ТЕКСТ О ХРВАТИМА И ВАТИКАНУ КОЈИ ЈЕ РАЗБЕСНЕО ХРВАТСКУ! Ове чињенице о Ватикану и Хрватској не можете нигде наћи!

ТЕКСТ О ХРВАТИМА И ВАТИКАНУ КОЈИ ЈЕ РАЗБЕСНЕО ХРВАТСКУ! Ове чињенице о Ватикану и Хрватској не можете нигде наћи!

7 децембра 2016

vatikan-hrvatska-345

“Историја је низ лажи са којима смо се сложили.”– Наполеон Бонапарта…….

Хрватска нација створена је од Срба католика под утицајем Ватикана. Данашњи “хрватски народ” је вештачка креација Римокатоличке цркве, унапред замишљена као инструмент једног злочиначког пројекта, утемељеног на тежњи да се српски народ уништи унијаћењем, покатоличавањем или потпуном физичком ликвидацијом,како више не би представљао препреку даљем ватиканском продирању на источноевропске просторе, па и даље до Црног мора.Овај пројекат није био унапред дат као готов и заокружен, већ се постепено развијао и сазревао имајући у првој фази илирску, а у другој фази југословенску опцију. Међутим, суштина римокатоличких злочина је стално иста. Невероватно је, да најбројнији народ на Балкану (српски народ ), доживи такве губитке и депресије у земљама гдје је био најбројнији и најдржавотворнији.

Срби су у 20. веку изгубили: Јужну Србију, Далмацију, Херцеговину, Скадар, најсрпскији град 19. века – Дубровник, делове Горског Котара, Западну Босну, Лику, Кордун, Банију, Западну и Источну Славонију, Барању, Црну Гору,Косово и Метохију. Историјска је загонетка, како су Хрвати после активног учешћа на страни поражених сила, у два светска крвава рата, успели сјести за заједнички сто с победницима и оба пута проширити своју власт на туђим територијама?

То је изузетно политичко умеће, које се могло остварити само уз југославенство краља Александра и касније уз антисрпску политико државничку и комунистичко диктаторску позицију Хрвата, Јосипа Броза. Али нису само то губици српског народа. С губитком територија и природних богатстава нестајао је и српски народ. Синхронизовано, разноврсно и снажно радило се у српским етничким просторима западног Балкана на свепрожимајућем похрваћењу Срба, нарочито од половине 19. века и незаустављиво кроз цео 20. век.

Зашто се толико скрива од јавности попис становништва у Далмацији, аустријског статистичара др Адолфа Фикера, по којем је у Далмацији 1857. године живело 88,92% Срба (католика, православаца и мухамеданаца), 10,84% Талијана и 0,24 Арнаута….

Из пописа становништва у Аустрији, односно Аустро-Угарској и то из: 1850, 1860, 1870, 1880, 1890, 1900. и последњег пописа из 1910. се необориво и непорециво увиђа да је постојала српска етничка већинска процентуална заступљеност у становништву покрајина у саставу данашње Републике Хрватске: Славонији, Малој Влашкој (Малој Србији), Банији, Кордуну, Лици, Горском Котару, Равним Котарима, Далмацији, Дубровнику, Боки Которској и, чак, у Истри!…

Без икаквих доказа, величала се “стара Хрватска” и постепено “стварали” тзв. Хрвати као римокатоличка нација, иако о њима нема оригиналних докумената ни података о њиховом постојању у историји. О Хрватима нема оригиналних података ни у једном архиву чије постојање је старије и од тзв. “старе Хрватске из периода хрватске народне династије”, односно из времена пре њеног потчињавања од стране Мађара – ни у архиву Ватикана, ни Венеције, ни Милана, ни Фиренце, ни Граца, ни Беча, ни Цариграда – ни игде ни нигде, већ у тзв. “преписима са старијих несачуваних оригинала”, чиме је настала само “хисторијска Хрватска у препису”.

Мало ко поставља питање, како то да за већину некадашњих држава има оригиналних и убедљивих података, само о држави “средњовјековној Хрватској” – гле чуда – нема ниједан!

Хрватска нација формирана је од неколико српских елемената, а један од њих је и језик, који су усвојили од Вука Караџића. Језик је мерило једног народа, а Хрвати су, да би били народ, украли српски језик и унаказили га. Превара је одиграна када је Људевит Гај насанкао Вука Караџића и под окриље нашег језика убацио кајкавски изговор. Од тада Хрвати говоре српским језиком, иако га само кваре и праве га накарадним, па се из тога може слободно закључити да причају накарадним српским језиком.

Људевит Гај, Немац пореклом, отворено каже да су Хрвати присвојили српски језик за свој. У Србији се нико не усуди поставити питање Јадранског мора и острва у њему. То једино покреће Словенац Змаго Јелинчић Племенити, тврдећи да Италија није предала Јадран и острва Хрватској, већ СФРЈ. Он тражи „да се јадранска обала и отоци поделе на све државе, наследнице СФРЈ ( око 1000 отока ). Хрватска никад ( правно ) није имала у поседу јадранску обалу…

Италија, после Другог светског рата је била приморана да , на име ратне штете уступи Југославији Истру, Задар и отоке“. Зашто се и сада избегавају истине? Зашто и после непоправљивих година и векова не смијемо знати истину? Да су историјске чињенице темељито његоване, а не скриване, од Херцеговаца, Далматинаца, Дубровчана и осталих на Балкану, можда и не би било рата унутар исте крви. У швајцарском граду Нојшателу, на огромном поштанском здању уклесане су имена Србије и Црна Горе и то међу 22 најстарије државе на свету, чланице УПУ (Унион Постал Универселле), основане 1878. године. Србија и Црна Гора су и оснивачи тог Светског поштанског савеза, а који је 1948. прикључен УН.

Дубровачки-календар из 1897. године није чуо за хрватски језик!

Ватикан је створио Хрвате као “умјетну нацију”, а заправо се ради о Србима-католицима. Дубровник, којег су у 19. веку називали „Српска Спарта“, је био српски трговачки, духовни и приморски центар. Становништво са простора Дубровачке републике је чак све до почетка 20. века задржало српски идентитет. То што су Дубровчани исповедали католичку веру, као и Хрвати, не говори ништа о сродности Дубровчана и Хрвата. У питању је природа ширења католицизма у српским земљама; на јадранској обали и залеђу. То је чињено захваљујући доминацији Ватикана, Венеције, Мађарске и Аустрије у овом делу Балканског полуострва.

У Дубровнику је хрватско име непознато све до средине 19. века кад, после пада Наполеона, нова сила у том делу Јадрана, Аустрија, у Дубровнику и његовом залеђу (Конавле) налази католике који се, гле чуда, осећају и изјашњавају као Срби. Ношена искуствима са простора Далматинске Загоре, Хрватске, Славоније, Жумберка, Царска канцеларија у Бечу доноси одлуку да на католичанство Дубровника и залеђа уместо српства калеми хрватство, као најближу ентитетску одредницу.Тако је почела кроатизација Дубровника.

Оно што данас имамо у граду испод Срђа, у Конавлима, хрватство засновано на мржњи према Србима, дело је бечког двора и Католичке цркве. Ономе ко не познаје историју Дубровника, али стварну, а не фалсификовану, заиста изгледа чудно да тај град, овакав какав је данас, са околином, пре само стотину и нешто година није имао готово никаквих додира са хрватством. 1874. се у Дубровнику оснивају: Певачко друштво “Слога”, Дубровачко радничко друштво, Дубровачки глазбени збор, а 1887. и Задруга Српкиња Дубровкиња. Затим, следе: Српска дубровачка академска омладина – 1900, “Српска зора” – 1901, Гимнастичко – соколско друштво “Душан Силни” – 1907. и Матица српска – 1909. Ћирилична издања књига и новина, издавана су у штампаријама Претнера и Мате Грацића. Један од најугледнијих новчаних завода у Далмацији, била је Српска штедионица у Дубровнику.

У календару „Дубровник“ за просту 1898. годину, штампаном у дубровачкој Штампарији А. Пасарића, налазимо, уз остало, и податак којим језиком се у то време говори у Дубровнику и то, стоји у календару, „говор у кући“. У Дубровнику је све до у 16. века деловала славенска канцеларија, гдје су се документи писали – ћирилицом. Од 11.177 становника Дубровника њих 9.713 изјаснило се да говори српским језиком. Италијански је користило 716, немачки 285, мађарски 384 становника града. Неки су се изјаснили да говоре чешки, словенски, пољски и руски, али нико, ни један једини становник Дубровника, није рекао да говори хрватским језиком.

Хрвати својатају великог математичара и астронома Руђера Бошковића само зато што је његов отац Никола, Србин, прешао у католичанство у Дубровнику, да би због трговине могао несметано да иде у Италију. Сви дубровачки писци осећали су се Србима, а највећи међу њима Иво Гундулић је у “Осману” од 11 000 стихова већину посветио Србима у Србији, Македонији, Херцеговини и Босни.

Обрачун са српством у Дубровнику, уз прогоне Срба Дубровчана, почео је после атентата припадника покрета “Младе Босне” на престолонаследника Аустроугарске Франца Фердинанда, у Сарајеву 1914. године. Десила се “Кристална ноћ” у Дубровнику, пре оне у Немачкој и после загребачког јуриша на Србе и њихову имовину 1902. године. Хрватски јуришници, на челу са Никшом Свилокосим, уништавали су све што је било српско у Дубровнику: школе, новине, друштва, станове, привредне објекте и друго. Палили су српске заставе и ломили српске симболе.Срби католици, интелектуалци, трговци и црквени достојанственици, који су за себе говорили да су Срби, пунили су затворе и били мучени и малтретирани. Нико се не би чудио, да је Дубровник у вековима породице Гундулић пао под нечију власт, јер српске државе тада и није било, али пасти у временима снажне српске кнежевине и краљевине, па и Краљевине Југославије? То је неопростиво!… .

Чак је и један папа, Лав XИИИ, јавно и писмено признао Дубровчанима да су Срби….Својевремено је Божидар Виолић, најцењенији хрватски позоришни редитељ, у интервјуу загребачком “Глобусу”, објашњавајући проблеме са којима се сусреће због свог “национално некоректног” језика, са понеким србизмом, резигнирано закључио: “Ми Хрвати смо ионако склепан народ.”…

ХРВАТИ СУ ВАТИКАНСКИ ЗОМБИЈИ

…Усташија се пробудила, није ни заспала, ни била покопана, како смо мислили, и тај грозни елемент ровари у хрватском националном бићу. Није ћирилица проблем у Вуковару, она је само изговор да се макну преостали Срби. На било који начин.То ради држава која се суштински не разликује од оне каква је била у време Павелића. У историји језика и народа, изван наших простора, нема података да је неко писмо посматрано као непријатељско – као што се то дешава у Хрватској.

Једино усташки закон из априла 1941. године на подручју НДХ, забрањивао је употреба ћирилице .Чирилица је писмо источног римског царства (Византије) – православаца. …

Вуковар је увек кроз историју био српски град. Тамо прије стотињак година није ни било друкчијих слова осим ћириличних. Тада су из Вуковара на разне стране одлазили дописи као да су писани из данашњег Крагујевца. Ћирилични и српски, најчешће екавски…Ћирилицом су Далматинци, Истријани писали чак 4-5 векова прије него што су морали почети писати латиницом због утицаја западних непријатеља, то јест Романа и Германа. Од 11. до 18. века на великим деловима хрватске територије становнишšтво је своје културне потребе израžжавало и ћирилицом. Најстарији пронађени докуменат написан ћирилицом је Поваљска листина из 1250. године, нека врста правног документа који је говорио о расподели и поседу земљишта на Брачу, а у Пољицама на ћирилици је написан велики Пољички статут 1444. године.

