Tolerantni aspekt islama

Tolerantni aspekt islama

7 априла 2014

dijas-Goran-Tesic_620x0Piše: Goran Tešić

DEFINICIJA SUFIZMA

U prvom prilogu o islamu govorili smo o njegovom ekstremnom krilu poznatom pod nazivom salafizam (vahabizam). A u ovom prilogu ćemo govoriti o drugom pravcu koji se nalazi na suprotnom ideološkom polu, relativno malo poznatom široj javnosti a koji se naziva sufizam.

Sufizam je mističko-asketski pravac u islamu, koji poznati orijentalista Džon Braun, kako to u svojoj znamenitoj knjizi Derviši u muslimanskom svetu, istorija, učenje i svakodnevni život, navodi ruski duhovni pisac i staroobrednički arhiepiskop Pjotr (u monaštvu Nikolaj) Pozdnev, definiše na sledeći način: “dervišestvo je mističko-spiritualna sekta sa egzoteričkim (dostupnim neposvećenima) i ezoteričkim (tajnim) učenjima i pravilima“. U svojoj knjizi Vodič kroz svetske religije Mirča Elijade definiše sufizam na sličan način: “Sufizam, unutrašnji ili mistični aspekt islama, jeste način života usmerenog prema ostvarenju Božijeg jedinstva i prisustva kroz ljubav, iskustvenu spoznaju, asketizam i ekstatičko jedinstvo sa voljenim Stvoriteljem“.

Kao što se može videti, termini sufizam i dervišstvo su tesno povezani, to jest često se koristi jedan od ta dva naziva za istu pojavu. A ustvari, derviši su adepti sufizma.

Sama reč derviš ima persijske korene i tumači se na dva načina. Jedni je tumače kao nekoga ko ide od vrata do vrata proseći milostinju (od persijskog značenja “prag vrata”), sugerišući da se radi o siromašnom čoveku, a drugi kao onoga ko se nalazi u dubokom razmišljanju (od persijskog značenja “u mislima”). Sa druge strane, reč sufi ima arapske korene i uglavnom se prevodi kao vuna i odnosi se na grubu vunenu odeću od kamilje dlake koju su u vreme ranog islama nosili muslimanski mistici.

ISLAMSKE PRETEČE SUFIZMA

Sami sufiji za svoje najuvaženije ličnosti iz istorije islama smatraju samog proroka Muhameda, Alija i Abu-Bekra. U već pomenutoj knjizi Vodič kroz svetske religije Mirča Elijade o uticaju proroka Muhameda na sufizam piše sledeće: “Sufizam je počeo sa Muhamedom, koga su zbog čistote njegovog bliskog odnosa sa Bogom, njegovog otkrivenja i mističnog penjanja kroz nebesa (miradž) i njegovog uzvišenog kosmičkog statusa, sufisti smatrali jednim od svojih. Dokaz za to je bio nađen i u Prorokovim delima i u njegovim izrekama (hadis) i u Koranu, koji se pokazao bezgraničnim i raznovrsnim izvorom shvatanja i moralnih pouka. Koran je preneo prvobitno svedočanstvo o potomstvu Adama i Eve koje je priznalo Boga kao svog večnog Gospodara, uspostavljajući zavet vernosti (Sura 7:172). A u drugom stihu koji je drag sufijama Bog kaže: “Mi stvorismo čoveka i svakako znamo koje zebnje razdiru njegovu dušu, jer Mi smo bliži njemu nego njegova žila-kucavica” (Sura 50:16).

Još jedno zrno sufizma u Koranu se nalazi u preporuci da se praktikuje zikr, koji znače pamćenje, kontemplaciju ili prizivanje Boga (na primer, 13:28, 33:14). U sufijskoj praksi to može biti praćeno molitvenim brojanicama, kontrolom disanja, muzikom ili okretnim plesom po kojem znamo “derviše” mevlevije u tradiciji Dželaludina Rumija (1207-1273; na slici), mističnog pesnika iz Konje.

