko je od toga da je tu baš mnogo učinjeno. Novi kurs je najavljen, ponešto je tiho i urađeno, ali su ipak nadvladali „truli kompromisi“. Uz obećani profesionalizam od strane Tasovca, toga više ne bi smelo da bude. Reč ministar je latinskog porekla, i znači sluga; sluga države. Radi se o visokom državnom službeniku čija obaveza je i to da se bori za pozitivan odnos društva prema državi. Tu se ne radi o političkim ubeđenjima već o pukom profesionalizmu!

(Politika)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u