Северно од реке Крке и њеног уласка у море, код Скрадина, превладала је глагољичка писменост, а јужно по читавој Далмацији ћириличка. Због аустроугарске хегемоније и отварања народа са тог подручја према западу, те утицаја Католичке Цркве, латиница постаје главно писмо. Ћирилица је наше прво писмо, од неолита. Винчанско писмо пронађено крај Београда има чак 20 слова данашње ћирилице, 7 слова глагољице и 8 латинице, то би нам нешто требало говорити и значити….

Хрвати су бића која су се у својој историји увек најугодније осећала у моћној туђој кући. Ватиканској,аустријској, талијанској, мађарској, њемачкој, америчкој а посебно у ЕУ квази држави. Бар тако говоре.

Хрвати су најефикасније ватиканско средство за уништење српског народа

Ватикан (Света Столица, или Римокатоличка црква), више од хиљаду година, непосредно или помоћу католичких држава Европе, подстицао и организовао злочине геноцида над Србима, њихово превођење у хрватску нацију, а најистрајније је брисао и уништавао српску културну баштину (а тиме и европску) – у свим српским земљама. Један од многих доказа да је Католичка црква подржавала злочине над Србима је и чињеница да су тројица команданата Јасеновца били католички свештеници. Покоље Срба у НДХ организовало је преко 130 католичких свештеника, а њих 27 лично су се „доказали“ у клању!

На подручју НДХ у римокатоличком крсташком походу страдало је укупно 223 српска свештеника, три епископа су зверски убијена. Никада и нигде на свету, откада постоје религије и народи, већу злочиначку наказу свет није угледао, као што је био Томислав Филиповић, звани СОТОНА! Фра Сотана (Томислав Филиповић, па Вјекослав Мајсторовић) припремао је, организовао и директно учествовао у најгрознијем једнодневном покољу недужних Срба у њиховим домовима. Само за неколико месеци 1942. године, по сопственом признању, у Јасеновцу је заклао око 30 хиљада Срба.

Хрвати су били једини народ на свету који је своје жртве {Србе, Јевреје,Роме} у Другом светском рату прво животињски мучио – тешко и дуго, без хране и воде, вадећи им очи и одсецајући делове тела, па их усмрћивали пребијањем, клањем, ударањем маљем у лобању, бацањем живих у гротло пећи, кувањем сапуна од жртава, затрпавањем живих у насипе и гробове, вађењем нерођене деце из утробе мајки и на друге свирепе начине. Павелићеве усташе су били најмонструознија и најужаснија кољачка фаланга у историји света!

Сва та зверства која су чињена у НДХ људски ум није забележио. Хрватске усташе су у убијању надмашиле Немце. Били су далеко гори од нациста. Смрт у Јасеновцу била је далеко ужаснија него у злогласном Аушвицу. Савезници су оставили Хрватску унутар Југославије, не питајући за њену одговорност за геноцид, а жртве усташтва су приписали неименованим фашистима или Немцима. Зато су Концентрациони логор „Јасеновац“, као и друга српска стратишта, остали непознати широј европској јавности.

ОБАВЕЗНО ПРОЧИТАТИ: 

ФРАТАР СРЕЋКО ПЕРИЋ: “Браћо Хрвати, кољите све Србе, а најприје моју сестру која је удата за Србина а онда дођите да вас исповедим”.

(тхе Балкан Цхроницлес)

KOMENTARI



48 коментара

  1. Neca says:

    Hrvati..podguzne muve mocnika.strasno..

  2. Vesko says:

    Hrvati i Hrvatska ce doziveti tuznu sudbinu. Od tog monstruoznog genocida se ne moze pobeci, to im je poremetilo razum i oni vise nisu klinicki normalan narod. Mislim da je to sasvim jasno kada se analizira i pogleda danasnja Hrvatska.

    • KianyRiws says:

      Ne verujem u to,jer da je to tako Englezi bi odavno nestali sa lica Zemlje,kao i rimokatolicka crkva.

  3. milos says:

    Ko ce da namiri svu tu krv? Ne daj Boze da to budu Srbi jer bi se tada izjednacili u zlocinu. Vise volim cistu savjest i miran san od svih zemaljskih blaga a krvnik ce imati vremena za plac.Znam da takav stav mozda donosi sljedeci zlocin,ali ne mogu protiv Gospoda. Necu da budem Hriscanin a da ne znam podrobno kakva mi je duznost na ovome svijetu a oni neka vjeruju svojim svestenicima koji ih i dovedose do vrata pakla

  4. penzos says:

    Svaki tekst ima autora, čije ime doprinosi, ili ne, verodostojnosti teksta. Ovde imena nema. Kao Srbin ja ću uvek da prihvatim ovakve tekstove, ali...

  5. milan says:

    ZASTO SE PITANJE GENOCIDA NAD SRBIMA I DAN DANAS NE OTVARA PRED SVETSKIM SUDOM, SUDOM UN-a?

    • USS Sputnjik says:

      Zato što je to nemoguće.

    • Vasilije says:

      Amer ceka pogodan momenat da to uradi. Sva dokumentacija se trenutno nalazi kod Amera. Amer time dri u shaci Vatikan. Nikada se svi aduti ne daju odmah na sto.

    • intermagazin.ra says:

      Зато што су и комунисти у удруженом подухвату учестовали у Геноциду над Србским Народом.

  6. Za Srbiju says:

    Мало је написано шта су нам све радили, шта су нам све отели и шта нам све и даље отимају. Они су су чисто ЗЛО.

  7. Kulak says:

    Nakon svega ovoga po Beogradu paradira hrvatska lobistica Sonja Biserko.

  8. vlada says:

    GOSPODO,SVE JE U BOZIJIM RUKAMA,NEMA SRBA U HRVATSKOJ ILI IH JE VRLO MALO,NA KOSOVU,U FEDERACIJI,ZAR VAM TO NISTA NE GOVORI, TO JE PREDVIDJENO ZA GADJANJE,METE,STA HOCU DA KAZEM,STRPLJENJE, IAKO CE, IZGINUTI VISE ILI MANJE NEVINIH !

  9. Harry Neron says:

    Granica između zapadnog i istočnog hriščanstva kada se Rimska imperija razgraničavala stavljen je redosledno na reke Drinu, Savu i Dunav. Ali te činjenice srbi nikako neče da shvate. A kada če to da shvate doči če do unutar nacionalnog rata radi 1,5 milenijum dugog zataškavanja istoriskih činjenica.

    • Gabrijel says:

      Ne postoje 2 hrišćanstva, no samo jedno ortodox(praavoslavno}, koje je bilo od početka. To što su se jeretici od 1056.godine prozvali katolicima i raširili jeres pod tim nazivom, ne menja stanje stvari, naročito ne kod Boga. On sve vidi ali koliko prašta-videćete.Posebno ne grešnicima, koji se ne pokaju,već besramno slave zločine i najavljuju nove.

  10. Bajurina says:

    Ti mali zeleni (ne)" ljudi" a veliki gadovi austrougarski konjušari danas poznati kao tzv "hrvati-krvati-kroasani-itd" ...

  11. Bajurina says:

    O kakvoj "hrvatskoj" piše te bre? Šta vam je? A da misli te o Dinarskoj Srbiji? Ili Zapadnoj Srbiji tj Krajini???

    • Lune says:

      hm,hmm.. www.glaszapadnesrbije.rs/kad-ja-udjem-deca-stoje-mirno

  12. branislav kurucev says:

    najveću krivicu nosi SPS,koje nikog ko je druge veroispoesti a Srbin je nepriznaje kao Srbina,tako se 1903 odrekla Dubrovčana,i eto posle rata i genocida,strašno

  13. branislav kurucev says:

    najveću krivicu nosi SPcrkva,koje nikog ko je druge veroispoesti a Srbin je nepriznaje kao Srbina,tako se 1903 odrekla Dubrovčana,i eto posle rata i genocida,strašno

  14. Никола Збиљић says:

    Одличан чланак који велича ћирилицу и указује на њен прогон, видео је светлост дана (макар на овом порталу) у латиничним словима! Зар уредници сајта нису свесни дволичности овог поступка?!? Бранити српство и њено писмо ћирилицу пишући латиницом је у најбољем случају црни хумор, мада ће пре бити да је жалосно - јер указује на дубину проблема српске трагедије...

    • REDAKCIJA INTERMAGAZIN says:

      Поштовани, на врху нашег сајта са десне стране, можете сајт да пресловите на ћирилицу и тада ће цео сајт као и коментари бити на ћирилици. Срдачан поздрав Интермагазин

  15. mila says:

    Разлика између ндх и данашње нео ндх је у томе што данас читави свијет жмури на усташлук.

  16. Милан says:

    Највећу кривицу за стварање Хрватске сноси краљ Александар од 1918. године до своје смрти 1934. године у Марсељу. Није послушао славног војводу Мишића који га је лепо упозорио на Хрвате. Најгори кољачи, јамари и злочинци су из западне Херцеговине што лично знам. Сам амерички председник се чудио 1916. године како то да Срби нису узели све територије где су у већини по Лондонском уговору из 1915. године. Добро рекоше аутори овог текста да Дубровник нема никакве везе са Хрватском а ја додајем да је тек стварањем бановина ушао у Бановину Хрватску. До тада је био део Херцеговине. Сам говор и дијалекат нема везе са осталим деловима Хрватске већ је чисто херцеговачки. Данашња НДХ се ништа не разликује од времена Анте Павелића. Усађена мржња према свему што је српско и што не носи усташки предзнак.

    • USS Sputnjik says:

      Vojvoda Mišić nikada nije upozorio Aleksandra na Hrvate. To je bajka u koju sako budale vjeruju.

  17. S:-)Mile says:

    Mišljena sam da je, ipak, u Hrvata bitno prisutan avarski element što ih delimično odvaja od ostalih Srba. Kako je to i u kolikoj meri uticalo na njihovu "forma mentis", upitno je. Stoji i to da je NDH bila jezuitska monstr-tvorevina i da njena današnja naslednica baštini tekovine iste. To je terminalna faza bolesnog organizma koji vegetira još samo zahvaljujući vatikanskom aparatu!