U tradiciji Muhamedove sopstvene zajednice, postojali su posebno pobožni i nepokolebljivi vernici čiji je zavet bio da ostanu konzervativna struja koja se protivila uticaju sveta na veru koja se razvijala. Čak i pod prvim kalifima koji su morali da slede Muhameda, tokom godina osvajanja, u zajednici su se javile rezerve i čuli su se glasovi u vezi sa promenama koje su se dešavale u njoj. Da li naglasak treba staviti više na ritualne običaje i zakon ili na unutrašnju veru i ljubav? Da li je Bog dalek i sveti Gospodar ili je On pristupačan i dopušta da bude voljen, čak u duši? Kada je kalifat prešao na Umajade u Damask, za celi svet u kulturnom pogledu udaljen od strogog Arabijskog poluostrva, mnogi su se usprotivili sekularizaciji, ako ne i dekadenciji raskošnih vladara koji bi trebalo pre da budu Božiji upravitelji na zemlji.

Hasan al-Basri (umro 728) bio je jedan od ranih muslimanskih asketa koji su uvek pred očima imali preteći Božiji sud. On je kritikovao materijalističke ciljeve osvajača i sve stvari koje su bile od ovoga sveta. Njegovi nazori su prevazišli puku umerenost, zamenjenu potpunom potištenošću i plačem, poniranjem u izreku Proroka, “Kada bi znao ono što ja znam, malo bi se smejao, a mnogo plakao”.

Pored proroka Muhameda, sufiji veoma poštuju Alija (Ali ibn abu Talib), bliskog Muhamedovog rođaka, četvrtog pravednog kalifa i prvog imama po šiitskom učenju od koga potiče dvanaest imama koji se posebno poštuju u šiizmu. Oni upravo Alija smatraju osnivačem sufizma. Pored Alija, sunitski sufiji poštuju i Abu-Bekra, prvog pravednog kalifa, ali ipak svi i sunitski i šiitski sufiji prednost daju Aliju.

DUHOVNE OSNOVE SUFIZMA

Osnovne kategorije sufizma su tasavuf i tarikat. Tasavuf označava islamski misticizam, a tarikat je duhovni put kojim ide sufi. U skladu sa različitim pravcima unutar sufizma, formirali su se i različiti sufijski redovi, koji se, takođe, nazivaju tarikatima. Postoji mnogo sufijskih redova – tarikata, ali se smatra da je dvanaest osnovnih iz kojih potiču svi ostali, i to su: Rifaije, Jasavije, Šazilije, Suhravardije, Čištije, Kubravije, Badavije, Kadirije, Mevlevije, Bektašije, Halvatije i Nakšabendije. Nazivi svih tarikata potiču od imena ljudi koji su ih osnovali.

U Sufizmu postoji i stroga duhovna hijerarhija koju čine tri osnovna stepena, a to su: muršid (šeih, duhovni učitelj, rukovodilac), kalif (pomoćnik muršida) i murid (iskušenik). Odnos između muršida i murida, to jest između učitelja i učenika predstavlja srž sufizma. Učenik je potpuno potčinjen učitelju u duhovnom smislu, to jest učitelj rukovodi učenikom na njegovom putu poznanja Boga.

Prema pomenutoj knjizi Mirče Elijadea Vodič kroz svetske religije, duhovni put sufija je bio raznoliko shematizovan od strane pisaca priručnika, koji su pripadali sufijskim školama ili tarikatima. Stanice (makamat) do kojih su askete stizale na putu i Bogomdano stanje (ahval) javljaju se u različitim brojevima. Od Kitab Al-Luma Abu Nasr al-Saraja (umro 988), dobrog uvoda u sufizam, uzimamo ovih sedam stanica:

1. Tawbah – pokajanje;

2. Wara – apstinencija;

3. Zuhd – asketizam;

4. Faqr – siromaštvo;

5. Sabr – strpljenje;

6. Tawakkul – uzdanje u Boga;

7. Rid – zadovoljština.

Druge stanice koje se često uračunavaju (čak i stotina i više) uključuju obraćenost (inaba), zazivanje (zikr), predanost (teslim), obožavanje (ibada), znanje (marifet), otkrivanje (kashf), anihilaciju (fana) i opstanak u Bogu (baqa).

