Toma nije Vučić, Ivica nije Miloš, a ko je i gde je Gospodar

Toma nije Vučić, Ivica nije Miloš, a ko je i gde je Gospodar

15 марта 2013

Miloš_KordićPiše: Miloš Kordić

Kakav gospodar, onaki i mlađi, stara je srpska narodna poslovica, pribeležena kod (i od ) Vuka.

U ovoj kući, ovoj državi, zemlji, republici, od volje svakome da je nazove kako želi, a koja se zove Srbija, gospodar bi trebalo da je njen predsednik. Zna se i koji. A kako ovaj, sadašnji, tako i svaki drugi. Bez obzira da li je pripadao ili pripada nekoj stranci, partiji, pokretu… Ne, ovde se ne misli na diktatorsko, autokratsko, silovno ili siledžijsko kod tog gospodara (a koji ga gospodar ne poseduje? Da ga ne poseduje, ne bi ni bio gospodar), nego se misli na ono što on jeste i kao stvarnost, činjenica i kao simbol. Kao vrhovni poštovalac Ustava. Kao vrhovni poštovalac vladarskog bontona. Kao vrhovni poštovalac bontona demokratije koju mu pruža, odnosno daje naš Ustav. I bez obzira koliko je njegova funkcija svedena na protokol. I bez obzira na to šta sve znači taj protokol. I bez obzira šta ko misli o tom Ustavu – dobar li je, nije li dobar, treba li da se menja, ne treba, šta je sa preambulom vezanom za pitanje Kosova i Metohije, odnosno Kosova, kako takozvanu svoju državu zovu i pišu Albanci.

Da, trebalo bi da je predsednik države i vrhovni vrač, vrhovni poglavica, vrhovni savetodavac. Pored toga što je vrhovni komandant. I trebalo bi da je i sam okružen savetodavnim većem mudraca, odnosno najsavetodavnijim savetodavcima u državi. Trebalo bi da je okupljač svog naroda (ne i stada) oko sebe, govornik istinite i blagotvorne, lekovite reči. Onaj koji smiruje, koji zna kad, šta, kako… Kako je nekad bilo lepo čuti (u serijama, istorijskim emisijama, ali ne i u filmovima) kad podanici tepaju knjazu Milošu: Gospodare… Gospodaru… A kneginja Ljubica i sva ženska posluga stoji sa strane dok on ručki. E, to je bilo muško, gospodarsko muško! I to po čistoj rodnoj ravnopravnosti, do korica ravnopravan, kako bi se danas kazalo.

Odu naš predsednik, koji bi trebalo da je gospodar, i koji nije više iz svoje stranke, jer se zamzrnuo od stranke, i onaj naš mlađi, koji jeste iz svoje stranke, jer ne bi ni mogao da bude mlađi da nema svoje partije, stranke, svejedno, odu oni u Brisel. Razgovaraju, razgovaraju, dogovaraju se, slušaju, verovatno nešto i kažu. A naši novinari, danas neverovatno slobodnih medija, kao i strani još neverovatniji, čekaju i čekaju. A onda počnu da sevaju blicevi, kamere uključene, novinari sa mobilnim i kojekakvim drugim čudima – snimaju. Snimaju našeg predsednika Tomislava Nikolića (ovde se isključuje bilo kakva primisao na Tomu Vučića-Perišića, jer Vučić je u stranci, partiji, svejedno, nasledio Tomu, nije ga prisilio na abdikaciju kao što je Vučić-Perišić prisilio spomenutog Miloša), koji bi trebalo da je gospodar naš, i onoga mlađeg, Ivicu Dačića, premijera našeg. Oni se obraćaju direktno, u mikrofone, u aparate, u foto-aparate i kamere. Njihov pregovarački domaćin nije se pojavio, pojavila, svejedno, nego je pismenim putem izdao, izdala saopštenje.

I naši rekoše: gospodar veli da smo blizu rešenja, onaj mlađi veli da smo daleko od bilo kakvog rešenja. Sinoć (četvrtak, 14. mart) isto: gospodar u klin, mlađi u ploču. I džaba tebi i Vuk i njegove poslovice. Eto šta ti je mudrost narodna. Vele – narod sve zna. Ne zna. Jer mlađi veli, danas, za jedne još uvek slobodne novine (tako mislim): Udarili smo u zid. A sinoć je, opet za medije, rekao:  Jesmo blizu, ali i tako daleko. Dok je predsednik kazao: Nikada nismo bili bliže sporazumu koji će urediti život svih stanovnika na Kosovu i Metohiji, a Srbima omogućiti da žive u okviru zajednice u kojoj će pravilima regulisati svoj život i biti povezani sa Srbijom na način da im pomogne… (Gospođa Ešton, koja je sinoć posetila Beograd, poslala je, po dobrom, starom, demokratskom običaju, šturo saopštenje iz svog kabineta, ne petljajući se mnogo u svoj posao.)

Alal vera! velim ja. To je demokratija! To je sloboda! Kad gospodar kaže jedno, a njegov mlađi, iz iste kuće, drugo. Neka oni, ta međunarodna zajednica, znaju kakvo mi bogatstvo različitosti posedujemo, razvijamo, negujemo! A ne samo da nam to čine naše nevladine organizacije. To je naš pilot-projekat! Jer Toma nije Vučić, a Ivica nije Miloš. Odnosno…  trebalo bi da je obrnuto. Jer to sa gospodarima i sa dvadeset pet po turu odavno smo prevazišli. To i Bolonja zabranjuje. Nema više u školi…

Koju ruku ne možeš poseći, valja je poljubiti, veli opet jedna srpska, Vukova.

Ukoliko i ona nije zastarela. I ukoliko gospodar i njegov mlađi, iz iste kuće, države, ne misle drugačije.

A ne samo da to govore.

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u