  18. Vasilije says:

    Polovinom godine 1942., dakle godinu dana od početka ustaškog bezumlja, pojavio se kod velikog broja osoba na Čukarici slučaj trovanja. Kola za spasavanje nisu mogla stići da prevezu sve obolele u bolnicu. Tvrdilo se, da je trovanje nastupilo potrošnjom kolača iz jedne poslastičarnice, koja je upotrebila švercovani šećer iz Hrvatske, koji je tamo navodno namerno zatrovan. U isto vreme prepričavao se Srbijom slučaj sa jednim buretom zejtina, koje je kao robna razmena između Srbije i Hrvatske uvezeno u Srbiju sa ostalim zejtinom. To je bure dospelo za podelu stanovništvu. Kad je trgovac deleći potrošačima ulje istočio do dna bureta, bio je užasnut onime što mu se pred očima ukazalo – bila je to odsečena glava nekog muškarca, razume se, Srbina, koja je, ako je tačno, namerno „upakovana" u bure za koje su ustaški zlikovci znali da ide u Srbiju. Policijski stražari razišli su se 21. avgusta 1941. po Livnu, noseći nekakav lažni cirkular, u kome se pozivaju srpske porodice, da isti dan u 1 sat posle podne dođu pred osnovnu školu, jer da će odatle poći za Srbiju, gde im se već nalaze muškarci – iako su ih oni pre toga poklali u šumi „Koprivnici“, što porodice nisu mogle znati. U cirkularu je stajalo, da svaka porodica ponese pare i stvari od vrednosti do 50 kgr težine. Kad su se sve porodice iskupile, ustaši su im izdali „propusnice“ za Srbiju, pa ih onako oraspoložene potrpali u kamione, ali ih nisu prevezli kroz zloglasnu „Koprivnicu“, već su tu zaustavili kamione a srpske porodice skinuli sa njih, pa ih poveli do sredine šume, gde su im oduzeli sve pare i stvari od vrednosti. Zatim su ih svukli do gola i vezali. Tada je otpočeo strahoviti vandalizam, gde normalna misao mora zastati. Pošto su postavili majke da gledaju, ustaši su silovali nedoraslu decu i devojke. Zatim su počeli da sevaju noževi. Sečene su srpskim žrtvama ruke, noge, vađene oči, sečeni nosevi i pojedini delovi tela, a ženama i devojkama dojke. Maloj su deci rezali glave pa ih bacali njihovim majkama u krilo. Neku su bacali u vis, pa ih dočekivali na bajonet. Dobrila Bajilo, žena već ubivenog trgovca Uglješe bila je u drugom stanju. Ustaši su joj rasporili trbuh i izvukli dete. Pošto su sve poklali, pokupili su telesa i bacili u jednu veliku kamenu jamu, odakle su docnije psi razvlačili ljudsko meso. Podatke o strahotama šume „Koprivnice" dao je šofer jednog kamiona kojim su žrtve prevožene – Ismet Duran iz Livna. Strahovito potrešen onime što je video, (docnije se valjda „privikao“ jer je prešao u istom svojstvu kod sarajevske policije), on se malo zagrejan pićem poverio Aliji Čizmiću – učitelju iz Livna – koji je bio prijatelj Srba, a protivnik ustaša, što šofer nije mogao znati. To i ono što je rekao o preostalim porodicama, koje se nisu odazvale pozivu za „odlazak u Srbiju“ da će biti poklane, koristilo je ostalim preživelima, da zatraže zaštitu italijanske vojske, koja se nalazila u selu Guberu. Docnije je italijanska vojska preuzela vlast u Livnu, ali više srpskih glava, sem nešto preostalih žena i male dece, nije bilo. Na čelu, srpskom krvlju izopijanih, ustaških hordi nevidljivo se vila crna jezuitska zastava. Nju su, u komadu mesa što se srce zove, nosili predstavnici Svetog Oca Pape i hrvatskog nadbiskupa, katolički fratri i popovi. Čime bi se inače moglo tumačiti, da je veliki broj katoličkih popova i fratara – bilo rukovodilo masovnim ubijanjima Srba, bilo i sami sa nožem u ruci igrali ulogu krvoločnih dželata. Evo nekoliko primera: Fratar samostana u Kninskom Polju Vjekoslav Šimić nije dozvoljavao da u njegovom prisustvu drugi od ustaša kolje Srbe, pošto je to „pravo“ pridržao za sebe i sam ih klao. Katolički sveštenik Eugen Pujić upao je u stan pravoslavnog sveštenika jednog hercegovačkog mesta i posle cinizma ravnog samo jezuitskoj nasladi, zaklao sveštenika pravoslavca, sa kojim je dotle živeo u prividno najsrdačnijim odnosima. Sa oltara katoličke crkve u Livnu držao je fratar dr. Srećko Perić „prodiku“ vernima i rekao im, da Srbe treba klati redom, jer da to nije nikakav greh. Štaviše, rekao je da treba i njegovu rođenu sestru ubiti, jer se udala za Srbina. A dr. Srećko Perić fratar, bio je na srpsku i konkordatsku sramotu do nedavno pre rata katolički župnik u Nišu. Neki fratar Ante, katolički župnik u Tamušnici sreza brčanskog, organizovao je kao ustaški prvak hajku na Srbe, koje je hvatao po okolici, zatvarao ih u nemogućim prostorijama i tu ih pored mučenja glađu, strahovito mrcvario pre konačnog ubistva. U Bosanskoj Kostajnici, na mostu koji vodi preko reke Une, tamošnji je gvardijan katoličkog samostana davao uputstva kako da se kolju Srbi i zaklani bacaju u vodu. Sa velikom volovskom žilom naslađivao je svoju jezuitsku histeriju „začasni kanonik“ i župnik Ivan Mikan u Ogulinu, kada je svakodnevno upadao u prepuni zatvor Srba i divljački se obarao na njih, dajući time primer ustašima šta treba da čine. Pošto je to spadalo u njegovu „nadležnost“, naredio je da se pravoslavno manastirsko bratstvo manastira Gomirja pobije. Jezuitski kler poslao je u našički kraj najvernijeg tumača hrvatskih intencija u osobi fratra tamošnjeg franjevačkog samostana Sidonija Šilca, koji se istakao u teroru nad srpskim telima i dušama. Katolički popovi Dragutin Marjanović i Franja Gunčević iz Slavonskog Broda, prisustvovali su kao predstavnici hrvatskog nadbiskupata mnogobrojnim mučenjima i ubijanjima Srba u Sl. Brodu i sami davali uputstva. „Majstorima“ za ubijanje i pokatoličavanje pokazali su se pored ostalih katolički popovi Bralo iz Sarajeva, Franjo Matica iz Nove Gradiške, Zubić iz Vukovara, Astaloš iz Dalja, Violini iz Brčkog i drugi. Inž. Vladimir Lončar iz Pakraca opisao je u zapisniku od 8. juna 1942. godine: ,,Sa 74 Srbina iz Lipika i Pakraca doteran sam na sam katolički Božić 1941. godine u jasenovački logor. Čim smo stigli, dočekao nas je logorski komandir zloglasni Miloš Ljubo i gestikulirajući uzviknuo: „Zašto baš ja moram sve Srbe pobiti!? Ima valjda još logora po Hrvatskoj!“ Pošto je izvršeno postavljanje mitraljeza oko nas, obavljena je pljačka prtljaga. Zatim je ustaški poručnik Ljubo zapitao glasno ima li neki pravnik među nama. Javio se Vlado Ilić starešina sreskog suda u Pakracu. Poručnik je prišao bliže stroju iz koga je za dva tri koraka istupio Ilić. On je odmah postavno Iliću pitanje: ,,Koliko si Hrvata osudio na smrt?“ Pošto mu je Ilić odgovorio da kao sudija sreskog suda nije nikoga mogao suditi na tako visoke kazne, poručnik mu je rekao: „Šta bi ti rekao, kada bih ja tebe sada osudio na smrt!“ „To je vaša stvar!“, rekao je sudija Ilić i povratio se u stroj. Posle nekog vremena prisetio se poručnik i ponovo zapitao: „Gde je taj pravnik?“ Pošto se sudija javio, poručnik mu je naredio da izađe iz stroja i skine zimski i donji kaput. Zatim ga je poveo prema jednoj gomili cigala malo podalje, gde je od jednog ustaše uzeo karabin i ispalio tri metka u Ilića, koji se srušio. Posle nekoliko minuta Ilić je pokazao znake života, na što je poručnik u njega ispalio još tri metka i za svaku ga sigurnost zaklao ustaškim bodežom, pa ga okrenuo licem prema zemlji, a onda ga rasporio ispod lopatice i izvadio mu srce. Kad je sa njime svršio, naredio je ostalima da se jave koji su rodom iz Like. Pošto su se javili neki, njih oko 20-30, poručnik ih je odveo do one gomile cigala i tu ih redom zaklao. Njemu je tada prišao ustaški zastavnik Matković i zamolio ga za dozvolu, da i on može jednog Srbina zaklati za Božić. Kad mu je to poručnik dozvolio, Matković je izabrao Jocu Divjaka zakupnika „Kur-salona“ iz Lipika koga je odveo do one gomile poubijanih Srba, pa ga tu povalio i živom mu izvadio srce, koje nam je zatim pokazivao. No ni to mu nije bilo dosta. Zbog tek izazvanog „apetita" zatražio je od poručnika dozvolu da još desetak Srba zakolje, što je i učinjeno. Nama je naređeno ostalima, da ni jednim gestom ne smemo pokazivati znake negodovanja. Ipak je neki Šakić pokazivao odvratnost, radi čega mu je prišao poručnik i u njega ispalio nekoliko revolverskih metaka." Vojislav Prnjatović sekretar Trgovačke komore iz Sarajeva, koji se sa 13 svojih drugova spasao iz „logora-smrti“, izjavio je 9. aprila 1942. zapisnički između ostaloga i ovo: „U četiri blombirana teretna vagona, posle dvodnevnog putovanja bez hrane i vode, dopraćeno je 24. decembra 1942. godine na stanicu Jasenovac 62 muškarca i 150 žena (sve Srbi) iz Sarajeva. Kako smo iz vagona izlazili, ustaše su nas udarali kundacima. Pošto su nas poređali, oterali su nas muškarce u ustaški „tabor“ u samom mestu Jasenovac, dok su žene odvojene i odvedene na drugu stranu. Kad smo stigli u „taborsko“ dvorište, tu smo ponovo postrojeni. Kratko vreme iza toga stigla je jedna grupa od 19 zagrebačkih Srba, koji su već po spoljnjem izgledu odavali školovane ljude. Njih su odvojili u posebnu grupu tako, kao što se malo dalje nalazila još jedna grupa od oko 140 Jevreja! Posle izvesnog vremena, ustaši su nas najpre površno pretresli u dvorištu, pa je zatim jedan po jedan vođen u „taborsku“ kancelariju, gde nam je oduzet sav novac i stvari od vrednosti. Pri izlasku iz kancelarije, dočekivali su nas ustaše kod vratiju i mlatili nas štapovima kao stoku. Pošto su nas tako opljačkali i pretukli, vratili su nas u dvorišpte, gde smo ponovo obrazovali one tri grupe. Malo posle toga izašao je iz „taborske“ kancelarije komandant logora, zloglasni Miloš Ljubomir, bivši emigrant, nesvršeni pravnik iz Ljubuškog. Čim se pojavio u dvorištu, naredio je da mu se donese oveći demižon (pletena boca) rakije. Tu pred nama otpočela je ustaška pijanka. Pošto se napio, Miloš se odjednom izdvojio iz one grupe ustaša sa kojima je pio i izvadivši bodež iz korica uputio se prema onim devetnajstorici zagrebačkih Srba. Izmoreni i ošamućeni svime onim što se dotle sa nama dešavalo, nismo bili svesni onoga što će nastupiti. Kad se približio ljudima, počeo je da psuje i viče, te na naš užas, počeo redom da kolje ljude. Zarinuo bi nož u vrat sa strane i naglo trgao u stranu tako, da je u jedan mah presekao žile kucavice i grkljan. Krv bi šiknula na lice i grudi čoveka-zveri. Žrtve su stajale ukočeno prestravljene kao zamrle i, u glavnom, rezignirano sa apatijom bez glasa dočekivali udarac noža. Tek po neki bi dao glas od sebe, ili instinktivno ispružio ruku prema ubici, da trenutak posle toga padne mrtav. Bili smo užasnuti. Koliko je to klanje trajalo, ne znam. Kao, kroz maglu, video sam kako je Miloš dovršio posao sa tom grupom zagrepčana, pa se krvava lica, prsiju i ruku uputio prema našoj grupi. Bio sam siguran da mi je došao užasan kraj. Idući prema nama, zapelo mu je oko na jednom našem bosanskom seljaku u gunju. Bio je to neki seljak iz Pala kod Sarajeva, čijega se imena ne sećam. Nesrećnik je bio drugi do mene. Ubica mu je naglo pristupio i stao da mu zabada bodež u grudi gde stigne, a kada je ovaj pao, priklao ga je kao i one pre toga. Hteo je da nastavi svoj užasni posao, ali se u to pojavio na vratima zgrade ordonans i javio mu da ga zovu na telefon. Miloš je na to zatakao nož u korice, naredio da nas preostale poteraju u logor, pa se uputio u zgradu. Toj slučajnosti možemo ostali zahvaliti, što smo toga momenta ostali živi. Uz grdnje i batine, prevedeni smo posle toga u logor, koji se nalazio odatle udaljen oko 3 km na ušću Lonje u Savu, gde se nalazi fabrika firme Bačić i drug. Branko Popović – konobar iz Doboja – na saslušanju od 14 aprila 1942. iskazao je pored ostalih grozota: „Jedno pre podne određen je bio da počisti baraku za vreme dok su ostali bili na poslu Miloš Ivić – 18-godišnji zatočenik iz Doboja. U baraki se tada nalazilo nekoliko bolesnika, koji nisu mogli ići na rad. Dok je Ivić čistio baraku, naišao je Jevrejin zvani „Bugar“ u pratnji jednoga ustaše. Obojica su – bez ikakvog razloga – počeli da mlate bolesnike štapovima, a zatim su i Ivića oborili sa nekoliko udaraca. Dok je Ivić ležao, prišao mu je Jevrejin „Bugarin“ i zaklao ga nožem. Ovo sam ja lično video, jer sam baš tada naišao nekim poslom u baraku." Milivoje Nikolić, električar iz Visokog, imao je kao grobar u logoru prilike da vidi neviđene užase, a sa njime i Relja Bilanović, kazandžija iz Čipulića kod Bugojna. U njihovom iskazu, koji obuhvata 15 stranica otkucanih mašinom, ima i ovo: „Zato što su četvorica Srba karlovčana pokušali begstvo, ustaši su postrojili 140 Srba i oko 200 Jevreja, sve većinom staraca. Morali smo stajati u vodi do kolena. Zatim su izveli dva preživela begunca i tu ih pred nama motkama pobili. A onda su nam naredili da zagazimo u oko 2 metra duboku vodu, te da plivamo u naokolo oko 200 metara dugom stazom. Bilo je to na sam dan Svetog Arhanđela Mihaila, 21. novembra 1941. godine. Plivanje je trajalo oko pola sata, a kada su nam naredili da izađemo, utvrđeno je da nedostaje 72 čoveka. Ustaši su nas ponovo nateraln u vodu da ih tražimo. Tako smo morali gnjurati po vodi dok ih sve nismo povadili. Tada su nam naredili da ih sve strpamo u već pripremljene rake i zatrpamo. Bilo ih je mnogo živih, ali se mi nismo smeli na to obazirati. Meni se dogodilo da me je prepoznao među njima Mika Kovačević iz jednog sela u Bosni, koje se nalazi nedaleko Banje Koviljače. On mi je viknuo, dok je ležao u raki pred zatrpavanjem i zamolio me da ga spasim. Ma da je to sobom donosilo smrt, pokušao sam da ga izvučem, računajući da me ustaše neće primetiti. Primetio me je, međutim, Jevrejin Bruno Dijamantštajn zvani „Bugar“ koji je vršio dužnost logornika, a docnije je čak i nosio ustašku uniformu. On je na mene trgao nož, ali sam ja uspeo da umaknem između neke rasturene građe u baraku, pa pošto je već bio mrak, Dijamantštajn me nije prepoznao, a ja sam se njega dugo vremena klonio. Tako je nesrećni Mika Kovačević sa mnogima drugima živ sahranjen."