Stanja su mnogo više personalizovana i neuhvatljivija nego stanice. Evo Sarajeve liste od njih deset:

1. Muraqabah – stalna pažnja;

2. Qurb – približnost;

3. Mhabbah – ljubav;

4. Khawf – strah;

5. Raja – nada;

6. Shawq – želja;

7. Uns – porodičnost;

8. Itminan – smirenost;

9. Mushandah – kontemplacija;

10. Yaqin – izvesnost.

Ovo daje neku ideju o sufijskom putu; milosrđe, inicijacija, vešt duhovni vodič, unutarnje pročišćenje i intuicija Božanskog prisustva (zauk ili “ukus”) mogu da dovedu do ostvarenja tevhida, apsolutnog jedinstva sa Bogom.

Među najvažnije elemente duhovne prakse sufija spadaju već pomenuto prizivanje Božijeg imena ili zikr i ulaženje u ekstatično stanje. Ulaženje u ekstatično stanje se najčešće postiže prilikom zajedničkih ceremonija, gde se kombinuju prizivanje Božjeg imena i ritmični pokreti tela. Kod nekih sufijskih redova pokreti tela se vrše stojeći, kod nekih sedeći, a kod nekih telo se vrti u krug, kao na primer u slučaju takozvanih “vrtećih derviša” iz reda Mevlevija (obred se naziva sema).

Treba reći da je, prilikom ulaženja u ekstatično stanje korišćen i hašiš, posebno u Srednjoj Aziji, gde upotreba hašiša inače ima u narodu ukorenjenu tradiciju.

Kao što smo već rekli, sufizam je blizak šiizmu i to kroz poštovanje prvog imama Alija i dvanaestorice imama njegovih naslednika, od kojih bi dvanaesti trebao da bude islamski Mesija, takozvani skriveni imam Mahdi, koji se sakrio od sveta kada mu je bilo pet godina i koji se do dan danas krije, a koji bi trebao da se pojavi u svetu posle drugog dolaska hrišćanskog mesije Isusa Hristosa i da donese blagostanje čovečanstvu.

Posebna karakteristika sufizma je ne samo u poštovanju nekih starozavetnih i hrišćanskih ličnosti što je odlika islama uopšte, kao na primer Avraama (Ibrahima), Solomona (Sulejmana), Davida (Davuda), Mojsija (Muse), Josifa (Jusufa), Isusa Hristosa (Ise) i Bogorodice Marije (Merjema), već i u poštovanju nekih hrišćanskih obreda, pa čak i ikona, o čemu će kasnije biti reči.

Napomenimo i to da istočno-islamski sufizam (persijski i persijsko-indijski) nosi u sebi elemente panteističke teozofije i da je u određenoj meri blizak indijskom budizmu i grčkom neoplatonizmu.

SUFIJSKI REDOVI MEVLEVIJA I BEKTAŠIJA

Među mnogobrojnim sufijskim redovima za nas su možda najinteresantija dva, a to su Mevlevije i Bektašije.

Red Mevlevija je osnovo je Sultan Valad, stariji sin duhovnog inspiratora reda čuvenog Mevlane Džalaludina Rumija. Rumi je rođen u gradu Balhu u provinciji Horasan, u današnjem Afganistanu. Njegovo najpoznatije delo je čuvena Mesnevija, zbirka duhovnih stihova. Rumi je inače jedan od najpoznatijih u svetu sufijskih delatnika. Evo šta o Rumiju piše Sejid Husein Nasr u svom tekstu Islamic art and Sprituality:

“Bez ikakve sumnje, Rumi zauzima najviši vrh sufijske tradicije. Međutim, kako je svaki vrh povezan sa planinskim lancem čiji je deo, i Rumi je neodvojivo vezan za tu tradiciju koja je, zahvaljujući svetim učenjima i milosti (barakah), prisutnim u njenom duhovnom značenju, bila u stanju da stvori svetog čoveka i pesnika takve veličine. Rumi se pojavio u trenutku kada je šest kontinuiranih vekova islamske duhovnosti već oblikovalo tradiciju nesagledivog bogatstva. Živeo je u veku koje je bilo kao povratak duhovnom naboju iz vremena ranog islama, odnosno njegovog nastanka. U tom veku širom islamskog sveta su se pojavili istaknuti sveti ljudi i mudraci – Ibn Arabi u Andaluziji, Nedžmudina Kubra u Samarkandu. Rumi je obeležio kraj ovog razdoblja, razdoblja ogromne duhovne aktivnosti i podmlađivanja koje je oblikovalo narednu duhovnu istoriju islamskih naroda.