  19. Vasilije says:

    754 imena krvatskih fratara koljaca su poznata ali se kriju. Papski nuncij u Beogradu ucjenjuje sve srpske politicare kroz istoriju DA NIPOSTO NE SMIJU OTKRITI IMENA OVA 754 KRVATSKA SVESTENIKA KOLJACA KOJE JE SVE ODLIKOVAO PAVELIC ! DR CARL SAVIC PRIJE NEKIH 10-AK GODINA OBJAVIO JE NA SVOM SAJTU PROFILE SVH 754-ORICE OVIH KOLJACA. ALI U ROKU OD 1 DAN SAJT JE MORAO DA SKINE TE INFORMACIJE !! OVO JE SAJT CARLA SAVICHA, Srbina iz Amerike. On ima sve podatke: http://www.serbianna.com Ovo sto slijedi su samo neki od svestenika koljaca: Nadbiskup Stepinac Nadbiskup Šarić Biskup Bonefačić Biskup Burić Biskup Srebrnič Biskup Akšamović Franjevac Sidonije Šolc, organizator pokrštavanja i ubijanja Srba u srezovima Našice, Slavonska Požega i Podravska Slatina. Licno klao. Paroha Đorđa Bogića dao je zverski mučiti, a potom živom razrezati grudi i izvaditi srce. Nagradjen od strane Pavelica za izuzetne zasluge. Župnik Karlo, organizovao SVE katolike u Gradini za progone, zlostavljanja, ubijanja i pokrštavanja Srba. Licno klao ljude. Nagradjen od strane Pavelica za izuzetne zasluge. Župnik Julijus Birger, Podravska Slatina. Licno klao Srbe, rusio pravoslavne crkve. Nagradjen od strane Pavelica za izuzetne zasluge. Kapelan Jozo Klapšić, srez Pakrac, organizator najcrnjeg terora, spalio Srbe u pravoslavnoj crkvi. Klao ljude. U selu Kukunjevac sve Srbe od 15 do 60 godina izveli u crkvenu portu i poklali. Nagradjen od strane Pavelica za izuzetne zasluge. Rimokatolički katiheta Dragutin Marjanović, Srez Slavonski Brod. Već 10. aprila 1941. Organizuje pokolj Srba, koji se zatim bacaju u Savu. Sa sveštenikom Gunčevićem obavljao je funkciju policijskih organa, hapsio i ubijao Srbe. Nagradjen od strane Pavelica za izuzetne zasluge. Župnik Ćosić, srez Novska, organizator progona, ubijanja i pokrštavanja Srba. Nagradjen od strane Pavelica za izuzetne zasluge. Srušene srpske pravoslavne crkve u Jasenovcu, Uštici, Rajiću, Hrvatskoj Dubici, Paklenici, Gradini, Okučanima, Bogićevcu, Smrtiću, Novoj Gradišci i Novskoj. Svi pravoslavni sveštenici su uhapšeni, tučeni i odvedeni u logor u Caprag. Župnik i začasni kanonik Ivan Mikan, Ogulin. Nagradjen od strane Pavelica za izuzetne zasluge. Naredio pljačku manastira Gomirje. Manastirsko bratstvo je po njegovom naređenju oterano u logor i pobijeno. Fratar Vjekoslav Šimić, fratar iz franjevačkog manastira u Kninskom Polju, lično klao Srbe. Nagradjen od strane Pavelica za izuzetne zasluge. Gvardijan samostana Častimir German, Glina, gvardijan samostana u Čuntiću, rukovodio masovnim klanjima Srba. Njegova ideja je bila da se tokom nekoliko noći kolju Srbi u pravoslavnoj crkvi u Glini. Nagradjen od strane Pavelica za izuzetne zasluge. Kostajnica. Gvardijan samostana, kad su ustaše klale Srbe i bacale u Unu, stajao na mostu i podsticao ih da pokolju sve. Fra Vjekoslav Filipović, Banja Luka, na čelu ustaške grupe, 8. februara 1942. u selu Rakovica dao ubiti krampovima 52 radnika Srbina, a zatim u selu Drakulići dao pobiti oko 1.500 Srba. U selu je preživela samo jedna žena, Lenka, sa svoje petoro dece, te još jedno dete, čije su roditelje ubili. Lenka je kasnije poludela. Srbe su lovili i ubijali po okolnim zaseocima. Ukupno je ubijeno oko 2300 Srba. Vrhunac divljaštva je bio pokolj šezdesetoro dece, koje su zatekli u školi. Fra Filipović je odvojio katoličku i muslimansku decu, a srpskoj deci su sekli glave. Učiteljica Mara Tunjic, koja je sve to morala gledati, poludela je. Ovaj franjevac je u jesen 1942. zamenio mantiju uniformom i pod imenom Miroslava Majstorovića postao zapovednik logora Jasenovac. Logoraš Zvonko Tkalec: Pred katolički Božić 1942. radi bekstva četiri logoraša iz Jasenovca, lično je ustrelio dva, a zatim još pedeset šest Židova na radu u selu Bistrici. Sutradan je ubio još devetoro. Na samo Badnje veče sa svojim ustašama pobio je oko šesto žena i dece zatvorenih u Kuli, a dovedenih negde sa Kozare. Osim fra Filipovića–Majstorovića, u zverstvima i klanjima posebno su se isticala još tri fratra: Fra Brekalo, Jasenovac Fra Ivica Matković, Jasenovac i Fra Brkljanić, Jasenovac Franjevac dr Srećko Perić, Livno, iz samostana Gorica, u junu, julu i avgustu 1941. komanduje ubijanje oko 5.600 Srba u livanjskom srezu. Fra dr Petar Berković, Drniš, lično odgovoran za smrt više stotina Srba iz okoline Drniša. Nakon italijanske okupacije tih krajeva premešten je u Dalj, gde je pokrstio oko 6.000 Srba. Fratar Ivan Hrstić, Sinj, daje upute ustašama kako postupati prilikom bacanja u jamu 82 živa Srbina. Avgusta 1941. organizuje masovne pokolje Srba, a žrtve su bacane u ugljenokop u selu Prolog. Sa kolegama i prijateljima, fratrima: Fra Stankom Milanovićem–Litrom i Fra Glibotićem, učestvuje u masovnim streljanjima Srba, pri čemu se slikaju na stratištu, a fra Glibotić snima i pad tela streljanih! Fra Mate Moguša, župnik iz Udbina: „Do sada smo za katoličku vjeru radili molitvenikom i krstom, a sada je došlo vrijeme, da radimo puškom i revolverom. Fra Antun Akšamović, đakovački biskup. ovaj višestruko zaslužni klerofašistički velikan odlikovan je ordenom, ”Red za zasluge, velered sa zvijezdom„ za saradnju sa državnom vladom NDH u verskim pitanjima svoje biskupije. Nakon rata biskup je proglašen za ratnog zločinca. Ali... Uz punu zaštitu režima biskup nastavlja svoj rad u Đakovu, da bi 1959. godine dobio Orden bratstva i jedinstva prvog reda! Fra Culina Fra Zvonko Brekalo Fra Zvonko Lipovac ...

  20. Vasilije says:

    KRVATI NIKADA NISTA SVOJE U KULTURI NISU IMALI. BILI SU NEKI POKUSAJI DA SE PRENESE ONO STA JE OSTALO OD PROTO-KRVATSKOG JEZIKA BOLJE RECI CAJKAVSKOG NARJECJA, NA PAPIR, Znači da SE SIMBOLIMA PRENESE TA MJESAVINA OD DIJALEKATA I TUDJIH JEZIKA MAHOM SRPSKOG. KRAJNJI REZULTAT UVIJEK JE BIO ROGOBATNI ANAHRONIZAM. EVO NPR. KAKO JE IZGLEDAO JEDAN TAKAV POKUSAJ IZ 1831. GODINE: Vre i svoj jezik zabit Horvati hote ter drugi narod postati; vnogi vre narod sam svoj zameće sram ga jak stranjski: „Horvat” reče. Sam proti jel ne štuje i svak slepec sam sebe truje. Nek gaj rasteplen reći po svetu kad je već istom znano detetu, da se ne pozna već Horvatica, Misleć rođena da je Nemica. Nut vse vu stranjski se nije vre gine za svu mater niš se ne brine. TO BI BILO ISTO KAO DA SE UZME NEKI NEANDERTALAC (DA KOJIM SLUCAJEM NISU IZUMRLI PRIJE NEKIH 20000 GOD) PA MU SE NA SILU NA PAPIR PRENESU NEANDERTALSKI KRICI, RZANJE I URLICI. I SADA NEANDERTALCI NISU VISE NEANDERTALCI NEGO SU LEGITIMAN KULTURNI NAROD. PA PREMA TOME, SVUDA TAMO GDJE ONI ZIVE TO JE NJIHOVO A NE NECIJE DRUGO. NEMA VEZE STO SU ONI BILI DO JUCE MAJMUNI, ONI SU SADA PISMENI. KAKO PISMENI? PA EVO, SRBI PRIZNAJU DA TO SKRABANJE NIJE SRPSKO. A AKO NIJE SRPSKO ONDA JE NARAVNO OD TIH MAJMUNA NEANDERTALACA. TO JE PRVI PROBLEM: DAVANJE LEGITIMITETA KRVATOVOM POSTOJANJU. A TO SE NIKAKO NE SMIJE UCINITI. DAVANJE LEGITIMITETA KRVATU AUTOMATSKI VODI ODUZIMANJU LEGITIMITETA SRBINU, BAR NA PODRUCJIMA NA KOJIMA JE TAJ NEANDERTALAC ZVANI KRVAT UZ POMOC VATIKANA VEGETIRAO. TO SU DVA NEPOMIRLJIVA LEGITIMITETA!

  21. Vasilije says:

    LEX TALIONIS: Ko se ne osveti, taj se ne posveti. LEX TALIONIS spominje se cetiri puta u bibliji Lev. 24:17-22 17 Ako čovjek zada smrtan udarac drugome, mora se smaknuti. 18 Ko usmrti živinče mora ga nadomjestiti: život za život. 19 Ko ozlijedi svoga bližnjega neka mu se učini kako je on učinio: 20 lom za lom, oko za oko, zub za zub - rana koju je on zadao drugome neka se zada i njemu. 21 Ko usmrti živinče mora ga nadoknaditi, ali ko ubije čovjeka mora umrijeti. 22 Neka vam je jednak sud i strancu i domorocu. Jer ja sam Jahve, Bog vaš. zatim Deut. 19:15-21, Deut. 17. pa Eksodus 21:22-25.. 17 Ako čovjek zada smrtan udarac drugome, mora se smaknuti. 19 Ko ozlijedi svoga bližnjega neka mu se učini kako je on učinio: 20 lom za lom, oko za oko, zub za zub - rana koju je on zadao drugome neka se zada i njemu. RANA KOJU JE ON ZADAO DRUGOME NEKA SE ZADA I NJEMU. RANA KOJU JE KRVAT ZADAO SRBINU NEKA SE ZADA I NJEMU. RANA KOJU JE SIFTAR ZADAO SRBINU NEKA SE ZADA I NJEMU. RANA KOJU JE BALIJA ZADAO SRBINU NEKA SE ZADA I NJEMU. KAKAV RANA? UBOD NOZEM UDARAC SJEKIROM PO VRATU UDARAC MALJEM SJECENJE GRKLJANA SRBOSJEKOM ITD. KLANJE DJETETA SRBINU DAKLE SVE RANE I MUCENJA SRBIN MORA ODGOVORITI JEDNAKOM MJEROM 17 Ako čovjek zada smrtan udarac drugome, mora se smaknuti. AKO KRVAT ZADA SMRTAN UDARAC SRBINU, MORA SE SMAKNUTI.

    • Svetislav Surina says:

      Dobra je ta tvoja teorija, u kojoj navodiš kako treba pobiti Hrvate,Albance i Bošnjake.Kada srbin ubije šiptara,krvata ili muslimana, JAHVE će ga nagraditi,jer za srbe ne postoji preavilo "oko za oko, zub za zub".Sve što si napisao je laž, a ta laž će uskoro izaći na vidjelo, zahvaljujući novoj vladi u Hrvatskoj koja je već počela sa istraživanjem stratišta na kojima su pobijeni Srbi.Svaka žrtva će se evidentirati, a onda će izaći na vidjelo istina koju pišu srbski istoričari.

  22. Vasilije says:

    Da li sadašnja Srbija i njena demokratska vlast, a zbog građenja novih dobrosusedskih odnosa, ne samo da prećutkuje, već pravi i strategiju za brisanje najtragičnijeg dela sopstvene istorije? Gura li u zaborav zločine Hrvata u Drugom svetskom ratu nad Srbima, Jevrejima i Romima, a zbog oživljavanja propale koncepcije bratstva, jedinstva u bivšoj SFR Jugoslaviji - pitanja su koja ovih smutnih dana postaju sve aktuelnija. SVET UMESTO OPOMENE: Spomenik Bogdana Bogdanovića na mestu gde se nekada nalazio jasenovački logor Naročito su aktuelizovana posle istupa predsednice hrvatske vlade Jadranke Kosor i njenog idolopoklonstva pred onim Hrvatima koji su zbog ponovljenih zločina nad Srbima osetili međunarodno kažnjavanje. Kontrolisane posete Nije nepoznato koliko je Srbija u prošlosti bila zarobljenik prikrivanja tuđih zločina. Takođe, poznato je koliko su srpske komunističke vlasti bile privržene toj ideji, ali nije jasno zašto to i danas čine demokratske vlasti od 2001.godine. Da stvar bude još poražavajućija, sadašnja Srbija, tvrde oponenti, čak je razradila komunističku strategiju čuvanja tajni tuđih zločina nad sopstvenim narodom. A u slučajevima i kada se moraju pominjati ti zločini, upotrebljava se i danas "usvojena" posebna terminologija koja ima zadatak da čuva "nacionalni ponos" zločinačkog naroda, koji nam je posle postao i brat. Tada je vladalo nametnuto pravilo, a i sada vlada, da se ne sme nigde govoriti, recimo, "hrvatski zločinci", već "otpadnici" jednog naroda, njegovi izrodi. U skladu sa tom teorijom, dvadesetak godina nakon Drugog svetskog rata Jasenovac se nije posećivao, u školama se samo uzgred pominjao. Tek, nakon političke odluke o izgradnji Bogdanovićevog spomenika u vidu "cveta ljubavi" počele su kontrolisane posete tom najvećem srpskom stratištu koje ni po čemu ni danas ne podseća na najstravičnije zločine u istoriji postojanja ljudskog roda. E, i te linije i autobusi koji vode ka tom stratištu danas se ukidaju. Pristajući na nepodnošljivo licemerstvo, tadašnji srpski političari pristali su da se jasenovački logor zbriše sa lica zemlje. U skladu sa unakaženom politikom o prikrivanju takvog zločina u Jasenovcu sve je sravnjeno sa zemljom. Iako Jasenovac nije bio najveći logor u Evropi, ali jeste bio najsuroviji i najbezočniji u celom svetu, posle oslobođenja u njemu su pažljivo srušena sva mučilišta, uklonjen svaki komad cigle, a brojne jame koje i danas nisu otvarane bile su dodatno prekrivene betonom i slojevima zemlje. Tako, pristajući na uklanjanje tragova hrvatskih projektovanih zločina, po mišljenju mnogih istoričara i analitičara, srpske vlasti izvršile su drugi put zločin nad sopstvenim, a tada ubijenim narodom. PONIŽENA NEPRAVDOM: Smilja Tišma, preživela logorašica Ove optužbe naročito su oživele nakon inicijative Udruženja logoraša iz NDH o formiranju Muzeja genocida na Starom sajmištu u Beogradu, u zgradi gde se nalazio logor od 1941. do 1944. godine. Optužujućeg mišljenja je i 78-godišnja beogradska penzionerka Smilja Tišma, koja je kao devetogodišnja devojčica sa dve mlađe sestre i bratom stigla početkom maja u Jasenovac, prošla logore Bjelovara, Stare Gradiške, Siska i Jastrebarskog, a preživela sve te strahote zahvaljujući jednoj hrvatskoj porodici. - Dosadašnji srpski nepodnošljivi zaborav jasenovačkih najstravičnijih zločina daje nam za pravo da verujemo u postojanje plana za potiskivanje iz sećanja tih zločina. Zbog toga na predlog Jaše Almulija pokrenuta je inicijativa za osnivanje Muzeja genocida koji bi bio brana tom nesrećnom urođenom "zaturanju" naše najtragičnije prošlosti - počinje priču Smilja Tišma. Inače, Udruženje logoraša osnovano je 2003. godine i nije nastavljač one asocijacije iz šezdesetih godina 20. veka koje je u stvari imalo zadatak minimiziranje tih zločina. Od tada ono neprestano pokušava da otrgne od zaborava sve logore "jasenovačkog sistema sabirnih centara za uništavanje triju naroda". - Od 2001. godine ova demokratska vlast Srbije ne krije alergičnost pri pominjanju Jasenovca. Činila je to i vlada Vojislava Košunice, što potvrđuje kontinuitet te srpske unakažene spoljne politike. Čini to i predsednik Boris Tadić, koji nikada nije hteo da nas primi. Nikada nam nije ni njegov kabinet pismeno odgovorio. Jedino nam je otpisala državna Komisija za spomenike i promenu naziva ulica, drsko i sa puno nepodnošljive ironije obavestivši nas kako su ukinute hrvatske vize, "pa svako može da poseti Jasenovac i zapali sveću". Ovaj užasni cinizam državne vlasti povredio je sve one ubijene u Jasenovcu, svu našu preklanu decu, sve bačene žive u užarene peći, sve one ubijene maljevima - vidno potresena pričala je Smilja. A da je reč o konceptu spoljne srpske neshvatljive politike, Smilja Tišma navodi primer ponašanja skupštine Beograda i njegovog gradonačelnika. - Gradonačelnik Dragan Đilas ne samo što ne želi da nas primi već je Udruženju logoraša ukinuo svaku vrstu pomoći. Od prošle godine skupština Beograda ukinula nam je i autobus za posete Jasenovcu, što nije činila ni ondašnja Titova Jugoslavija. A da sve demokratske vlade Srbije od 2000. godine ili imaju nalog od nekog moćnog brata ili sopstveni program otimanja uspomena na najveći pokolj Srba, pokazuje i ovaj primer iz novije istorije ove demokratske vlasti. Uklonili i muzej Krajem devedesetih godina 20. veka na inicijativu profesora dr Milana Bulajića osnovan je u Beogradu Muzej za istraživanje genocida u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Dve godine nakon oktobarskih promena Bulajić je 2002. na nečastan način smenjen, muzej rasformiran, a svi izloženi eksponati bačeni su u podrum. Taj odnos prema najtragičnijem delu srpske istorije jedna delegacija iz Poljske, koja je želela da vidi Muzej genocida u Beogradu, nazvala je sprdačkim. Bili su zgranuti saznanjem da muzeja uopšte nema, a u Poljskoj se, rekli su, čak uči u školama kako su u Drugom svetskom ratu procentualno najviše ubijani Jevreji pa Srbi u NDH. Posle svega viđenog, doživljenog, izrečenog, jedini način da se sačuvaju uspomene na Jasenovac, najveće srpsko stratište, ne zaborave najzločinačkiji zločini Hrvata i odbrani od poslovičnog srpskog zaborava jeste formiranje Muzeja genocida na Starom sajmištu, poručuju iz Udruženja jasenovačkih logoraša. Gluvi i u NVO Kada je Udruženje jasenovačkih logoraša odbacila srpska vlast, članovi su pokušali da za svoju inicijativu pridobiju nevladine organizacije. Kad tamo, još gora situacija. - Do Majki u crnom nismo mogli ni da stignemo, primila nas je Biljana Vučo, predsednica Komiteta pravnika za ljudska prava i rekla da se ta organizacija ne bavi Jasenovcem. Poniženja smo doživeli u razgovoru sa nekim Vojinom Dimitrijevićem, predsednikom Beogradskog centra za ljudska prava. A tek kako bismo prošli kod Nataše Kandić koja samo traži zločince u srpskom narodu - ogorčena je Smilja Tišma. Gradonačelnik ukinuo pomoć Da zvanična srpska spoljna politika svesrdno radi na brisanju Jasenovca iz naše svesti vidi se i iz postupaka dvoje gradonačelnika Beograda, tvrdi Smilja Tišma. - Dok je na čelu grada bila Radmila Hrustanović sve je funkcionisalo. Nismo morali ni da joj se javljamo niti da joj pišemo, ali 22. aprila, svake godine, usvojenim programom Grada, imali smo i novac i autobuse. Pošto je Hrustanovićevu smenio, Đilas je ukinuo i autobuse i pomoć. Na taj način on pokušava da ukine i posete Jasenovcu kako bi što lakše izbledela naša bolna sećanja na ta nezapamćena zverstva Hrvata i hrvatske države. Kao i da se prilagodi zvaničnoj politici srpskih vlasti. Da li je sve ovo što sam iznela još jedan zločin nad žrtvama hrvatskih zločinaca, sami presudite - pitala se Tišma.