Do vremena Rumijeve pojave, islamska tradicija, kojoj je sufizam poput koštane srži, već je dobila svoju klasičnu formu. Razne islamske nauke, kao što su egzegeza Kur’ana ili teologija, već su dale imena kao što su Fahr Razi, Ibn Sina i Gazali, a takođe su bili uobličeni i temelji islamske kosmologije koju Rumi često pominje. I sufizam je u to vreme, kao unutrašnji nauk islama, izašao iz svoje prvobitne faze izolacije i asketizma obojenog herojstvom i lagano počeo da ulazi u fazu elokventnog izražavanja ljubavi i gnoze. Krug straha, ljubavi i znanja (makhafa, mahaba i ma’rifa), koji postoji u svim religijama i u određenom smislu naročito je vidljiv u avramovskoj tradiciji a posebno u uzastopnoj pojavi judaizma, hrišćanstva i islama, već je postao manifest unutar sufijske tradicije. Rani mesopotamski asketi iznad svega su se fokusirali na taj “skrušeni” strah pred Božanskim Veličanstvom, u skladu sa čuvenom poslaničkom predajom (ra’s al-hikma mahafat Allah; strah od Boga je ishodište mudrosti), koji je izvor veličanstva i plemenitosti u čoveku. Epoha ranih svetaca kakav je bio Daud al-Antaki, koji je govorio o strahu od Boga, vodila je ka dobu karakterističnom po sasvim jasnom izražavanju ljubavi prema Bogu, najčešće kroz suptilnu poeziju takvih sufijskih majstora kakvi su Halladž i Abu Said Abi’l Hejr. Konačno eksplicitna formulacija ma’rifaha ili gnoze, u određenoj meri započeta sa Gazalijem i Ejnulkudat Hamadanijem, doseže svoj vrhunac sa Ibn Arabijem, tim uzvišenim majstorom islamske gnoze, čija formulacija islamske metafizike dominira ukupnim kasnijim sufizmom. (…)

Komplementarne Rumijevom senzibilitetu za lepotu su njegova svest o svetom u svim stvarima i njegova sposobnost pribavljanja ključa duhovnih rešenja praktično svakog problema sa kojim se čovek suočava u bilo kojem dobu ili situaciji. Poslanik islama bio je u situaciji da iskusi sve što jedno ljudsko biće može da iskusi, od gubitka jedinog sina do ujedinjenja cele Arabije pod zastavom islama. Ova misija data mu je kako bi bio u stanju da posveti ukupan ljudski život. Rumi, kao jedan od izvanrednih plodova drveta ‘muhamedanskog siromaštva’ (al-faqr al-muhammadi), bio je u stanju da izvrši isti zadatak, naravno, u manjoj, ali ipak, i pored svega, ogromnoj meri. On je mogao da izrazi punoću i raznolikost ljudske egzistencije na takav način da obelodani činjenicu da iza svakog mogućeg iskustva leže vrata prema Nevidljivom. Tokom sedam vekova koliko je prošlo od njegovog preseljenja na bolji svet, Rumi je ostavio tako snažan uticaj na persijski, turski i indijski svet, da su potrebni tomovi knjiga zarad beleženja samo vidljivih tragova njegovog uticaja. U turskom svetu, mevlevijski red, koji je on utemeljio, igrao je tako dominantnu ulogu u istoriji Osmanskog carstva, da čak i sa spoljašnje tačke gledišta, nijedan pregled osmanske, pa ni moderne turske istorije, ne bi bio potpun bez pomena ovog reda i njegovog uticaja. Štaviše, Turci su proširili Rumijev uticaj na Balkan, kao i na Albaniju, Kipar, Siriju i Liban, gde se još uvek mogu pronaći mevlevijska središta. Čak i u republikanskoj Turskoj, njegov mezar i turbe i dalje isijavaju barakah, a komentari njegovih književnih dela i dalje se pišu sledeći dugu tradiciju unazad sve do Rumijeve porodice i Ahmad Rumija. U Persiji, jednako, brojni komentari su napisani i još uvek se pišu o Mesneviji, od Džavahir al-asrar Kemaludina Harazmija, do savremenih komentara Dželala Homaija, Badiuzamana Faruzanfara i Muhameda Taki Džaferija. Praktično, ne postoji čovek koji govori persijskim jezikom a da ne zna neke stihove iz Mesnevije napamet, dok je umeće pevanja Mesnevije postalo prepoznatljiva muzička forma delikatne i duboke prirode čiji je neprekidni uticaj na kulturni i umetnički život Iranaca ogroman. Na Indijskom potkontinentu Rumi je bio duboko cenjen, naročito među pripadnicima i sledbenicima nakšibandijskog reda već u 9. (15) veku, a njegov uticaj je od tada samo rastao. Ne samo da su ispisani brojni komentari njegovog ukupnog dela, kakvi su oni od Abdulatifa Abasija i Šah Mir Muhameda Nurulaha Ahrarija, nego je isto tako, na potkontinentu, kao i u Persiji i Turskoj razvijen poseban muzički žanr koji se povezuje samo sa pevanjem Mesnevije, forma koja je, ponovo, ostala popularna do danas. Za neke sufije tog dela sveta, naročito Šah Abdulatifa, velikog sindi pesnika i mistika, koji je istovremeno bio i izvanredan muzičar, može se reći da predstavljaju neposrednu emanaciju Rumijeve duhovnosti u indijskom svetu. Nije bez razloga što su mnogi poredili Šah Abdulatifovo Risalo sa Mesnevijom. U modernom svetu, osiromašene duhovnosti koji se guši u okruženju u kome je ružnoća postala norma, a lepota luksuz, Rumija su mnogi prepoznali kao antidot za bolesti od kojih moderni svet umire. I zaista, on je najjači protivotrov ako se slede njegova učenja, bez obzira kako je gorak lek koji on propisuje. U cilju nalaska pomoći u Rumiju, u akutnoj duhovnoj borbi, on se mora čitati ne samo kao običan pesnik, nego kao i glasnogovornik Božanskih tajni, koji poput ptice može pevati samo melodijama koje pokreću duh. Rumijeva književna dela i njegova uvek prisutna duhovna snaga stoje kao snažan svetionik usmeravajući i vodeći čoveka lepotom prema istini, koja ga jedino oslobađa od privida zatvora siromaštva i ružnoće koju je stvorio oko sebe, a čije granice se ne mogu pobrisati osim pomoć u poruke čoveka kakav je Rumi u kome su vizija istine i njena ekspresija u najpotpunijoj ljudskoj formi, iskustvo duhovnosti i njegova formulacija kombinovani u umetnosti.”