  23. Vasilije says:

    Jasenovac je centralno i najvaznije pitanje Srbije. Za porodicu Zec u Zagrebu Jasenovac se nije dogodio samo 1941. nego i 1991. kada su zaklani usred Zagreba. Kao i za mnoge druge srpske porodice u Sijekovcu itd. sirom krvatske. Da je sve njih neko pitao 70-ih ili 80-ih o Jasenovcu oni bi rekli da je to jedna davna proslost, da je sada novo doba, da vise ne moze biti Jasenovca.

    • Robert Wronsky says:

      Vasilije,umoruo se ti kao i autor ovog nepotpisanog ćlanka, dokazujući gomilu gluposti i izmišljotina. Osporavati ovo bilo bi mlaćenje prezne slame. Najbolji odgovor je citiraati Dobricu Ćosića kada kaže koliko su Srbi lažljivci i dodati ,kad bi bilo što se baki snilo..

  24. Vasilije says:

    Marijana Amulić, takođe zatočenica ženskog logora u Staroj Gradiški, svjedočila je o ovom zločinu: "Toga dana u logor su došli Maks Luburić, Ljubo Miloš, Ivica Matković sa grupom nama nepoznatih ustaša. Razlog te posjete bio je oduzimanje djece od roditelja. Užasavajuća vriska majki i plač djece. Slika je bila stravična, porazna. Veća djeca su bježala, pokušavala da se sakriju. Nastalo je zvjersko batinanje, kundačenje. Žene su bile izbezumljene, tukle su se sa ustašama za svoju djecu. Sve je bilo uzalud. Djeca su ležala bespomoćna, bez snage za plač. Umirala su polako i tiho. O njima se brinulo dvadesetak logorašica, bespomoćnih kao i djeca što su bila. Kada nam je naređeno da smjestimo djecu u dvije prostorije jedne prizemne zgrade u krugu logora, Ante Vrban, ustaški poručnik u zapovjedništvu logora, zalijepio je prozore sa papirom i s maskom na licu ubacio u prostorije sa djecom cijankalij. Potom je zalijepio i ulazna vrata. U logoru je poslije tog jezivog umorstva zavladala užasna tišina. Na sve nas je pala neka mora, hodale smo pognutih glava, za čitav život osuđene da nosimo u sebi teret svirepog uništavanja djece sa Kozare." I Marija Čizmak bila je očevidac stradanja djece u zloglasnoj starogradiškoj Kuli. Godine 1945. ispričala je ovu jezivu priču Jani Koh, zagrebačkoj književnici: "Noću su došli koljači, Karamarko i Orešković. Karamarko je obilazio djecu sa dugim koljačkim nožem i klao ih tako da je svakom zario oštricu duboko u grlo. Dijete nabodeno na nož odbacivao bi koliko je dalje mogao i tako se oslobađao od svoje žrtve. Manju djecu Orešković je davio rukama ili ih je hvatao za noge i udarao više puta o grede tavana. Krv i mozak cijedili su se niz zidove. Njihove proklete ruke bile su krvave do lakata. Nevina dječja krv cijedila im se niz hlače i čizme. Gazili su preko živih i preko mrtvih. Pucale su dječje kosti. Najstrašnije je bilo to što su djecu klali, davili i ubijali pred očima onih koji su čekali da i sami dođu na red." Jasenovačko stratište, to nepresušno jezero bola, koje se od Krapja do Stare Gradiške prostire na površini od 210 kvadratnih kilometara, progutalo je više od 10.340 dječaka i djevojčica čija su imena do sada utvrđena. Među njima je 5.683 malih Kozarčana. Međutim, koliko je tačno ubijeno djece u Jasenovcu, gdje je granica između života i smrti bila potpuno izbrisana, vjerovatno se nikada neće saznati. Ali, već sada se pouzdano zna da su u ovom paklu smrti bile najstrašnije. Kako su se ustaški zločinci sadistički iživljavali nad djecom pokazuje zapis sa svjedočenja Ljube Vranješa, logoraša iz Jasenovca: "Jedna žena držala je na grudima dijete staro možda šest mjeseci. Naišli su Ljubo Miloš i Ante Vrban. Miloš se obratio ženi: -- Molim vas, da li bi ga dozvolili meni? Uzeo je dijete i počeo govoriti kako je lijepo. Onda se okrenuo Anti Vrbanu i komandovao: -- Na gotovs! Vrban je izvadio kamu, a Ljubo Miloš je bacio dijete u vazduh i ono je palo na isukani Vrbanov nož. Majka je vrisnula i potrčala prema {28} djetetu, ali ju je Ljubo Miloš presreo, zgrabio za kosu i zaklao. Onda se Ljubo Miloš okrenuo prema meni i upitao: -- Da li si nešto vidio i čuo? Rekao sam da ništa nisam vidio. Miloš je onda viknuo da se gubim na posao i ja sam se brzo udaljio, preneražen i prestrašen." Na suđenju Ljubi Milošu, jednom od najkrvavijih komandanata jasenovačkog logora, 13. jula 1948, jedno od pitanja sudije bilo je: -- Šta se radilo i kako se postupalo sa djecom? -- Ona su takođe likvidirana na isti način kao i odrasli. U razgovoru sa Fra Majstorovićem doznao sam da je djecu mnogo teže ubijati nego odrasle. -- Zašto? -- Jer dijete ima mnogo jači život nego odrastao čovjek. -- Kako je on to znao? -- On je to radio -- rekao je Miloš."

  25. Vasilije says:

    Vrhunac dječje kataklizme dostignut je kada su odlukom Ante Pavelića i Andrije Artukovića, 12. jula 1942, osnovana tri posebna logora „za odgoj i prevaspitavanje“ partizanske djece. U Gornjoj Rijeci kod Križevaca bio je jedan od prvih logora za djecu pod upravom ustaške Nadzorne službe, kroz koji je prošlo 400 mališana sa Kozare. Već tokom jula 1942. tifus je pokosio 200 djece, i ona su pokopana iza zidina staroga dvorca. Njihova imena nisu poznata. Polovinom avgusta 1942. oko 50 najteže obolelih dječaka preuzeo je Crveni krst i razmjestio ih po zagrebačkim bolnicama i prihvatilištima. I oni su svi do jednoga umrli. Ostala djeca su prebačena u karantin logora u Jastrebarskom, od kojih je većina preživjela U „avgustovskom pokolju“ 1941. ustaše su u selima oko Prijedora i Bosanskog Novog ubile 6.000 ljudi i žena, a među njima i 212 djece. — Na fotografiji: pokolj na Urijama kod Prijedora. Dječji logor u Jastrebarskom bio je pod pokroviteljstvom časnih sestara kongregacije Sv Vinko Paulski i upravom zloglasne Barte Pulherije. Kroz ovaj logor je prošlo 3.336 djece. Prema spisku Ministarstva udružbe, u logoru je umrlo 452 djece. Međutim, na osnovu evidencije Franje Ilovara, čuvara mjesnog groblja u Jastrebarskom, koji je sahranjivao djecu po „komadu“ i o tome vodio „Dnevnik ukopa“, u ovom logoru je umrlo 768 dječaka i djevojčica. „Prihvatilište za djecu izbjeglica“, u stvari, najveći dječji logor, nalazilo se u Sisku i bilo je pod pokroviteljstvom „ženske loze“ ustaškog pokreta. Kroz Sisak je prošlo 6.693 djece, od kojih je, za tri mjeseca ca, ubijeno ili uslijed teških uslova umrlo 1.600 dječaka i djevojčica. Većina ih je bila sa kozarskih opština: Gradiške, Dubice i Prijedora. O strahotama u ovom logoru sačuvani su mnogobrojni autentični dokazi, od kojih navodimo samo jedno svjedočanstvo. Dr Velimir Deželić, funkcioner Crvenog krsta Hrvatske, pred Komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, ovako je 3. septembra 1945. godine opisao stradanje mališana u ustaškom logoru u Sisku: „Najzloglasniji je dječji logor u Sisku. Silom odvojenu djecu od roditelja ustaše su zatvorile u prostorije zaražene pjegavcem. Sem toga, Antun Najžer, liječnik i jedno vrijeme upravnik logora, pravoslavnu djecu je masovno likvidirao zatrovanim injekcijama. Znali smo da je pomor djece katastrofalan, ali sve naše intervencije bile su uzaludne. Očajan, jednog dana, otpješačio sam izvan grada i pred nekom većom kućom naišao na nekoliko pripitih ustaša koji su me zaustavili i legitimisali. Onako srdit, oštrije sam reagirao, aludirajući na njihovu Prihvatnu stanicu. Na to me je jedan ustaša cinički uputio da se popnem pod krovište zgrade pa ću vidjeti malu podružnicu prihvatne stanice. Tu sam na pregrštima strugotine i razastrte slame vidio petnaestak posve nagih obeščašćenih lešina djevojčica.“ Bili su to, koliko je uopšte poznato, jedini koncentracioni logori za zatočenike u pelenama u Evropi, a možda i u svijetu.