Red Bektašija je u 13. veku osnovao Hadži Bektaš Veli, sufi iz Horasana. Učenje Bektašija je blisko šiizmu (poštovanje imama Alija), a ima i neke elemente hrišćanstva, kao na primer krštenje. Bektašije su najrasprostranjenije u Turskoj i na Balkanu (Albanija, Bosna i Kosovo). Interesantno je pomenuti i to da su svi pripadnici janičarskih odreda bili Bektašije. Bektašije se inače odlikuju i većom verskom tolerantnošću, što ćemo videti na primeru iz Albanije. Tako pravoslavni Mitropolit Korčinski Jovan (Albanija) u intervjuu listu Put u Emaus kaže da Svetog Kozmu Etolskog podjednako poštuju i Albanci pravoslavni hrišćani i muslimani, samo ga različito zovu. Otomanski upravnik te oblasti u 19. veku Ali-paša, koji je bio pripadnik sufijskog reda Bektašija, i lično je poznavao Svetog Kozmu, a Bektašije i dan danas koriste njegova proročanstva. Mitropolit Jovan takođe kaže da Bektašije koriste Jevanđelje po Jovanu i da poštuju ikone i skoro sve pravoslavne Svetitelje. Smatra se da su u Albaniji 15-20 odsto stanovništva Bektašije. Inače, Albanija je danas centar Bektašizma i vođa reda se nalazi u Albaniji, a ne u Turskoj, zato što je svojevremeno Kemal Ataturk, koji je inače po nacionalnosti bio Albanac, 30-tih godina prošlog veka proterao sve Bektašije iz Turske. Bektašije nisu ni suniti ni šiiti, već je njihovo učenje mešavina hrišćanskog uticaja i Rumijevih ideja. Kod njih ne postoji pisano učenje, već sve zavisi od koga su primili znanje. Bektašije imaju unutrašnju strukturu koja podseća na crkvenu i prave manastire. Takođe, imaju obred koji podseća na krštenje pri čemu koriste vodu sa ružinom esencijom, imaju svoje pričešće gde se upotrebljavaju hleb, vino i sir, a imaju i nešto što ne postoji u islamu, a to je ispovest gde njihov sveštenik čita molitvu nad glavom onoga koji se kaje. Bektašije posećuju pravoslavne crkve i poštuju i drže ikone. Bektašije za vreme Uskrsa dolaze u crkvu i kliču: “Hristos Vasksrse!” U suštini učenje Bektašija ima veze sa gnosticizmom iz Male Azije, jer smatraju da postoji tajno učenje koje se prenosi od Adama ili njegovog trećeg sina Sifa, a i činjenica koju smo već pomenuli da poštuju Jevanđelje po Jovanu je takođe karakteristika gnostika. Svemu tome je bio pridodat islamski oblik, jer su živeli u mestima gde je islam bio zvanična religija.

ZAKLjUČAK

Sufizam kao islamski, sinkretistički, mističko-asketski pravac je suprostavljen salafizmu (vahabizmu). Sufizam svojim postojanjem odriče standardno poimanje islama kao religije prevashodno vezane za ispunjavanje spoljašnjih zakona, kojoj nedostaje unutrašnja dimenzija.

U zavisnosti od političkih okolnosti, sufizam nosi u sebi potencijal da bude iskorišćen za umirotvorenje međusobnih odnosa hrišćana i muslimana. Taj potencijal relativno uspešno se koristi u Rusiji, na Severnom Kavkazu, gde se sufizam suprotstavlja agresivnom salafizmu.

Razvoj sufizma na Balkanu takođe bi mogao da se iskoristi za iste ciljeve. To je posebno važno kada se tiče Srbije i njenih odnosa sa albanskom zajednicom u svojoj južnoj pokrajini Kosovu i Metohiji, kao i u Albaniji.

Međutim, za takav jedan poduhvat potrebna je dugoročna politička strategija i politička volja koja ne bi zavisila od toga ko se nalazi na vlasti. Zato predlažemo osnivanje Srpskog nacionalnog islamskog instituta, koji bi okupio ugledne poznavaoce islama i orijentaliste i koji bi se bavio razvojem odnosa sa islamskom zajednicom i u Srbiji i van nje sa ciljem dostizanja mirnog zajedničkog života, a na korist svih građana Srbije.

(Evroazijska Srbija)

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



2 коментара

  1. ekson says:

    Vrlo lep clanak gospodine Tesicu,i sam sam poklonik sufizma,i ukratko ste lepo izlozili istorijat i neke osnove sufizma i tesavvufa.Naravno imalo bi se stosta napisati jer je tema velika,ali opet dovoljno za citaoce da im se bar malo priblizi sufizam. "Dođi, dođi, tko god da jesi, bilo nevjernik, bilo da se moliš vatri. Naša karavana nije karavana očaja. I ako si hiljadu puta prekršio svoja obećanja, dođi, dođi, i još jednom dođi." Hzr.Mevlana Dzelaludin Rumi "Ono si za čim tragaš." hzr.Mevlana

  2. nepostojanje says:

    Hvala za članak, uz jednu opasku. Ime knjige je Kur'an, ne Koran.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u