  26. Vasilije says:

    Dragica Habazin Majka ovako je doživjela svoj prvi dolazak u Staru Gradišku, 9. jula 1942: „Kada sam sa Dijanom Budisavljević, Janom Koh i 15 sestara Crvenog križa stigla u logor, ustaše su imale banket u čast njemačkog generala Štala. Sve do večeri s nama niko nije kontaktirao. Sutradan ujutru, stavljen nam je na raspoloženje liječnik-logoraš dr Buki Konorti. Djeca koju smo odmah počeli da preuzimamo bila su sa Kozare. Više njemačkih oficira sa ustašama iz uprave logora vršili su 'vizitaciju' žena za rad u Njemačkoj. Odvojenu djecu od tih žena predavali su nama. Potom nas je liječnik-logoraš poveo prema tzv. 'dječjoj bolnici'. Usput nam je tiho govorio: 'Sve ću ja vama pokazati', sve. I 'bolnicu' i tavan i podrum i Kulu, a vi sve što vidite prenesite javnosti. Svaki čovjek treba ovo da sazna.“ U 'bolnici' kada je neka od nas otvorila jedna vrata od 'tavana', djeca su počela da ispadaju i klize niz stepenište. Bili su to sve sami kosturi mrtve djece. Vidjevši u istom prostoru i živu djecu, u neopisivo očajnom stanju, postalo nam je jasno da se njima više ne može pomoći, ali smo i njih pokupili u transport da ljudi vide šta ustaše rade od djece. Tada smo u Zagreb prebacili oko hiljadu teško bolesne djece. Kada smo, poslije pet dana, ponovo došli u Gradišku, dr Konortija više nije bilo. Ubile su ga ustaše. I tada smo izvukli oko 700 bolesne djece. U dva puta smo iz Jablanca i Mlake transportovali više od 3.000 djece sa Kozare. Kada je Luburić zabranio svako dalje prikupljanje djece sa ovog prostora, samo u Staroj Gradiški ostalo ih je više od 10.000.“ I Jana Koh je isti događaj opisala ovim riječima: „Soba pet puta pet metara, a u njoj gusto, jedno do drugog, jedno na drugom, leže dječja tjelesa. Dječja tjelesa! Mali, nepomični kosturi na kojima su jedino još živjele velike svijetle oči. Leže djeca i umiru na trulim daskama, prekrivena u visini gležnja izmetinama. Po njima plaze tisuće muha koje su u rojevima prekrivale izmučena tjelesa ispijajući i posljednju kap života.“ Kamilo Bresler, sa grupom zdravstvenog osoblja dočekao je na Raskužnoj stanici zagrebačkog kolodvora 12. jula 1942. transport djece iz logora Stara Gradiška i o tome zapisao: „živo se sjećam dolaska prvog transporta. Na odškrinutim vratima marvenskih vagona samo blijeda i izmučena lica sestara Crvenog križa. Nije bilo žamora djece. Sve je bilo tiho, samo se tu i tamo čuo po koji jecaj ili slabi plač manjeg djeteta. Kada smo poskidali iz vagona djecu koja su mogla hodati odmah su čučnula radi nužde. Imala su općeniti proljev. Jedva nekako U selu Drageljima pod Kozarom ustaše su prvo pred njihovim materama ubile 21 dijete, a onda su ubile i 31 majku. „Sva lica zatečena u borbi streljati. Sve stanovništvo pohvatati i sprovesti u sabirne centre“ — glasila je naredba njemačkog generala Štala, komandanta operacija na Kozari. — Na fotografiji: uhvaćen kozarski zbjeg sa bijelom zastavom koja simbolizuje predaju — insceniran njemački snimak. utvrđujemo koje je koje dijete, te im stavljamo oko vrata cedulje. U jednom vagonu — dojenčad. Sve jedno do drugoga. Kako su od Okučana do Zagreba već 24 sata na putu, pomodrela su i zacenila se od plača. Nabrojali smo u tom transportu 250 dojenčadi ispod jedne godine kojima nismo znali imena. Nakon generalnog pregleda koji smo završili oko tri sata ujutru ustanovili smo da je 400 djece teško bolesno. Stotina najmanje osuđena je na smrt. Pitanje je samo sata kada će ona nastupiti. Iz vagona smo izvukli četrdesetoro mrtve djece. Dok su prenošena umrlo ih je sedamnaestoro, a za vrijeme raskuživanja još trideset sedmoro. Jedno je sigurno. Ako ovu još živu djecu išta može da spasi, onda je to njega. A kako to, u ovim teškim vremenima, organizovati bilo je osnovno pitanje. Spasavanje tako velikog broja djece, smještene u nedovoljno opremljenim i skučenim prihvatilištima, bilo je moguće samo u tom slučaju ako se ona čim prije rasture i predaju na odgoj dobrovoljnim hraniteljima, kako bi se prekinuo dodir i međusobno širenje zaraze. Upravo, mi smo to u Zagrebu maksimalno iskoristili. Jer, u našem narodu živi netaknuta, prirodna i izvorna ljubav prema djetetu uopće, a pogotovo prema djetetu koje je ostalo bez roditelja i koje trpi. Doživio sam stotine puta da je i seljačka obitelj, koja je uzela dijete na prehranu i odgoj uz naplatu hranarine, za kratko vrijeme isto zavoljela kao svoje rođeno, a često i više nego rođeno, te je kasnije odbijala hranarinu, samo da dijete ostane u kući. Dijete im je neprimjetno 'ukralo srce', kako mi reče jedna žena. Stotine upravo dirljivih slučajeva potvrdilo je ovo moje iskustvo. Oslanjajući se i na ovu činjenicu, koristeći dozvolu ustaških vlasti da mogu tzv. 'izbjegličku djecu', tj. djecu obitelji izbjeglih pred NOV razmještati u sela na raspored, deklarirao sam preuzetu djecu iz logora kao 'izbjegličku djecu' i masovno ih kolonizirao po selima. Propaganda je išla povjerljivo, od usta do usta, od uha do uha, i za kratko vrijeme se javljalo tisuće porodica spremnih da u svoje okrilje prime i tu djecu.“ Kako je organizovan čitav pokret na spasavanju djece kazuju dragocijeni zapisi iz ostavštine i dnevnika Dijane Budisavljević, duše čitave akcije: „Kada su 1941. godine stvoreni prvi koncentracioni logori u koje su zatočeni najprije Židovi, a tada i Srbi, konstatovala sam da su Židovi putem svoje bogoštovne općine odmah organizovali pomoć svojim ljudima u logorima nastojeći da im olakšaju sudbinu, dok se od strane Srba do tada nije pokretala nikakva akcija slične vrste. Kako je pomoćna akcija Židova već bila tolerirana od strane ustaša, mislila sam da preko ove akcije organiziram pomoć srpskim porodicama u konclogorima Lobor-Grad i Gornja Rijeka. Tako sam u oktobru 1941. pokrenula akciju doprinosa za progonjene srpske obitelji, koja je među upućenima bila poznata pod imenom 'Akcija Dijane Budisavljević'. Pored članova moje obitelji glavni suradnici u tome radu bili su: Đuro Vukosavljević, dr Marko Vidaković, ing. Vasilić, učiteljica Stana Radosavljević, dr Jelka Divjak, dr Milan Malojčić, Ivanka Džakula, Slava Bojanić, Ljuba Becić, sestra Vera Černe, sestra Dragica Habazin, student medicine Verenka Kogoj, Mirjana Lacković, dr Branko Kesić, predstavnik ilegalnog slovenskog Crvenog križa Colner, potpukovnik Nikola Gajić, Olga Pokrajac, dr Desanka Ristović-Štampar, dr Janko Pajas, Gajo Omčikus, dr Mile Meledom, Anto Bojanić i drugi. Sarađujući sa sestrom Dragicom Habazin na transportima Srba koji su odvođeni na prisilni rad u Njemačku, saznala sam da se u koncentracionim logorima Stara Gradiška i Jasenovac nalazi veliki broj srpske djece u užasnom zdravstvenom stanju, bez hrane i ikakve njege, osuđene na propast. Ovoj djeci trebalo je pružiti hitnu pomoć. Kako to nije bila u stanju da provede samo moja akcija, tražila sam pomoć od profesora Breslera, koji je radio u socijalnoj politici na zaštiti djece. {32} Profesor Bresler je pružio punu pomoć u saradnji, te je tako uz ovu podršku, pod okriljem Crvenog križa među kojima je bilo više pripadnika NOP-a, započeo rad na spašavanju kozaračke djece. Odjevena u uniformu sestre bolničarke Crvenog križa odlazila sam u logore u svrhu preuzimanja kozaračke djece i to dva puta u Staru Gradišku, tri puta u Mlaku i jednom u Jablanac. Prigodom svakog transporta djece nastojala sam da prikupim tačne lične podatke o preuzetoj djeci od kojih je postepeno stvorena kartoteka kozaračke djece koja je nakon oslobođenja predana Ministarstvu socijalne politike NDH u Zagrebu. Sigurnosti radi kartoteka je izrađena u dva primjerka i u njoj je registrovano oko 12.000 djece. Kako u jesen 1942. nije bilo više moguće dobiti djecu iz logora, a profesor Bresler bio suspendovan, moja akcija se primila posla uređenja kartoteke i uspostavljanja veze sa roditeljima djece koja su se nalazila na radu u Njemačkoj. Tako smo bili u stanju da odgovorimo na 3-4.000 uputa iz Njemačke. Crveni križ iz Zagreba zatražio je od nas informacije za oko 1.500 djece. Pored toga, dobili smo oko 1.000 uputa iz različitih krajeva naše domovine. Osim toga, dolazili su danima ljudi da pitaju za svoju djecu Veliku pomoć pružili smo dječjim prihvatilištima na Josipovcu, u Kukuljevićevoj 19, na Vrhovcu, Kužnoj bolnici, Jeronimskoj dvorani, Zavodu za gluhonijeme, Jastrebarskom i Sisku, gdje su se nalazila kozaračka djeca. Pomagali smo ženama koje su se vraćale bolesne sa prisilnog rada u Njemačkoj, pomagali u snabdijevanju transporta koje su Nijemci prisilno odvodili na rad. Novčana sredstva za akciju prikupljana su preko pouzdanih ljudi često i izravnim doprinosima koje su darodavci donosili u ordinaciju moga muža, tobože, kao pacijenti. U tim prilikama su uvijek tražili da ostanu nepoznati jer njihova imena nismo smjeli zabilježiti. Tako je od 25. oktobra 1941. do 20. juna 1945. prikupljeno u svemu 3,008.092 kuna. Sva ova sredstva utrošena su, po računima, isključivo za raznovrsnu pomoć progonjenim Srbima. Najveći dio novčanih sredstava upotrijebljen je za nabavku živežnih namirnica, odjeće, obuće, posuđa, lijekova i drugih neophodnih izdataka za potrebe 'Akcije' u spasavanju kozaračke djece“. Dijana Budisavljević, žena hrabrost, u svom dnevniku koji je vodila od oktobra 1941. do 28. maja 1945. godine, pedantno, na njemačkom jeziku, opisala je 140 dana ove jedinstvene i čudesne bitke našeg narodnooslobodilačkog rata. Evo samo nekih fragmenata iz dnevnika: 1941. Od krojačice saznajem za stradanje židovskih i pravoslavnih žena u logorima. U židovskoj bogoštovnoj općini dobijam liste sa imenima pravoslavki i njihove djece u Lobor Gradu. Među pravoslavcima u Zagrebu počinjem sakupljanje hrane i odjeće i pohranjujem u garažu. Za sakupljeni novac kupujemo deke, slamarice i cipele. — Posjeta protestantskom biskupu Popu i molba da se njegovim posredstvom dobije stalna dozvola za odlazak u logore i lično dijeljenje pomoći. Pop smatra da se treba obratiti Stepincu. — Prvi susret sa Stepincem. Pod izgovorom da nema uticaja na vladu odbija pomoć. — Posjeta Artukoviću: dozvola se može dobiti samo od Kvaternika. .Obećava da će posredovati, ali ništa nije učinio. 1942. — Dobijam obavijest da će određeni broj djece biti oslobođen iz logora i da im treba osigurati smještaj. Početak suradnje sa profesorom Kamilom Breslerom. — Pretres stana. Kienel daje pismeno odobrenje za 'Akciju', ali upozorava da drugi ustaški odjeli to odobrenje ne moraju uvažiti. — Pismo dr Branka Kesića o masovnim progonima na Kordunu. Čitave porodice se ukrcavaju u kola i odvode u nepoznatom pravcu. Koljač Gustav Majer, folksdojčer, okružen masakriranim Knežopoljcima za vrijeme ofanzive na Kozari, jul 1942. Narod Kozare masovno je stradao u selima Slavonije u koja je, poslije ofanzive 1942, bio protjeran sa svojih ognjišta. Luburićeve ustaše iz Jasenovca su u avgustu 1942. samo u Požeškoj kotlini ubile 1.355 Kozarčana, a među njima i nekoliko stotina djece. — U toku večeri poziv sestre Habazin zbog prolaska žena i djece u transportu za Njemačku. Na kolodvoru upoznajem Hekera, rukovodioca transporta. Iz razgovora sa ženama saznajem da dolaze iz Stare Gradiške i da se tamo nalazi vrlo veliki broj djece u teškom stanju, mnoga su umrla. Biva mi jasno da su to tražena djeca sa Korduna i Kozare. Molim Hekera da mi pomogne u dobijanju dozvole da se djeca dovedu iz logora. — U Hekerovom uredu (Predstavništvo njemačkog ministarstva za radne odnose) upoznajem kapetana fon Kociana koji obećava da će se raspitati za djecu. — Kocian me obavještava da je razgovarao s maršalom Kvatemikom o spašavanju djece. Rečeno mu je da se mora obratiti Kvaternikovom sinu, što će i učiniti. — Vraćeno 220 djece, 124 žene i 6 muškaraca iz Maribora zbog lošeg zdravstvenog stanja. Heker dozvoljava da ih preuzmemo u Zagrebu, uprkos ustašama koji ih žele vratiti u logor. — U Hekerov ured stigla dozvola Kvaternika za preuzimanje djece iz logora (7.7. 1942). — Prvi odlazak u Staru Gradišku, 9. 7. 1942. Vođa transporta Vladimir Broz i rukovodilac deset sestara Crvenog križa. Prvo veče odlazim sa Brozom i Dragicom Habazin u logor na dogovor o sutrašnjem preuzimanju djece. — Povratak iz Gradiške — dovezeno više od 700 djece. Drugi odlazak u isti logor — izvučeno oko 650 djece. — Treći odlazak u Staru Gradišku: ulazak u logor nije dozvoljen s obrazloženjem da više nema djece. Kasnije se ispostavilo da to nije bilo tačno. — Saznajem od sestre koja radi kod dr Nikole Vadkova o strašnom stanju djece u logorima Jablancu i Mlaki. Posjet majoru Knehe da se dozvoli odlazak i u ove logore. — Odlazak u Mlaku i Jablanac sa sestrama Crvenog križa. U ove logore se ide kroz Jasenovac u pratnji ustaša. Iz Mlake preuzeli 850 djece. U ponovnom odlasku iz istog logora izveli smo 800 djece među kojima je bilo više od 100 teško bolesne male djece. U trećem transportu iz Mlake doveli smo 1200 djece. — Pokušaj da se spasu djeca iz ustaške kolonije u Gornjoj Rijeci i Feričancima nije uspio. — Razgovor s Knehe i Kocianom s molbom da posreduju pri dobijanju dozvole za smještanje djece u porodice. Postoji opasnost da ustaše djecu ponovo odvedu u logore. Osim toga, zbog velikog broja djece u lošim uvjetima, ona masovno pobolijevaju. — Bresler javlja da je njegov odjel dobio dozvolu za smještaj djece u porodice. Počinjemo izradu kartoteke za djecu. — Za mjesec dana smršavila 16 kilograma. Oporavak na Sljemenu. — Sastanak sa delegatom internacionalnog Crvenog križa iz Ženeve dr Širmerom. 1943. — Stalan rad na kartoteci. Iz svih transportnih lista pohranjenih u Ministarstvu udružbe suradnici ispisuju imena djece mlađe od šest godina, što je omogućilo identifikaciju velikog broja djece za koju se znao samo broj transporta. — Razgovor sa Kocianom da se dozvoli spašavanje djece iz Jasenovca. — Posjet švicarske konzulice koja je uzela na skrb jedno dijete. — Profesor Bresler suspendovan i poslan na prisilno bolovanje. Nakon takvog postupka plašimo se za našu kartoteku pa Ivanka Džakula prepisuje u posebne teke podatke iz kartoteke koju deponujemo u trezor kod nadbiskupa. Na osnovu upita roditelja počinjemo pisati evidenciju djece čija imena nisu sadržana u kartoteci. — Razgovor sa švedskom konzulicom kako bi se našla utjecajna osoba koja bi Paveliću predočila strahote kojima su djeca izložena u logorima. — — Od svećenika iz Hrvatske Dubice poslan popis 158 pravoslavne djece koja se traže. Nijedno dijete nije nađeno u kartoteci. Kasnije sam saznala da su sva ta djeca stradala u Jasenovcu tako što su ustaše prevrnule čamac sa djecom na sredini rijeke. — Molba Internacionalnom Crvenom križu u Ženevi da se ishodi oslobođenje djece iz Jasenovca. 1944. — Čitavu zimu sestra Džakula radi na kartoteci. Posebna pažnja posvećena djeci za koju su nedostajali podaci. Veliki broj djece identificiran. Izrađena je i lista one djece koja će se poslije rata posjetiti radi ustanovljavanja njihovog porijekla. Izrađen plan što bi sve nakon završetka rata trebalo poduzeti da se pokušaju identificirati djeca za koju se nisu znali podaci. 1945. — U prvim danima nakon oslobođenja veliki broj roditelja dolazi i pita za djecu. Na zahtjev dvojice pripadnika OZN-e predajem albume s fotografijama djece. — Na zahtjev Ministarstva socijalne politike NRH — Odjel socijalne zaštite i skrbi — predajem kartoteku za oko 12.000 djece koja je sadržavala sljedeće: 1. Ormarić s 25 ladica sa kartotekom 2. Pet teka za traženje nepoznate djece 3. Registar fotografija djece 4. Registar djece sa oznakama 5. Potvrda o predaji pet svezaka fotografija OZN-i. — Na zahtjev Uličnog odbora predala izvještaj o radu 'Akcije Dijane Budisavljević'.“ Zagrebački rodoljubi nisu mogli da spasu sve djevojčice i dječake sa Kozare. Na njihovim rukama je, za tri mjeseca ove dramatične bitke, umrlo 3254 djece. Ali su uspjeli da izrade kartoteku u kojoj su sačuvani podaci za 12.000 malih talaca sa Kozare. Sestre Ivanka Džakula, Veronka i Breda Kogoj danima i mjesecima su upisivale njihova imena, imena njihovih roditelja, sela i gradove u kojima su rođeni. Zapisali su i mnogobrojne pojedinačne sudbine. Za one koji nisu znali da kažu ko su i odakle su, pitali su njihovu stariju braću, sestre i rođake. Ova kartoteka, najtužnija što može biti, decenijama je bila jedini zračak nade majkama sa Kozare da će pronaći svoju izgubljenu djecu ili makar zajedničke humke gdje su pokopana. U ovoj humanoj borbi za djecu padale su i žrtve spasitelja. Evo njihovih imena: Erna Krajač, uhapšena 1943, ubijena u Lepoglavi; Sara Abigam, uhapšena 1943, ubijena u Jasenovcu; Nada Kaufman, uhapšena 1943, ubijena u Jasenovcu 1944; Marija-Manja Hanževački, ubile je ustaše 1944; Jana Ilijanić, uhapšena 1944. i obješena u Sv. Ivanu Zelini; Delka Prosoli, uhapšena 1944, ubijena u Jasenovcu; Jelena Černozubov, zarobljena u posljednjoj ofanzivi na Plitvicama i ubijena u Aušvicu; Mica Skaberna, uhapšena i ubijena 1945. u Lepoglavi. Kozara ih nikad neće zaboraviti.

      • Suzuki Vitara says:

        Otkucao sam ti ja i zenu i cerke. Primise ne macu, vec macora. Kazu da ste vi purgeri, izfeminizirani i slabokuri.

  27. Милан says:

    И те како га је упозорио када се вратио из обиласка западних делова Краљевине СХС. Није био луд човек. Постоји његов извештај који сам читао.

  28. Vasilije says:

    MASONI I JEZUITI Mi smo se nasli na udaru i jednih i drugih. Jedini koji se suprotstavio i jednim i drugim bio je: Slobodan Milosevic koji je zapoceo karijeru kao mason ali samo da bi dosao do vlasti a desna ruka bio mu je Borisav Jovic, jezuitski covjek direktno saradjivaosa Vatikanom. Bilo je odluceno na Jalti da Milosevic osigura masonske interese a Jovic jezuitske. Tako je 1989. Milosevic odbio izvanrednu ponudu Japanaca sto se tice privredne saradnje. Jovic je direktno instrukcije dobijao iz Vatikana. Medjutim..odjednom u Milosevicu se budi srpski durmitorski gen: on otkazuje poslusnost i masonima i jezuitima. Borisav Jovic brzo napusta politiku i nestaje iz javnog zivota. Masonski ambasador u Beogradu trazi audijenciju ali mu odgovaraju da ambasador Gane ima prednost jer se prije prijavio. Ovaj zapjenusan odlazi. Zakuvava se. Jezuiti nastupaju preko Gensera a masoni preko Iglbergera. Osveta je strasna Obrenovica jezuitu ubili su masoni. Karadjordjevica masona ubili su jezuiti Masoni su zapoceli I sv rat preko srpskih ledja da bi unistili jezuite Jezuiti su zapoceli II sv rat da bi unistili masone. Osvecuju se Srbima zbog I sv rata a i da bi zavrsili Moravsku misiju zapocetu u X vijeku. II sv rat iskoriscuju i masoni i jezuiti da se napiju srpske krvi. 1944 masoni bombarduju Beograd iz cista mira i ubijaju hiljade civila. Masoni pobjedjuju u ratu i postavljaju svog covjeka Tita i naredjuju mu da jos pobije 200,000 Srba na sremskom frontu. U medjuvremenu 41.-45. Jezuiti rade svoj posao u Jasenovcu i Gradisci Staroj, ali masoni se ne mijesaju u taj njihov posao: sto vise mrtvih Srba tim bolje i za masone i za jezuite. Jezuiti gube rat a time i njihov covjek Draza Mihajlovic postaje zrtva masona Tita Kostunicu su postavili masoni a skinuli jezuiti Djindjica su postavili jezuiti a likvidirali masoni Boris Tadic je polutan: po majci jezuita Francetic a po ocu mason. Postavljen medjusobnim dogovorom jezuita i masona sa sljedecim zadatkom: DATI KOSOVO MASONIMA A VOJVODINU JEZUITIMA Ukoliko Tadija omane jezuiti su pripremili svoju rezervu: jezuitu Nikolica. Trenutno se ne zna ko je rezervni igrac masona ali moze biti bilo koji od ovih koji figuriraju. Jedina dva srpska lidera u istoriji koji su se suprotstavili i masonima i jezuitima bili su: SLOBODAN MILOSEVIC i VOJISLAV SESELJ Da bi dosao na vlast na "slobodnim izborima" moras biti u taboru ili jednih ili drugih taman da ih kasnije izradis i otkazes poslusnost kao Slobodan. I MASONI I JEZUITI BI NAJRADIJE UZELI OBOJE SEBI, I KOSOVO I VOJVODINU ALI CE SE SAD ZASAD ZADOVOLJITI I PODJELOM: KOSOVO MASONIMA VOJVODINA JEZUITIMA

  29. Ogard Kavon says:

    Isto vži i za uništenje slovenskog naroda.

  30. Шта ће иначе Интермагазину та латиница иако има и ћирилица али је опет на другом мјесту, Интермагазин су много добре електронске новине, али браћо будимо доследни до краја, приоритет Вам има латиница, тако да Редакцијо жалим случај али немојмо бити дволични, па зар и овдје у сред Србије, докле више, видите колико нас има што лијепо мислимо, шта ја да радим који нијесам у Србији, како бих требао да пишем!?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u